Rat u Ukrajini skrenuo je pažnju s krize evropskih integracija u gotovo euforično pisanje mejnstrim medija o novopostignutom jedinstvu unutar EU-a. Tko se još sjeća svih onih napisa o mjerama štednje, o financijalizaciji, krizi eurozone, potrebe za stabilizacijom monetarne unije, prijetnjama istupanjem iz EU-a, što je Velika Britanija i učinila? Ljevica je pisala o tome može li se EU radikalno reformirati ili je izlaz iz nje jedino rješenje, naročito za zemlje periferije. Zastupnik prve teze bio je recimo Mišel Ison na jedan način, “Skromni prijedlog” Janisa Varufakisa na drugi, dok je s druge strane stajao Kostas Lapavikas, koji je na primjeru Grčke zastupao tezu o izlasku iz eurozone.
Danas se cijela diskusija pomaknula udesno, a dominiraju geopolitičke i vojne strategije, u kojima se stabilnost evropskih institucija, do jučer shvaćena kritički, odjednom ne dovodi više u pitanje. Kao da se desio povratak na vjerovanje jednog od osnivača EU-a Žana Monea da će se EU izgrađivati kroz krize, kao suma solucija konstruktivnih odgovora na krizne izazove. Sve to naziva se “pomakom paradigme”, “promjenom vremena” i “krajem naivnosti” nakon rata u Ukrajini. Ne negira se da je otvorena nova kriza, no nju liberalni establišment shvaća kao novu šansu za preslagivanje Evrope. Malo fali da se ne piše o “dobrom ratu” koji će dovesti sve na svoje mjesto u postojanju evropskih integracija. Šokovi i krize postali su novom normalom na kojima EU opstaje i jača. Sada se može govoriti i da je ekonomska kriza 2008. bila zdravi izazov, koji je EU prebrodio. Isto vrijedi i za krizu eurozone, u kojoj vidimo da se euro othrvao izazovima i još ima zemalja poput Hrvatske, čije strukture se njegovom uvođenju raduju. Migrantska kriza dovedena je u red, tektonski pomaci koje je dovela korona-kriza su sanirani. Gledano ekonomicistički sistem je preživio. No, gledano odozdo, iz perspektive preživljavanja običnih ljudi, sve izgleda drugačije. Ulazak EU-a iz krize u krizu ubire žrtve u ljudskom materijalu. A one kao da se ne računaju u logici kriznog menadžmenta.
Ostanimo na terenu mejnstrima. Tu Evropa brani svoje “vrijednosti” protiv Rusije i konsolidira se kao “liberalna sila”. Sretna okolnost je što to znači da nema proturječja između obrane vlastitih vrijednosti i vlastitih materijalnih interesa. Prva ukrajinska kriza 2013. – 2014. dovela je i do prvog sukoba Brisela i Moskve, suspenzije nekih sastanaka i do prvih sankcija (u vidu embarga na oružje, restrikcija na poslovanje ruskih banaka diljem Evrope i smanjenja tehnoloških investicija u ruski energetski sektor). Ruska agresija na Ukrajinu 24. februara 2022. dovela je do još oštrijih sankcija Rusiji. Tako je EU uistinu postao “liberalna sila” koja brani svoje “vrijednosti”, koristeći i “tvrdu moć”, a ne samo onu “mekanu”. A to ide sve do slanja oružja Ukrajini. Takve akcije koordinirane su s američkom vojnom strategijom i NATO-om. Njemačka je promijenila svoju dugogodišnju “istočnu politiku”, koja je išla za detantom i promjenom kroz trgovinske odnose. Sada su i SPD i Zeleni podupiratelji NATO strategije i naoružavanja Ukrajine. A što se tiče energetske politike ide se na redukciju potrošnje fosilnih goriva i na ubrzavanje prelaska na “klimatski neutralnu” ekonomiju. Tu ostaje i pitanje promjene odnosa spram nuklearne energije.
Evropski diplomat Maksim Lefevr u svom članku sažima “realistički pristup” evropske politike kao svjetske sile. Treba jačati Unijine ekonomske, tehnološke i vojne kapacitete. Treba se proširiti novim zemljama članicama, stvarati uvjete za autonomniju i aktivniju Evropu u diplomaciji i pitanjima sigurnosti, konsolidacijom i širenjem Francusko-Njemačke baze i suradnjom sa SAD-om. Ukratko, od crne prošle godine Evropa bi još mogla i vidjeti priliku za napredovanjem.
