Moram priznati da sam se ponosio svojom duševnom stabilnošću kada sam utonuo u popodnevni san otprilike deset minuta nakon što je Vladimir Vladimirovič stavio ruske nuklearne snage u stanje visoke pripravnosti. Ljudi iz balkanskih plemena u tom smislu predstavljaju zasebnu vrstu, jer održavaju zavidan prosjek od barem dva rata i nekoliko političkih prevrata po generaciji. Na primjer, moja baka je rođena u Austro-Ugarskoj monarhiji, odrasla u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, završila srednju školu u Kraljevini Jugoslaviji, prošla ratni put s Titovim partizanima u Drugom svjetskom ratu, uživala u četiri decenije mira u socijalističkoj Jugoslaviji, svjedočila građanskim ratovima u 90-im godinama te živjela još 20 godina u nacionalnoj državi Hrvata. Legenda kaže da čitavo to vrijeme, čak niti kada nad glavom nije imala ništa osim visokog neba, niti jednom nije propustila jutarnju kavu niti popodnevni odmor.
Nakon par minuta se ispostavilo da sam precijenio debljinu svojih živaca, jer me iz mojeg blaženog besvjesnog stanja trgnuo san o zračnim sirenama i spoznaja da bi mrsko zavijanje ovog puta označavalo nešto sasvim drugačije od konvencionalnog bombardiranja (iako, što je konvencionalno u bombardiranju, dođavola) kojeg smo iskusili u 90-im godinama. Tada je direktan pogodak granate u vaš dom u većini gradova bio iznimna pojava, dok nuklearna eksplozija jamči totalno uništenje svega na površini, kao i dobrog dijela onoga što se nalazi ispod. Prilično uznemiren, počeo sam sastavljati mentalni popis svih stvari koje bi bilo poželjno utrpati u ruksak prije eventualnog spuštanja u garaže. Dokumenti, gotovina, sva flaširana bezalkoholna pića (mogućnost pakiranja boce Jack Danielsa radi održavanja morala za vrijeme boravka pod zemljom sam odbacio kao djetinjastu), sve konzerve iz kuhinjskog ormara, pseća hrana (hvala bogu, pas ima nešto više od kilograma i pol), pas (jasno), svu odjeću koju bismo supruga i ja bili u stanju ponijeti te pokoju deku; uzeo bih čak i naše laptope i punjače za slučaj da poneka utičnica i pokoji server ostanu u funkciji nakon Sudnjeg dana. Bio je to neobičan način za provesti poslijepodne, ali svakako ne sasvim besmislen.
Putinov posljednji čin ludila je u mojoj glavi direktno povezan s jednim zimskim jutrom krajem februara 2014. godine, kada sam radio u jednom od blještavih poslovnih tornjeva Moskva Cityja. Dok sam uživao u toploj šalici kave i pogledu na grad uronjen u zimsku izmaglicu, grupa mlađih kolega na drugom kraju ureda se okupila oko monitora i hihotala nad nekim zabavnim sadržajem. Kada sam se približio, iznenadilo me što se radilo o izvještaju o prisustvu neidentificiranih „zelenih ljudi“ na Krimu koji su se tamo stvorili nakon svrgavanja korumpiranog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, bivšeg sitnog kradljivca koji je u zrelim godinama izgubio borbu s pismenošću. Unatoč njihovom visokom obrazovanju tehničkog usmjerenja, mojim kolegama se moglo oprostiti što nisu bili upućeni da uniforme bez obilježja, barikade i kontrolne točke nagovještavaju gadne i krvave događaje. Međutim, tijekom svih ovih godina mi je ostalo nejasno koji aspekt ove opasne farse im učinio smiješnim. Jedino što mi je palo na pamet jest da ih je obuzeo dobro poznati nagon naslađivanja tuđom nevoljom ili da ih je preplavila ona neobjašnjiva razdraganost koju neki ljudi osjete kada svjedoče automobilskoj nesreći. U svakom slučaju, postoji velika vjerojatnost da se ova vesela grupa priključila „krimskom konsenzusu“ te napuhala rejting Vladimira Putina do 86 posto nakon ruske aneksije Krimskog poluotoka. Mojoj supruzi se ova cifra učinila nevjerojatnom dok se nije susrela s članovima Putinovog Kluba na jednoj zabavi, nekoliko mjeseci nakon incidenta u mojem uredu. Sjedili smo za velikim, okruglim stolom u grupi naočigled pristojnih i razumnih sredovječnih ljudi čija odjeća, telefoni i nakit su nedvojbeno signalizirali da imamo posla s vjernim poklonicima zapadne materijalističke kulture kojima se nedavni 50-postotni pad vrijednosti rublje nije mogao svidjeti.
