U četvrtak, 18 aprila u 19.00 sati, na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, biće promovirana knjiga Odsutno tijelo moći Senadina Musabegovića, profesora na Katedri za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Knjiga, koja je u izdanju Buybooka objavljena krajem prošle godine, već je izazvala veliku pažnju javnosti zbog svoje intelektualne probojnosti i zbog svoje precizne – i tragične – analize savremene svjetske politike, te njom uveliko predodređene bosanskohercegovačke sudbine.
Opus Senadina Musabegovića, filozofa, teoretičara, pjesnika, estetičara, jedan je od najboljih dokaza vitalnosti bosanskohercegovačke političke misli i njene inspirativne, fundamentalne, heretičnosti. Beskrajno načitan, oplemenjen zadivljujućom erudicijom ali istovremeno i autor originalnih interpretacija tekstova koji mu služe kao inspiracija i predložak za razmišljanje, Musabegović je već decenijama u dijalogu sa svjetskom i (post)jugoslovenskom intelektualnom scenom i javnošću. Misliti o svijetu iz bosanske perspektive, kako to Musabegović precizno demonstrira, znači misliti protiv politike velikih sila, protiv etnonacionalizma, protiv razgolićenog kapitalizma. To suštinsko bosansko opredjeljenje za nezavisnost, suživot i socijalnu pravdu je konstantan trn u oku nacionalističkim državotvorcima, i kod kuće i u komšiluku (a i šire), koji svoju moć baziraju na odsutnom tijelu naroda, na fantazmama žrtvi i veličanju smrti.
Odsutno tijelo moći je posljednja knjiga u Musabegovićevoj trilogiji o tijelu kao konstitutivnom principu različitih režima nasilja i vlasti koji su označili područje Jugoslavije i država koje su je naslijedile nakon ratova krajem 20. vijeka. Tijelo je u ove tri knjige i konkretno tijelo ljudi, žena, djece preko kojih se politika stvara i obnavlja ali i apstraktno područje političke imaginacije – otjelovljenih država, vođa koji se zamišljaju kao ekstenzije naroda, nacionalizama koji se hrane svojim žrtvama. Zahvaljujući tom fokusu na odnos između tijela i moći, u njihovim raznim manifestacijama, Musabegović je u stanju da prepriča istoriju balkanskih sukoba i koegzistencije – ali i svijeta – iz jedne potpuno druge vizure, istinski humane i nepotkupljive od strane bilo koje i bilo čije dnevne politike.
Prva Musabegovićeva knjiga, Rat – konstitucija totalitarnog tijela se bavila tijelom kao konturom ratova, naročito tijelima ratnih i poslijeratnih heroja (partizana i udarnika) i njihovom reprezentacijom u filmu i umjetnosti kao okosnici političkog jedinstva, ali i totalitarne imaginacije. Druga knjiga – Umiruće tijelo politike – je analizirala pad komunizma, dezintegraciju Jugoslavije, eksploziju nacionalizma – i stvaranje mnogih novih nacionalnih tijela. Ova treća, zadnja knjiga, rezimira posljedice tih nasilnih procesa: Musabegović skenira politički teren evakuisan od svakog značenja kako se vrti oko odsutnog tijela moći – jedan vorteks negativne energije opsjednut vakumom i napojen sopstvenim neuspjehom. Za razliku od prve dvije knjige, nasilje je ovdje kako latentno tako i sveobuhvatno – svakodnevnica etno-nacionalizma, ispražnjena i bez oslonca, bukvalno proždire samu sebe.
Odsutno tijelo moći pokriva veliki dijapazon autora i tekstova koji su pisali o jugoslovenskoj i svjetskoj istoriji i politici. Vremenski raspon knjige je od srednjovjekovne Bosne do kraja multietničkih imperija, poput osmanske i austrougarske, te zadnjih decenija nakon hladnog rata označenim američkim globalnim ratom protiv (islamskog) terorizma. Bosna i Hercegovina, svojim multietničkim tkivom, stoji na raskrsnici svih tih događanja – kao horizont nade, u težnji emancipatorskih projekata, i kao prostor genocidnog progona anacionalne i polireligiozne hereze, sa stanovišta moći.