Slično govori i Štefan Majster iz organizacije Carnegie Europe. I on se služi izrazom da treba promijeniti paradigmu. Posthladnoratovski mir u Evropi više ne vrijedi. Taj sigurnosni poredak treba ponovo napisati s izmijenjenim rusko-evropskim odnosima. Što je vrijedilo zadnjih tridesetak godina, više ne vrijedi. Ekonomsku i energetsku ovisnost Evrope o Rusiji treba promijeniti. Osam paketa sankcija, koje je Unija dosad donijela, trebalo bi prekinuti sve ekonomske veze između ta dva entiteta. To Rusiju sili da se okreće Kini i Aziji općenito. Ono što nas ovdje zanima jest evropski visok stupanj jedinstva u donošenju sankcija. EU tako treba nove kratkoročne, srednjoročne i dugoročne strategije za odnošenje spram Rusije, u potpuno izmijenjenom sigurnosnom realitetu. Treba ojačati evropsko jedinstvo protiv ruske agresije. Zato novo jedinstvo Evrope treba iskoristiti za tri velika izazova spram Rusije. Prvo, Unija mora izgraditi vanjsku i sigurnosnu politiku spram Rusije na bazi činjenice da je ona sada geopolitički igrač, čijoj sigurnosnoj poziciji je Rusija glavna prijetnja. Drugo, Unija mora provesti aktivniju politiku da bi integrirala istočno susjedstvo izvan Rusije. I treće, treba potpomoći opoziciju u ruskom društvu, za što treba održati na životu ideju postputinovske Rusije koja bi bila dijelom Evrope. Nažalost još se pokazuje nejedinstvo zemalja članica kada su u pitanju ekonomske veze s Rusijom, što ograničava Brisel u manevriranju s jasnijim i konkretnijim politikama. Ruska kalkulacija invazije na Ukrajinu bila je da je EU slab regionalni i globalni igrač, dok je glavni suparnik SAD fokusiran pretežno na Kinu. U Ukrajini je Unija pokazala da se Rusija preračunala u podcjenjivanju Evrope i da se ona može ponovo osmisliti kao geopolitički i sigurnosni igrač, a ne samo kao normativni i tehnokratski. Druga je stvar što sigurnosti u Evropi navodno više nema izvan NATO-a.
Rat u Ukrajini ubrzao je dezintegraciju postsovjetskog prostora, što je opasno, ali i prilika da u njega uđu sile EU-a. Što se tiče budućnosti EU-ruskih odnosa, to će ovisiti, smatra autor, o promjenama u Rusiji. No one se zasad pogoršavaju. Vodeća uloga Francuske i Njemačke, kao osovina EU-a, također pokazuje i svoje slabosti, zbog posebnih interesa velikih zemalja. Štefan Majster predlaže sedam principa za novu EU strategiju spram Rusije. Prvi je postaviti Ukrajinu na prvo mjesto. To ne znači samo pomoći joj da preživi kao država, nego i promovirati je na reformskom putu integracijskih politika EU-a, kao primjer drugima. Ako gledamo probleme privatizacije i radnog zakonodavstva koje se već predviđa za poslijeratnu Ukrajinu, ne možemo biti po tom pitanju optimisti. Drugi princip je nadograditi susjedsku politiku EU-a. Unija mora ojačati svoje prisustvo u istočnoj Evropi, na zapadnom Balkanu, južnom Kavkazu i Crnomorskoj regiji. Treći princip je ne odbaciti rusko civilno društvo, kako ono u zemlji tako i ono u emigraciji. Zatim, uvesti pametniju viznu politiku, ne odustati od utjecaja na rusko društvo, ojačati evropsku energetsku sigurnost i na kraju postati faktor mira. No i tu treba biti “realist”, pa ne odustajati od pragmatičnog partnerstva i s nedemokratskim državama.
Tako nam zbori svjetsko hegemono mišljenje. Ono bi u biti mijenjalo svijet tako da se ništa bitno ne promjeni. Kao da i u samoj Uniji, a o SAD-u kao državi u “tihom građanskom ratu” da i ne govorimo, nemamo unutrašnjih sukoba i zaoštrene klasne borbe. Doduše svaka pojedina zemlja članica donekle je priča za sebe, ali već sada možemo reći kako stvarni test evropskog jedinstva u najmanju ruku tek leži pred nama, ako nije već i izgubljen. Možemo reći da od globalne financijske krize 2008., preko izbjegličke krize, Breksita i pandemije, Unija izlazi integriranija nego prije. Ali isti događaji, isti šokovi, pokrenuli su i snažne nacionalističke snage u pojedinim državama EU-a. Unija je danas prepuna duboko polariziranih društava, koja u odgovorima na krize zazivaju desna rješenja, ali i lijeva. Zato treba biti u najmanju ruku oprezan pri ocjeni u kojem će smjeru rat u Ukrajini odvesti evropska društva. A neki paradoksi se tim ratom i povećavaju. Tako je Poljska primjer poželjnog odnošenja po EU standardima spram rata u Ukrajini. Prima NATO trupe, koje “vježbaju” na granici, otvorena je za izbjeglice iz Ukrajine. A s druge strane vrlo je evroskeptički nastrojena. I tako ostavlja Brisel u nebranom grožđu, da je hvali i gleda kroz prste istovremeno. A to onda može biti znak da će se antiEU politika tolerirati i za neke druge države i njihovo ponašanje. Da može doći do toga da koherencija pravnog prostora EU-a kolabira.