Međutim, kada je moja supruga nesmotreno zavapila „kada će sve ovo [u smislu: Putin] završiti,” naše društvo je eksplodiralo u pravedničkom gnjevu. Iz intenzivne diskusije koja je uslijedila se ispostavilo kako naši sugovornici svaki napad na Putina izjednačavaju s napadom na Rusiju orkestriranim ili inspiriranim od strane „Zapada”, koji sanja o mogućnosti pljačke ruskih prirodnih resursa i rušenju plemenitih ruskih tradicija. Prema njihovom viđenju, bez obzira na Putinovu 86-postotnu podršku, Rusija se kontinuirano nalazi na rubu liberalne revolucije koja bi označila kraj slavenske civilizacije, pravoslavlja, ruskog suvereniteta i svega ostalog što je jednom Rusu neophodno za dostojan život. Ukoliko se Putin ne sviđa Zapadu, rekli su, to znači da je on pravi čovjek za posao očuvanja Rusije te bi trebao ostati na mjestu predsjednika dok god je to fizički moguće. Nakon što je prvi val bijesa prošao, primijetio sam kako ova nesigurna politička stabilnost iz nekog razloga ide ruku pod ruku s posvemašnjom korupcijom, ali moji sugovornici su i za to optužili razvratni Zapad. Međutim, već samo priznanje da je korupcija uhvatila korijen u Rusiji bi značilo da Vladimir Vladimirovič nije obavio bog zna kakav posao u zaštiti duhovne čistoće svoje domovine. Ova primjedba je uzrokovala neobičan dijalektički zaokret: moj sugovornik za stolom je ustvrdio kako korupcije ionako ima „svugdje“ te da je pripadnicima ruske elite neophodno omogućiti da se nakrcaju nezarađenim novcem kako bi bili u stanju „parirati“ svojim zapadnim kolegama.
Uslijedilo je još par pokušaja relativiziranja sve sile nevolja koje vladaju na ruskim prostorima te promašenih usporedbi najvećih dostignuća ruske kulture i gospodarstva s najgorim aspektima zapadne kulture, nakon čega je postalo jasno da nema nikakvog razloga da nastavimo trpjeti vrlo lagani, ali izuzetno neugodan miris linča, pa smo se ispričali nešto ranije nego što se to od nas po bontonu očekivalo. Na putu kući sam se pitao da li se Dorothy Thompson slično osjećala dok je prikupljala materijal za svoj esej „Who Goes Nazi“ (Tko postaje nacist). Siguran sam da bi gđa Thompson ocijenila vijest o jednom od muškaraca iz patriotskog društva koji je par mjeseci nakon opisane večere kokošarski prevario dvojicu sunarodnjaka prebacivši sve pare iz zajedničke firme na svoj račun u jednoj od članica NATO-a, nakon čega mu se izgubio svaki trag. Nema gotovo nikakve sumnje da je jadnik pao pod štetni utjecaj Zapada.
Samo dvije stvari su iritantnije od neprijateljskog bombardiranja: prva je kada vas neprijatelj uvjerava da je bombardiranje za vaše dobro; druga kada tvrdi da u stvari vi bombardirate sami sebe kako biste narušili njegovu reputaciju. Mentalno zdravom čovjeku prijeti moždani udar kada čuje kako sociopat Dmitrij Peskov „isključuje“ mogućnost da ruska vojska granatira stambene zgrade u Ukrajini ili kada ona kreatura sa slika Hieronymusa Boscha Marija Zaharova zgražanje nad ruskom invazijom naziva simptomom histerične rusofobije. Stoga je iznimno prijatno vidjeti da Ukrajinci pružaju žilav otpor ruskim panzer divizijama. U ratu je teško procijeniti kako će se stvari razvijati dok to ne postane sasvim očigledno, ali je indikativno da su Rusi počeli tražiti isprike već trećeg dana napada, optužujući Ukrajince da koriste civile kao živi štit, miniraju stambene zgrade, skrivaju se u stambenim četvrtima te koriste oružje iz zemalja-članica NATO saveza. Pretpostavljam da bi Rusi bili sretniji kada bi Ukrajinci koristili kinesko ili izraelsko oružje, a vjerojatno bi im najviše odgovaralo kada bi se njihove žrtve branile praćkama iz domaće radinosti. Što se tiče skrivanja među zgradama, siguran sam da bi oklopljeni okupatori vrlo rado riješili stvar s ukrajinskim braniteljima u otvorenom sukobu na nekakvom proplanku. Međutim, vremena spektakularnih masovnih pokolja su prošla. Jedan od osnovnih preduvjeta za preživljavanje u modernom ratu je iznimna pokretljivost i sposobnost da na vrijeme nestanete. Ukrajinci mogu i jedno, i drugo; ruske tenkovske kolone, niti jedno. Što nas dovodi do dobrih vijesti: postoji jasan način za prekid rata u Ukrajini, a to je da se Ukrajincima omogući da što efikasnije i brže pretvore neprijateljske tenkove i avione u hrpu starog željeza.
