Neprevodiva riječ za prisustvo odsutnosti.
“Molim se za prijatelje koje sam izgubio, za porodicu, za mog strica koji više nije s nama”, objašnjava mi Bruno. Razgovarali smo u crkvi Santa Cruz Almas dos Enforcados (crkva posvećena dušama onih koji su skončali na vješalima), maloj katoličkoj crkvi u centru São Paula. Izgrađena u blizini starih gradskih vješala, crkvu često posjećuju vjernici koji se mole mrtvima.
“Osjećam se dobro kada dođem ovdje”, kaže Bruno. “Osjećam da je čak i na onom svijetu sve kako treba.” Bruno mi kaže da je ovo mjesto posebno i da uvijek odavde izađe pod posebnim dojmom. “Činjenica da se sjećate, da u sjećanje dozovete nekoga ko je prema vama bio divan, stvara osjećaj još snažnijeg saudadea”, kaže mi.
Saudade je jedna od ključnih riječi kojom emocije opisuju oni koji govore portugalski. Iako je slična nostalgiji ili čežnji, za ovu riječ nema adekvatnog engleskog prevoda. U svojoj pjesmi Toda saudade, brazilski muzičar Gilberto Gil kaže da je saudade prisustvo odsutnosti “osobe ili mjesta, u svakom slučaju, nečega”. Možete osjećati saudades (mogu se koristiti i jednina i množina) prema ljudima ili mjestima, kao i prema zvukovima, mirisima i hrani. Možete čak osjećati saudades prema samom saudadeu. To je zato što je “dobro osjećati saudades” (é bom ter saudades), kako kaže jedna poznata izreka. Taj osjećaj donosi izvjesno zadovoljstvo. Iako je bolna, ta žaoka saudadea je podsjetnik na dobre stvari koje smo doživjeli.
Portugalski pjesnik Teixeira de Pascoaes je 1912. godine u svojim pjesmama definirao saudade kao “želju za nečim što nam je drago, a osjećaj je bolan zbog odustva te osobe ili stvari”’. To je akutni osjećaj, za koji se često kaže da nastaje u srcu. Jezik saudadea je slikovit.
Osobe koje govore portugalskim jezikom znaju negodovati zbog “umiranja saudadea” (morrendo de saudades), ili želje da “ubiju saudades” (matar saudades) ispunjavajući želju. Iako hiperbolična, morbidna poetika koja se koristi u nekim opisima daje nam bolji uvid u način na koji emotivne veze ljudskom životu daju dublji smisao.
U narodnoj tradiciji, saudade se povezuje s osjećajem udaljenosti i gubitka koji su doživljavale porodice čiji su muški članovi bili pomorci u vrijeme portugalskih otkrića. Iako su narodna predanja i povijest uspjeli uhvatiti poetsku ambivalentnost ove riječi, njena etimologija je i dalje nejasna. Riječ u svom arhaičnom obliku – soidade – pojavljuje se u stihovima trubadura iz 13. stoljeća u kojim se oni prisjećaju i žale za ljubavnicama koje su daleko. Većina lingvista tvrdi da ovaj oblik riječi potiče od latinske riječi solitate (samoća), a vjerovatno je da je na nju kasnije utjecao portugalski glagol saudar (pozdraviti) prije nego što se došlo do oblika riječi koji nam je danas poznat.
No, neki lingvisti nude alternativna etimološka objašnjenja, uključujući ono koje riječ saudade povezuje s arapskom riječju sawdā, kojom se opisuje mračno ili melanholično raspoloženje. O ovoj temi se vodi žestoka debata, s obzirom da je saudade ključna riječ za razumijevanje portugalskog identiteta, a pitanja koja se postavljaju o njenom porijeklu odražavaju kompleksnije teme koje se odnose na portugalski narod i njegov identitet u cjelini.
Saudosismo, rani književni pokret iz 20. stoljeća, je u velikoj mjeri zaslužan za centralno mjesto koje saudade ima u portugalskom identitetu. Osnovan dvije godine nakon republikanske revolucije 1910. godine, kojom je okončana stoljetna vlast monarhije, Saudosismo je obećavao kulturološki preporod u nesigurna vremena. U knjizi pod nazivom Nastanak saudadea iz 2000. godine, portugalski antropolog João Leal kaže da su književnici iz pokreta Saudosisimo – saudosisti (nostalgičari) pokušali obnoviti “izgubljeni sjaj” portugalskog kulturnog života, “zamijeniti strane utjecaje – za koje se smatralo da su zaslužni za pad koji je uslijedio nakon Doba otkrića – s kultom ‘portugalskih vrijednosti’ koje odražavaju pravu ‘portugalsku dušu’. Ističući saudade kao autentičan izričaj ‘lusitanskog duha’, pokret je stavio emocije u središte ovog kulta.”
