Plastične kiše

Uz kisele kiše prošlog stoljeća, naše vrijeme donijelo je još veću pošast – plastične kiše. Prednost plastike, trajnost, postala je njena glavna mana. Plastika ne nestaje, već se usitnjava, vremenom se mikroplastika pretvara u nanoplastiku i postaje pogodnija za prenošenje širom Zemlje, vodom i zrakom.  Kao što saharski pijesak putuje preko Atlantika i završi u amazonskoj prašumi, čestice plastike – manje i lakše od čestica pijeska – još lakše prelaze stotine i hiljade kilometara.

Rezultati istraživanja američkih naučnika objavljeni u Scienceu pokazuje da ni najizoliranija područja poput nacionalnih parkova nisu pošteđena čestica mikroplastike.

Procjenjuje da više od 1.000 tona plastike godišnje dospije u zaštićena područja juga i srednjeg zapada SAD-a što je ekvivalent preko 120 miliona plastičnih boca. Veliki dio ovih plastičnih čestica čine sintetička mikrovlakna koja se koriste za izradu odjeće.

U ovom istraživanju su korišteni kolektori koji su sakupljali uzorke kišnice i zraka u 11 nacionalnih parkova i zaštićenih područja Sjedinjenih Država, pri tome su naučnici modelirali nastanak oluja i put koji mikroplastika pređe prije nego završi u kolektorima u izolovanim područjima. Čestice koje je nanijela kiša u pravilu su bile veće od onih koje je donio vjetar, čak 98% uzoraka sakupljenih tokom godine sadržavalo je mikroplastiku, a dio čestica iz uzoraka činili su sintetički polimeri odnosno mikrofiber, iz poliesterske odjeće.

Američki naučnici predviđaju da će se do 2025. godine u prirodi akumulirati jedanaest milijardi tona plastike. Proći će godine prije nego saznamo stvarne učinke koje mikroplastika ima na biljni i životinjski svijet, na povećanje temperature tla, a razmjere se već daju naslutiti, jer rijeke, mora, okeani su puni čestica plastike koje promiču golom oku. Ali jedno je sigurno – davno je bilo krajnje vrijeme smanjiti ovisnost čovjeka o plastici.

Zlatar: Recepti iz prošlosti
Diklić: Plavi kit
Drvena revolucija