Ima zapravo nešto dobro u tome, biti luzer.
Gubitnik, po naški. Osobito u Hrvatskoj. Luzer, dakle gubitnik, gubi zbog vlastitog odabira, određuje se prema stvarnosti na način da je procjenjuje, vrednuje zadate i, naravno, nepisane norme, iz nekog svog, drugačijeg sustava vrijednosti, a taj je vrlo često u opreci prema vladajućem. Ovaj pak određuje pravila, što je prihvatljivo a što ne; također, normira ponašanja, i njegovo propitivanje je stoga opasno. Jednom tako oblikovani, pa potom zacementirani neformalni odnosi i strukture reagirat će odbacivanjem, a do izolacije i usamljivanja onih koji propituju, negoduju, riječima, ili ih veoma često odaje tek njihovo lice, grimasa, i ne pristaju, samo je jedan korak.
Izbor je za luzera u stvari veoma jednostavan, stoga što je krajnje ograničen, naime: ili će prihvatiti norme i običaje s kojima se ne slaže, prilagoditi se, ili će ostati pri svojim uvjerenjima. Odluči li se za prvo, prihvatiti i prilagoditi se, morat će potražiti savezničko krdo, koje uostalom unutar sebe i nije savezničko, već ga krdom čini upravo opće prihvaćanje raznoraznih „pravila” bez kritičke distance. To najšire, sveobuhvatno (barem u nakani) društveno krdo nije homogeno, ono je i samo rasparcelirano na manje grupe, pod-krda, koja su pak i sama između sebe u rivalstvu, ne trpe se, i u kojem, u stvari permanentno, ima „krvi do koljena”. Ako je, međutim, uistinu luzer, ostat će pri svojim uvjerenjima, to jest „pravdat će se”, uvjeravati, derati se, ometati, ne pristajati. Pritom će u priličnoj mjeri ići na živce onima koji u ime mogućeg, željenog uspjeha i uopće društvenog komfora, pak, bez problema, glatko pristaju na pravila krda jer negdje krajičkom pameti ovi samo-pripitomljeni, samo-prignuti, znaju veoma dobro o čemu to priča luzer. A to što priča neugodno češe i ostatke njihove savjesti, njihovog intelektualnog i etičkog integriteta, ma koliko svega toga bilo tek u jedva vidljivim tragovima.
Luzer dakle, rekli bi oni s druge strane, uspješni – neće prihvatiti običaje, nepisana pravila, zadane obrasce, neće se prilagođavati, neće pristajati. Moramo ipak imati na umu da luzer nije nikakav heroj; on sve to, sav taj otpor neće raditi iz neke građanske hrabrosti. Luzer, na koncu, ni sam nije hrabar i u stvari prezire hrabrost. Također, drugorazredna je pritom i eventualna borba za osobni ljudski integritet ili za druge ljude slične njemu. Ni za što se on/ona ne bori; naprosto je takav, neprilagođen, nesukladan, što se pak nikako ne smije razumjeti kao da je intelektualno ograničen ili sebičan. Naprotiv, paradoks je da je, u stvari, luzer inteligentan i nesebičan. On odlično razumije okolnosti u kojima se nalazi, ali ako su u suprotnosti s njegovim stavovima, nije u stanju na njih pristati. Svaki pokušaj da nadvlada samog sebe, da se prilagodi i po cijenu poricanja vlastitih uvjerenja žalosno je jalov.
Luzer naime svoje luzerstvo nosi na licu, u gestama. Pokuša li se prilagoditi, učiniti neke za njega korisne kompromise, on će to u sebi proglasiti ulizivanjem, laganjem, osjećat će se jadno, samoponiženo i nad samim sobom će biti zgađen. U nekom trenutku to će pobjeći na površinu, preliti se u grimasu na licu, oblikovati se u neprikladnu glasno izrečenu misao… Napokon, nije bez osnova izreka „Na njemu/njoj vidiš da je luzer”. Ogromnu će energiju luzer uložiti u napor da drugima objasni o čemu se zapravo radi, u čemu je problem. Obje ove odlike, razumijevanje situacije i nastojanje da objasni i time drugima pomogne, na kraju će biti sažete kao nešto smiješno, promašeno, kao glupost – to jest luzerstvo.