Okosnicu knjige čini sjećanje na dva velikana jugoslovenske misli – Radomira Konstantinovića i Miroslava Krležu. Njihovi zapisi o palanci i stećcima postaju za Musabegovića predložak za različita tumačenja i mogućnosti zajedništva. Konstantinović, naglašava Musabegović, vidi palanku kao prostor između sela i grada, nezadovoljan svojom pozicijom, u konstantnom bijegu od samog sebe. Palanački nacionalizam odbacuje svoju nelagodu tako što se „nastoji vratiti sebi, svojoj zlatnoj prošlosti“ ali se istovremeno pokušava ponovno izmisliti, rušeći tradiciju koju želi da zaštiti. Prikovan svojim nezadovoljstvom u tom procijepu „između ruralne, zatvorene, mitske svijesti i urbane malograđanske, racionalne trezvenosti“, palanački nacionalizam se tako konstantno vrti u zatvorenom krugu te „kao povrijeđena zvijer koprca u mrežama moderne heterogenosti i neizvjesnosti i želi da iz njih utekne.“
Stećci, međutim, u Krležinoj interpretaciji, nude drugačiju varijantu bivstvovanja u podijeljenom svijetu. Krleža je, podsjeća Musabegović, odmah nakon Titovog razlaza sa Staljinom, organizovao izložbu srednjovjekovne jugoslovenske umjetnosti u Parizu, u kojoj su stećci – bogumilski nadgrobni spomenici – imali posebno mjesto. Za Krležu su oni bili simbol nonkonformističke i heterogene pozicioniranosti Bosne i Hercegovine ne samo u jugoslovenskoj, nego i u svjetskoj povijesti, te ih je zbog toga vidio kao „alfu“ politike koja prevazilazi raskole Istoka i Zapada, Mediterana i Evrope. Svježim čitanjem Krleže, Musabegović tako otvara novi prostor za susrete prošlosti i budućnosti, dakle temporalnosti nacije koja nije zarobljena u palanačkom krugu. Podignuta ruka na stećcima, kaže Musabegović, pozdrav je živima, onima koji se sa stećkom susreću u sadašnjosti – poziv na razmišljanje i na prepoznavanje: „Ne diraj me, ja sam bio gdje si ti, ti ćeš biti gdje sam ja.“ U toj otvorenosti prema drugome, neopterećenoj fantazmama prošlosti i budućnosti koji počivaju na odsutnom tijelu moći i veličanju žrtve, bosanska hereza postaje princip nade: kritika postojećeg stanja koja se opire svim klasifikacionim, nasilnim šemama.
U posljednjem poglavlju knjige, Musabegović virtuozno povezuje niti svjetske politike prije i nakon kraja Hladnog rata – od Pokreta nesvrstanih i uloge Jugoslavije u borbi protiv imperijalizma, do radikalnog islama, islamofobije i Globalnog rata protiv terorizma. Identitarne politike – uključujući islamski fundamentalizam – koje su naslijedile nekadašnje ideološke sukobe između kapitalizma i komunizma, Zapada i Sovjetskog Saveza, vuku svoje korijene iz tog hladnoratovskog perioda, kada su stavljane u službu imperijalnih interesa, te im zapravo nikada nisu bile alternativa. Sa nestankom Jugoslavije i zamiranjem Nesvrstanih (Pokret i dalje formalno postoji ali je izgubio svako svoje značenje) nestale su istinske anti-imperijalne alternative koje su nekada motivirale zemlje Trećeg svijeta. Musabegović je svjestan autoritarnih tendencija među članicama Pokreta nesvrstanih, i u njegovoj analizi jugoslovenske uloge nema idealizacije. Ali on pažljivo i argumentovano tvrdi da je jugoslovenska međunarodna politika mira i koegzistencije putem Pokreta nesvrstanih bila trn u oku velikim silama, jer je bila zapreka njihovoj neograničenoj moći. Odlazak Jugoslavije sa svjetske scene još je jedna praznina oko koje se sada stvaraju vrtlozi negativne energije.
Knjiga je bila već u štampi kada je Hamas brutalno napao kibuce u južnom Izraelu, kao i vojne baze na okupiranoj teritoriji od 1967. godine, a Izrael uzvratio odmazdom i genocidom nad stanovnicima Gaze. No, Musabegović je unaprijed tačno procijenio da će dugogodišnja ćutnja svijeta – uključujući i muslimanske zemlje – o nerazriješenom palestinskom pitanju, za čiju soluciju su se Nesvrstani, a naročito Jugoslavija, nekada jako angažovali, imati ogromnu ljudsku i moralnu cijenu. Jugoslovenska politika i solidarnost nesvrstanih su par decenija bili neka vrsta simboličke i političke brane za najsurovije napade na suverene države i manjinske narode Trećeg svijeta. Tako je razbijanje Jugoslavije, kaže Musabegović, imalo i geostratešku funkciju, a podjela Bosne i Hercegovine, između ostalog, i internacionalne, civilizacijske konsekvence. Jugoslovenski ratovi devedesetih nisu bili proizvod balkanskog barbarizma nego slika Evrope – uništenje posljednjih enklava suživota sa religijskim i identitetskim razlikama, legatima Osmanskog carstva, nesvrstane politike, i socijalizma kontra sovjetskom modelu: prava na sopstveni put.
Odsutno tijelo moći je obavezna lektira u ovom trenutku kada neo-imperijalni ratovi uništavaju tijela djece, uvijek pod krinkom žrtve i odbrane, brišući tako budućnost čitavih naroda i prisilno nas vraćajući sve u prošlost, bespravnost, i genocid kao permanentno stanje moderne i zapadne civilizacije. Poglavlja Musabegovićeve knjige tako poprimaju novi značaj, a njegova analiza raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i značaja heretične Bosne i Hercegovine u jugoslovenskoj nesvrstanoj politici postaju neka vrsta putopisa koji nam pomaže da razumijemo i jugoslovenske ratove, ali i Ruandu, Kongo, Irak, Afganistan, Siriju, Ukrajinu – ili sada Gazu. Hereza – i kao etička i kao analitička pozicija – čak i po cijenu odmazde je jedini izlaz koji nam preostaje.