Loša vijest je da nismo niti blizu broja ruskih žrtava koji bi natjerao Putina da se zapita vrijedi li nastaviti s ostvarivanjem svojih mokrih snova. Između 1999-2000. godine, Putin je zapovijedao armijom koja je preorala Grozni u ratu koji je odnio između 50.000 i 80.000 života. Grozni je bio grad od otprilike 400.000 ljudi. Ukrajina ima 44 milijuna stanovnika. Pošto su navedeni ciljevi ruske vojne operacije (između ostalog, „de-nacifikacija Ukrajine“) totalno sranje, postoji strah da će jedini mjerljivi rezultat za ruske generale biti broj grobova i volumen srušenih zdanja, te da će generali nastojati ostvariti nove rekorde u obje discipline kako bi zaradili još koju epoletu. Smrti i uništeni gradovi će biti smatrani svojevrsnim ulogom koji morbidnom cirkularnom logikom opravdava rat: što više ljudi pogine na obje strane, to je cilj veličanstveniji, te za njegovo ostvarenje svakako vrijedi žrtvovati još života. Što nas vraća na zaključak da će ovaj rat završiti kada ukrajinska vojska pobije više ruskih vojnika nego što ih je Rusija u mogućnosti poslati.
Zanimljivo je da na Zapadu postoje neki mislioci koji još uvijek smatraju kako je za smirivanje Putina potrebno da Ukrajina „uzme u obzir“ ruske geopolitičke interese, što u ovom trenutku znači da bi Ukrajinci trebali dozvoliti Rusima da ih ljudskopravno sodomiziraju na sve zamislive načine bez ikakve kompenzacije – teško da bi se Rusija ozbiljno prihvatila posla obnove Ukrajine čak i kada bi to bila u stanju učiniti, a potrebno je imati na umu da ruska civilizacija niti u svojim najboljim godinama nije izgledala pretjerano privlačno. Pored odustanka od ideje demokratskih izbora, slobodnih medija i niza drugih političkih sloboda koje se na Zapadu uzimaju zdravo za gotovo, biti dijelom „Ruskog svijeta“ znači da će značajan postotak vaše populacije obavljati nuždu u poljskom klozetu. Štoviše, ako je suditi po stanju dvaju odmetnutih enklava na istoku Ukrajine, poljski klozeti će biti najmanji problem ukoliko Ukrajina padne pod rusku kontrolu.
Čitava politička povijest takozvanih narodnih republika Donjecka i Luganska se može pronaći u crnim kronikama lokalnih novina. Naprimjer, zapovjednik Prvog luganskog kozačkog bataljona Pavel Dremov je eksplozivnu obavijest o svojoj smjeni primio u automobilu 2015. godine, što je po svoj prilici izrežirala suparnička banda; poznati pukovnik Donjecke narodne vojske Arsen Pavlov s nadimkom „Motorola“ je ubijen 2016. godine (lift, bomba); zapovjednik bataljona Mihail Tolstih – Givi je uklonjen 2017. godine (ured, ručni bacač raketa); prvi predsjednik Donjecke narodne republike Aleksandar Zaharčenko je stradao 2018. godine (kafić, improvizirana mina), a bivši načelnik Luganske odmetničke republike je za dlaku izbjegao sličan kraj kada mu je automobil dignut u zrak 2016. godine. Ovaj popis nije niti izbliza potpun te ne uključuje dokumentirana smaknuća, mučenja u podrumima, neobjašnjive nestanke ljudi, iznude i krađe od strane ruskih namjesnika u Donbasu. Nakon što je banda sastavljena od ovakvih tipova neuspješno pokušala zauzeti Mariupolj 2014. godine, jedino svjedočanstvo njihove prisutnosti je bio dugačak niz razbijenih vitrina i upadljivo odsustvo osobnih vozila u gradu. Jasno je da bilo koja država ima pravo učiniti sve u svojoj moći kako bi osigurala da joj ovakvi tipovi ne kroje sudbinu.
