9. maja, obilježavamo Dan Evrope. Kao i svake godine, slavit će se od Vallette pa do Helsinkija: bit će prigodnih izložbi, koncerata i kvizova. A jedna od čudnovatijih proslava odvija se u Zagrebu, u Muzeju suvremene umjetnosti, gdje od 8. do 10. maja, u sklopu programa Europa u kinu, igra šest romantičnih komedija. Što je, složit ćemo se, neočekivan izbor. Dobro: svi su filmovi noviji, uglavnom su hvaljeni i svi su evropski. Ali ipak: kakve točno ima veze rom-kom, to žanrovsko utjelovljenje eskapizma, s ovogodišnjim Danom Evrope?
Osnovna je ideja programa, obavještava nas službena stranica, “skrenuti pozornost na europske izbore koji će se u Hrvatskoj održati 9. lipnja 2024.” Samo, jedina romansa koja se čini izvjesnom nakon tih izbora ona je između aktualne predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen i ekstremne desnice okupljene oko Giorgije Meloni, poljske stranke Pravo i pravda i španjolskog Voxa, s kojom bi, prema projekcijama, trebala sklopiti koaliciju. Ta romansa, međutim, ne izgleda naročito komično. Osim ako ste obdareni specifičnim smislom za humor, pa vas zabavlja činjenica da će desničarka von der Leyen koalirati s ekstremnim desničarima kako bi suzbila uspon još ekstremnije desnice, posložene oko njemačkog AfD-a, Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen i danske Narodne stranke. Borba protiv postfašizma postfašističkim sredstvima: tako bi, prema trenutnim anketama, trebao izgledati smjer Evropske unije nakon skorih izbora. A jedino opravdanje koje von der Leyen može pronaći u najopasnijem trenutku u povijesti Unije – težem i od korupcijskog skandala koji je srušio vodstvo Komisije krajem devedesetih i od brutalnih mjera štednje desetak godina kasnije i od nedavnog Brexita – glasi da borba protiv još ekstremnije ekstremne desnice uz pomoć malo manje ekstremne ekstremne desnice zapravo predstavlja borbu protiv tajnih saveznika Vladimira Putina.
E da, Putin. Devetog maja, kao što znamo, slavi i on: Moskvom će se kotrljati tenkovi i stupati vojni odredi u znak sjećanja na Dan pobjede nad fašizmom. Ne bez razloga, jer je u noći s 8. na 9. maja 1945. godine bezuvjetna kapitulacija nacističke Njemačke potpisana u Berlinu, gradu koji je osvojila Crvena armija. I ma koliko Evropska unija kasnije šutjela o tome, teško da bi uopće bilo današnje Unije bez tadašnje Crvene armije. Zato valjda Putinu proslava pobjede i jeste tako važna. Iako, jasno, njegova Rusija nema nikakve veze s klasnom borbom, socijalističkom revolucijom i nekadašnjim komunistima, osim što ih želi umijesiti u nacionalističku pripovijest o vjekovnom herojstvu ruskog naroda. Pa onda na kraju ispada da i Putin ima svoj rom-kom program. Specifičan ruski eskapizam: nešto kao romantični komunizam.
I dok zagrebačka publika ovih dana bude uživala u ljubavnim zapletima evropskih filmova, na površinu će tako napokon isplivati sve evropske kontradikcije odavno zapletene u Danu Evrope. Ili Danu pobjede, kako već hoćete. S jedne strane praznik Unije koja je započela kao trgovačka zajednica zapadnih država pa se vremenom, nakon sloma Istočnog bloka, širila prema Istoku. S druge strane praznik države koja na takvo širenje sada odgovara pomoću oružja. S jedne strane praznik Unije koja se postfašističkim sredstvima bori protiv postfašista. S druge strane praznik države koja tvrdi da još uvijek ratuje protiv nacista. S jedne strane praznik Unije koja je zaboravila Crvenu armiju. S druge strane praznik države koja komunističku borbu pretvara u lakrdiju.
A Zagreb? A Hrvatska? Što s gradom koji na današnji dan 1945. nisu oslobodili ni zapadni saveznici ni sovjetska vojska, nego njegovi vlastiti, narodnooslobodilački odredi? Ovdje, znamo, upravo pratimo rađanje koalicijske romanse između stožerne stranke “desnog centra” i ekstremno desnog Domovinskog pokreta, koji otvoreno najavljuje napad na prava manjina, žena, imigranata, slobodu medija… Ili ukratko: u Hrvatskoj, uoči skorih evropskih izbora, gledamo nažalost nešto poput foršpana.