Portugalci se obično hvale da je saudade termin koji je nemoguće prevesti. To je stara tvrdnja koja datira još iz vremena portugalskog kralja Duartea (koji je vladao od 1433. do 1438. godine) čime je jedinstvenost saudadea utvrđena još u 15. stoljeću, ali saudosisti su zaslužni za njenu današnju sveprisutnost. U manifestu ovog pokreta, Pascoaes ponavlja da je ovaj izraz nemoguće prevesti, tvrdeći da su “Portugalci jedini narod koji osjeća saudade”.
Povezujući ovaj termin s portugalskom etnogenezom, on tvrdi da je uzvišen spoj želje i bola koji u sebi nosi saudade prikazuje “savršenu sintezu” arijske i semitske krvi portugalskog naroda. Iako su njegovi savremenici ukazivali na slične termine koji postoje u drugim jezicima, Pascoaesovo nacionalističko prisvajanje saudadea predstavljalo je privlačnu ideju za kulturnu elitu koja je u to vrijeme tražila svoj put.
Postoje li emocije koje su karakteristične samo za jednu kulturu? Postavlja se pitanje mogu li emocije koje se opisuju riječima kao što je saudade biti karaktersitičke samo za jednu kulturu ili mogu li ljudi bez obzira na kulturu iz koje dolaze osjetiti iste emocije, ali ih prepoznavati i naglašavati na drugačiji način na osnovu kulturološke dostupnosti određenog koncepta koji se primjenjuje za opisivanje emocija u njihovoj kulturi. Psiholozi Yu Niiya, Phoebe Ellsworth i Susumu Yamaguchi kažu da “emocije za koje u nekom jeziku postoji određeni naziv mogu djelovati kao magnet za emotivno iskustvo”, privlačeći nedefinirane osjećaje prema nekom dobropoznatom i ranije utvrđenom konceptu. To bi značilo da riječi kojim se opisuju emocije – kao što su nostalgija ili saudade – mogu imati različite emocionalne nijanse u zavisnosti od mjesta i povijesnog perioda u kojem se o njima govori.
Brazilski intelektualci često prave razliku između njihovog i portugalskog saudadea. Brazilski pisac Osvaldo Orico je 1940. godine opisao brazilski saudade kao “više radostan nego tužan, više vezan za maštanje nego za bol… saudade koji ne plače nego pjeva”. Oricovo shvatanje ovog veselog saudadea odražava radosno i optimistično shvatanje pojma brasilidadea (“brazilstva”) koji se pojavio tokom prvih godina prvog režima Getúlia Vargasa (1930-‘45). Ali, saudade može biti i kritički nastrojen ili ogorčen.
U svom istraživanju saudadea u brazilskoj kinematografiji, provedenom 2017. godine, stručnjak za kulturološke studije Jack Draper s Univerziteta u Missouriju kaže da su režiseri, kao što je Humberto Mauro, koristili saudade kada su prikazivali život ljudi u ruralnim sredinama, a putem saudadea su komentirali i razvoj i ruralno-urbane migracije. U današnjoj političkoj klimi koju karakteriziraju podjele i oprečna mišljenja, neki konzervativci otvoreno izražavaju saudade za vojnom diktaturom u Brazilu, koju zamišljaju kao najbolji lijek za sve rašireniju korupciju, nasilje i ekonomsku krizu.
No, može li se zaista osjećati saudades prema diktaturi, carstvu ili bilo kojem drugom obliku vladavine? Ili je u pitanju termin koji je toliko cijenjen, moćan i dominantan da ga je lako koristiti u političke svrhe? Moguće da su obje ove tvrdnje tačne. Jer ako je moguće nešto zaključiti iz onoga što nam kaže Bruno za svoje odlaske u Crkvu duša, onda je to da je za većinu ljudi saudade uvijek jedna vrsta zadovoljstva a prati ga osjećaj unutarnjeg ispunjenja. To je osjećaj koji uspijeva emotivno ispuniti, uprkos činjenici da po svojoj prirodi podrazumijeva suočavanje s nečim što nam je oduzeto. To je osjećaj zahvaljujući kojem možemo otkriti nešto o sebi: kada nas saudade obujmi svojim čvrstim stiskom, postanemo svjesni onoga što nam je u životu najvažnije – stvari koje nas čine onim što jesmo.