Želio bih iskoristiti ovu priliku da iskažem prijezir tupanima koji bez obzira na okolnosti iskazuju uvjerenje da će „sve biti u redu.“ Prije svega, u čitavoj ljudskoj povijesti nije bilo perioda duljeg od pet sekundi tijekom kojeg je „sve“ bilo „u redu“. Drugo, optimizam tih plitkih individua bi možda splasnuo nakon upoznavanja s eshatološkim aspektom ruskog mentaliteta koji bi ih sve mogao pokopati. Može se učiniti neobičnim da ruska politička elita odgojena u bezbožnom Sovjetskom Savezu gaji predstave o Rusima kao odabranom narodu s mesijanskom ulogom, ali samo dok čovjek ne uvidi kako je ideja pretvaranja čitavog svijeta u sretnu komunističku obitelj također bila mesijanska. Većina ljudi, uključujući ruske državne dužnosnike, u svojim postupcima se ne vodi racionalnim odlukama, a njihov materijalistički stil života nije nikakav pokazatelj trezvenosti. Pored toga, u Rusiji postoji ogroman broj ljudi koji su kroz apoteozu žrtava Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu tijekom dvadeset godina gotovo neprimjetno pretvarani u poklonike kulta smrti.
U takvom kontekstu broj od deset, dvadeset ili pedeset tisuća mrtvih u Ukrajini ili bilo gdje drugdje ne predstavlja razlog za uzrujavanje. Da nije bilo neoprostive lakomislenosti i kretenske diplomatske kurtoazije iskazivane frustriranom potporučniku KGB-a tijekom dva desetljeća, možda smo mogli ugušiti njegove ambicije prije nego što je organizirao novi masovni pokolj. Današnje sankcije su trebale biti uvedene odmah nakon aneksije Krima 2014. godine; ukoliko primitivno odsijecanje teritorija susjedne države nije upalilo signal za uzbunu, nešto se trebalo dogoditi nakon što su vodeći komentatori na ruskim državnim kanalima počeli privikavati gledatelje na mogućnost nuklearnog rata sa Sjedinjenim Američkim Državama dok je Rusija intenzivno radila na razvoju novog asortimana navodno neoborivih nuklearnih projektila.
Ukoliko vam neka država kroz svoje propagandiste i članove parlamenta prijeti nuklearnim oružjem, najmanje što možete učiniti jest da prekinete sve gospodarske i političke veze dok vas na najljepši način ne zamole za oprost. Kada ta država počne masivno ubijati nevine ljude te vam iz najvišeg ureda zaprijeti oružjem sudnjeg dana, vjerojatno je vrijeme da svim tim svinjama na drugoj strani na vrlo jasan način date do znanja kako ćete se pobrinuti da nitko od njih ne preživi bez obzira na dubinu bunkera. Nema smisla tražiti pomirenje ili novi bljutavi kompromis, jer je Putinova vojska u Ukrajini već ubila toliko djece da je zaslužila biblijsku odmazdu. Ruski ministar vanjskih poslova Lavrov je nedavno izjavio kako je na djelu epohalna bitka za budući svjetski poredak, i ovaj put bi ga trebalo shvatiti ozbiljno. Pri tome je potrebno imati na umu da se niti najbolji mogući rasplet ove situacije mnogima neće svidjeti. Već sada je jasno da će Ukrajini biti potrebna desetljeća da se oporavi od gubitka života i razaranja čak i ukoliko rat nekim čudom završi ovog trenutka. Sređivanje života otprilike tri milijuna ukrajinskih izbjeglica, kojima je potrebno dodati barem 200.000 Rusa koji su pobjegli od podivljalog Putinovog režima samo tijekom prva dva tjedna rata, također će zahtijevati puno napora i vremena. Ali ono što posebno plaši jest da ovaj odljev ljudi u kombinaciji s međunarodnim sankcijama i Putinovom verzijom fašizma prijeti pretvaranjem Rusije u kulturnu i gospodarsku crnu rupu koja se proteže preko deset vremenskih zona – crnu rupu koja će i dalje kontrolirati najveći arsenal nuklearnog oružja na svijetu, s marginaliziranim, ogorčenim stanovništvom koje će sanjati o revanšu za još jedno izgledno poniženje Rusije. Toliko o kraju povijesti i trijumfu demokracije, Fukuyama, seronjo.