Luzer je, u stvari, posprdno ime za nonkonformista, a tek s tim uspješni ne znaju što bi. Nonkonformist, to im zvuči nekako bolje, pa čak i privlačno. „Čuli” su, naime, da je to „cool”, nešto kao modni detalj, kao traperice poderane na koljenima, razvezane cipele, masna kosa i, u muškaraca, obavezna brada, ili još snažnija slika, važnog slikara, književnika, otkačenog poduzetnika, hirovitog arhitekta… koji će ispijati piće u nekoj musavoj birtijici, taman na rastojanju kraćeg hoda između strogog centra i predgrađa. Tamo će ga svita obožavatelja dolaziti gledati i diviti mu se. I ne samo da preskupa rupa na trapericama neće ugroziti bankovni račun, naprotiv! – pomoći će, dospjet će ona i u novine, postati mjesto razotkrivanja lika i smisla, i tako će neki zainteresirani novinar upitati važnog nonkonformista: Otkud rupa?, u istom dahu s pitanjem o smislu života i umjetnosti. Uspješni, ne bivajući, naime, u veoma neudobnoj koži nonkonformista, ne shvaćaju puno značenje, još manje posljedice takvog ponašanja, koje nonkonformisti trpe. Uspješni će svoj dizajnirani nonkonformizam prošetati kao neku džukelu-mješanca, sretnika, kojeg će time uzdići na višu razinu pasjeg života, a zauzvrat, mješanac-sretnik će ga bez dileme označiti kao nonkonformista.
Luzer neće pjevati u istom zboru na iste krive note praveći se da su baš one točne; neće pristati na licemjerje javno izgovorenih riječi i tajno izvedenih zlodjela. Naprotiv, vidjet će ih i o njima progovoriti, inatit će se ako ga budu htjeli uvjeriti u suprotno od onog što vidi, gotovo u pravilu će izgubiti živce pa time još potvrditi da nije samo luzer – obični, već da je histeričan, da je od onih koji mahnitaju, tjeraju „neku svoju pravdu”, „mak na konac” i već nešto slično iz narodne mudrosti, ”svima” nasuprot. Pritom ovo „svi” krdo jako voli, i u njegovu razumijevanju oni koji su s krdom suglasni, oni su „svi”. Svi je utješno, ono, uz nebitne razlike, nosi znak jednakosti među jedinkama koje ga čine, ono podrazumijeva zamjetnu razinu istovjetnosti ili barem sličnosti razmišljanja, to sve doprinosi ugodnom osjećaju pripadanja drugima-istima, daje toplinu, kako se običava reći. Ako ima nekih izvan toga „svi”, ako ih se uopće percipira, ili su tako nametljivi, pa i prijeteći te ih se i ne može ne primijetiti, oni su ništa, jer oni nemaju središte okupljanja, oni su tek ON/ONA, jedinka, individuum, kako bi se to još reklo. U takvom odnosu luzer je osuđen biti gubitnikom. A kad je već tako, iz toga logično slijedi zazor uspješnih, odmicanje od „konfliktne”, dapače agresivne osobe, omalovažavanje na osnovi „uvrnutosti”, prezir prema nesposobnom gnjavatoru, dok djela, ako ih i ima – tja, sve je sam svojim postupcima uprskao.