Ne možemo reći da je Unija elegantno razriješila sve svoje prijašnje krize od 2008. na ovamo. Prije se radilo o vatrogasnim prokriznim mjerama, nego o nekim razrješavanjima kriza. Zato možemo reći da rat dovodi natrag sve prijašnje krize, iako ih mejnstrim mete pod tepih ili se čak njihovim “razrješenjem” hvali. Ekonomski, ovaj rat dijeli sve nevolje neoliberalnog sistema štednje. Slovenska sociologinja Maja Breznik napisala je članak o tome kakvu antiradničku politiku vodi ukrajinska vlada već sada, da bi doneseno mračnjačko radno zakonodavstvo imala i kad rat završi. A što je s borbom protiv pandemije? To više nije tema. Sada je svakodnevna vijest cijena benzina, a ne broj oboljelih i umrlih od Kovida-19. A sve to ima veze s ekonomijom. I kako je “riješena” migrantska kriza? Dva puta više migranata iz Ukrajine nego iz Sirije dolazi u EU, da bi bili raspoređeni potpuno nejednako s obzirom na mogućnosti država članica. Svaka od tih kriza dijeli EU. Globalna financijska kriza donosi rascjep na bogati sjever i siromašni jug. A migrantska kriza, u kojoj i mi neslavno učestvujemo, donosi rascjep po liniji istok-zapad.
Pitanje je i koliko još Francuska i Njemačka mogu i žele biti silama osovinama EU-a. Njihov moralni autoritet izazivaju nove dinamike. Evropljani vide da se pravila igre mijenjaju, ali ne poduzimaju ništa da bi se prilagodili jeziku novih pravila. Ili uzmimo sigurnosnu politiku. Njemačka se intenzivno naoružava jer vidi da ne može samo autsorsati pitanja vlastite sigurnosti na SAD. Sve zavisi od toga tko tamo dođe na vlast. Restrikcije s ruskim plinom neće pogoditi sve zemlje EU-a jednako. I opet je tu Njemačka izložena. Treći moment koji se za Njemačku okrenuo u problem je njezin veliki eksport u Kinu. A znamo za dizanje tenzija između Vašingtona i Pekinga. Evropa ima svoje rezerve spram unipolarnog svijeta, kakav i dalje priželjkuje SAD. A fragmentirani i polarizirani današnji svijet jako je udaljen od evropskih nada u multipolarni svijet koji bi se vodio načelima internacionalne kooperacije.
Vjerujemo li mi zaista da bi se Ukrajina jednog dana mogla priključiti EU-u, kao da se radi o Bugarskoj i Rumunjskoj? Vjerujemo li da su sve “stare” zemlje EU-a raspoložene za njeno širenje, npr. na naše prostore, kada znamo da svaka članica ima pravo veta? Zato se odlučivanje u institucijama Unije u kojima je dosad vladao princip konsenzusa sve više “realistički” priklanjaju nadglasavanju. Svijet je danas, a s njime i EU, u stanju “velike neprozirnosti”. Optimizam službenih predstavnika EU-a i njihovih eksperata gotovo pa kao da je utemeljen na principu “što gore to bolje”. A to znači da što gore za većinu – koju uzastopne krize, nejednako u svim zemljama, ali ipak sve, pogađaju – to je bolje za malu manjinu, koja na svakoj krizi ne samo da ostaje neokrnjena, nego i zarađuje.
Isti oni liberali koji po dužnosti i dalje vide najbolji od svih svjetova, samo ako stojimo na braniku liberalne demokracije i slobodnog tržišta, mogli bi se okrenuti u pesimiste, jednom kada priznaju da EU može postati najvećim gubitnikom posthladnoratovskog liberalnog poretka. U kratkom i srednjem razdoblju Evropa neće imati dovoljno snage da se otvoreno angažira u nekom velikom konfliktu. Koliko možemo vidjeti sadašnji su sukobi, kao onaj u Ukrajini, lokalizirani na beskonačne vojne operacije. Stoljeće ratova moglo bi naslijediti sadašnje stanje “specijalnih operacija”. Moramo li samo gledati taj loš razvoj situacije?