S luzerima je tako da im je, u stvari, od početka jasno kao bijeli dan da gube. Pitanje je onda, a rekli smo da nisu glupi – zašto to čine?, jer sebi loše čine. Zašto je onda ipak dobro (mada ne i ugodno, a sve je samo to nije) biti luzer? Odgovor bi mogao biti sljedeći: Jer je luzer tako, svojim svjesnim djelovanjem omeđio sebe od krda uspješno prilagođenih, povukao granice neprelazne, jer niti će ih on/ona, nezavisni, kritički individuum prekoračivati prema krdu – napokon sve je učinio/la da iz njega izađe – a još manje će itko iz krda biti spreman svojevoljno preći u njegov prostor. Od ovog posljednjeg ih, naprotiv, mori smrtni strah: Što ako se ne trsim dovoljno?, ako se ne suglašavam dovoljno glasno?, što ako nemam iza sebe, oko sebe, pa i u sebi pod-krdo, kordon sličnih, ponajbolje istih, prijatelja, rođaka, braće, sestara, muževa i žena, bivših i sadašnjih, očeva i kumova, kolega sa studija, ljubavnika/ca, korisnih, moćnih tipova uopće? Što ako jednom ipak padnem, zbog tko zna kakve greške, greške koje niti neću biti svjestan/sna, zamjerim se važnoj osobi nekom nesmotrenom rečenicom, ili se ne založim dovoljno odlučno za nešto za što se „svi” zalažu, ili, recimo, nađem se na krivom mjestu u krivom društvu… A biva, i to je možda najstrašnije, da se nađem pred nerješivim zadatkom kojem ne mogu umaći, nužnošću izbora pod-krda, pa tu pogriješim birajući slabije, šugavo krdo, i samo osuđeno na izgon? I tako, zajedno sa šugavima, smjesta budem izoliran/a, izguran/a iz zajedničkog krda „svih” i tako sam/a postanem luzerom?
Istina, ima i među luzerima podvrsta, nesposobnjakovića ili onih koji naprosto nemaju sreće, talenta ili nerva da zgrabe kakvu povoljnu priliku. Taj je uspješnima prava radost, jer se tek nad njim osjećaju superiorno, i kad mu dobace da je luzer, čine to s lakoćom i podsmješljivo. Takav im je nesposobni jadnik potvrda da oni to nisu, ni nesposobni ni jadni, porast će, ako nigdje a ono u svojim očima. Istinski nesposobnjaković je uspješnima kao pilula sreće i stoga ih rado susreću. Pred onim drugima, luzerima koji su to svojim svjesnim izborom, ako se uopće usude reći im naglas, oči u oči da su luzeri, lice će im se iskriviti od srditog straha i držat će se podalje. Njihova ih prisutnost neugodno podsjeća na ono što jesu; konformisti, kalkulanti, ulizice, ovisnici o mišljenju drugih, od njih važnijih, utjecajnijih… ustrašeni od vlastite osrednjosti.
Luzer je ipak, u krajnjoj liniji, dobitnik, mada ne treba misliti da biti dobitnik znači i biti sretan. Svakako, ono što neporecivo spada u njegov dobitak je: njegov prostor (prostor sebe samoga), njegov ljudski integritet, u kojem će mirno pjevati po pravim notama, pisati svojim rečenicama, uopće rečeno raditi nešto što voli, neometan pravilima krda, uživati u tome i pritom biti potpuno slobodan od svih onih nepisanih društvenih normi, koje mu se gade, koje se i ponekima u krdu (ne uvijek, istina) pomalo gade (obično najvažnijim, najarogatijim glavama krda; oni smiju biti sumnjičavi, mogu si dozvoliti skepsu), doduše više iz pomodarstva nego zbog istinskog gađenja. Uspješni, međutim, ponajviše strepe od pada, to jest od toga da postanu luzeri, i stoga lako, s vjerničkom ljubavlju pristaju na sve, na sva pravila krda. Samo je još pitanje zbog čega pristaju? Ali to je njihov problem, ne luzerov.
Luzer je sretno oslobođen svih tih pitanja i obrađuje svoj vrt bez pesticida.