S dvojicom sociologa srednje generacije, Markom Kržanom iz Ljubljane i Radom Pantićem iz Beograda, razgovarali smo o tome što je imperijalizam danas. Ti autori u svojim tekstovima elaboriraju taj problem i ne bježe od njega. To se u vremenu ratne psihoze oko Ukrajine rijetko propituje. Stvoren je i žargon vatabautizma, kojim se brani mišljenje o svjetskom imperijalističkom poretku. Kao da je danas dovoljno reći da postoji ruski imperijalizam, a sve ostalo je navodno suvišno.
No što je zapravo imperijalizam? Marko Kržan definira ga kao sistem vladanja centralnih država koji omogućuje akumulaciju kapitala na račun natprosječnog, “ekstra” izrabljivanja radne snage i iskorištavanja prirodnih dobara zemalja periferije. Pitamo ga kakva je razlika između imperijalizma na početku 20. stoljeća, kada se o njemu puno pisalo, i danas, kada taj termin više nije popularan?
– Tada je, recimo 1923. godine, u pitanju bio “individualistički” sustav kolonijalnog imperijalizma sa pandanom u organiziranom antiimperijalizmu u svjetskom opsegu, čiji su nosioci bili SSSR, radnički pokret i narodnooslobodilački pokreti. Danas je u pitanju neokolonijalni ili postkolonijalni imperijalizam kolektivnog tipa pod hegemonijom SAD-a bez protuimperijalizma u svjetskom opsegu. Pažnju treba usmjeriti na razliku između kolektivnog imperijalizma poslije 1990. i danas, jer se danas stvaraju objektivni uvjeti za novi val protuimperijalizma. I to kako ekonomski – s obzirom na industrijski i ostali razvoj Kine i periferije, slabljenje monopola imperijalističkih država – tako i politički jer ne samo da imperijalistički tabor nije progutao sve države, nego se sada značajne države izdvajaju iz njega – odgovara Kržan.
Da li je onda današnja Rusija imperijalistička sila, pitamo Radu Pantića. On podsjeća da je svojedobno Lenjin carsku Rusiju svrstavao u tabor imperijalističkih zemalja, ali je ipak razlikovao stari imperijalizam, prema Lenjinovim riječima “siroviji, srednjevekovni, ekonomski zaostali i vojno-birokratski” i imperijalizam koji nastaje s razvitkom monopolskog kapitalizma, “razvijeno kapitalističkog, evropskog”.
I danas se nejednakost između zemalja centra i periferije održava kontrolom međunarodne podjele rada koja omogućava prelijevanje viška vrijednosti podčinjenih zemalja periferije kapitalističkog sistema u zemlje centra. Imperijalističke zemlje sistemski blokiraju procese autonomne akumulacije kapitala perifernih zemalja u kojima se razvijaju samo izvozni sektori koji postaju privezak privredama centra, dok ostali sektori ostaju nerazvijeni.
– To onda znači da privrede zemalja periferije postaju zavisne od eksporta u zemlje centra, a višak vrednosti proizveden u njima investira se u proširenje produktivnih kapaciteta centra, a ne u razvoj država periferije – objašnjava Pantić.
To je slučaj i s današnjom Rusijom. Zbog toga je ne možemo okarakterizirati kao imperijalističku zemlju, pa ni rat u Ukrajini kao međuimperijalističku borbu Rusije i SAD-a čiji je zalog monopol nad eksploatacijom ukrajinskog stanovništva i prirodnih resursa.
– Ruska ekonomija, sem u nekim oblastima sektora vojne industrije, ne poseduje visokotehnološke monopolske proizvodne procese, već upravo pokazuje strukturne znake periferne ekonomije – dodaje Pantić.
Pogledamo li podatke ruskog izvoza za 2021. godinu, vidjet ćemo da oko 65 posto vrijednosti izvoza čine energenti i metali, a oko deset posto proizvodi poljoprivrede i drvne industrije. Sektor strojeva, opreme i vozila činio je samo 6,3 posto vrijednosti izvoza. S druge strane, te robe čine oko 45 posto vrijednosti ruskog uvoza. Rusija daleko više trguje sa zemljama Evropske unije i Kinom, a vrlo malo sa postsovjetskim zemljama koje navodno eksploatira, dakle sama je eksploatirana nejednakom razmjenom sa zemljama koje su tehnološki daleko naprednije od nje. Pogledamo li podatke prosječne produktivnosti rada za istu godinu možemo vidjeti da ona u Rusiji iznosi 30,3 dolara po satu, a u SAD-u 70,6 dolara. Prema tom parametru Rusija je jedno mjesto ispod Čilea, a neznatno iznad Cipra, Argentine i Kazahstana. Na Forbesovoj listi najbogatijih kompanija svijeta među prvih stotinu nalaze se samo dvije ruske: Gazprom na 49. i Rosneft na 81. mjestu. U prvih dvjesto samo su još Sberbank na 116. i Lukoil na 167. mjestu. Prema tome ruska ekonomija nema strukturni kapacitet da vrši imperijalističku eksploataciju Ukrajine.
– Da Rusija ima tehnološki razvijene monopolističke proizvodne procese pa su joj potrebne ukrajinske sirovine ili jeftina hrana, ili da može sistematski da liferuje zastarele segemente proizvodnih procesa u Ukrajinu, mogli bismo da govorimo o ruskom imperijalizmu – obrazlaže Pantić.
Štoviše, Rusija je do 2014. zbog političkih razloga subvencionirala ukrajinsku ekonomiju jeftinijom cijenom energenata i povoljnim kreditima. Donbaska metalurgija na svjetskom tržištu ne bi mogla opstati bez ruskih subvencija, jer je zbog zastarjelosti tehnologije trošila dva puta više energenata u odnosu na suvremene čeličane. Rusija je koristila ekonomske poluge kako bi politički, iz sigurnosnih razloga, kontrolirala Ukrajinu. Ta politička kontrola za cilj nije imala ekonomsku eksploataciju već je Rusija ekonomski gubila održavajući na vlasti frakcije ukrajinske vladajuće klase koje su držale NATO dalje od njenih granica.
Jer nisu se promijenili samo odnosi između centra i periferije, nego i zemalja centra. Do Drugog svjetskog rata bilo je moguće govoriti o sustavu više relativno autonomnih imperijalizama, na primjer, engleskom, francuskom, španjolskom, koji su se svrstali u tabore. Oni su se u tri navrata sukobili u globalnom ratu (Napoleonski ratovi, Prvi i Drugi svjetski rat).
– No budući da je SAD u svim bitnim pogledima beskrajno jači ne samo od pojedinih drugih imperijalističkih država, nego i od svih njih zajedno, u pitanju je kolektivni imperijalizam pod hegemonijom SAD-a – kaže Kržan.
SAD nije samo najjača država globalni hegemon (kao što je to bila Britanija u 19. stoljeću), nego i regionalni hegemon u svim regijama. Politika ostalih država imperijalistička je samo utoliko ukoliko je kompatibilna s interesima SAD-a koji su u krajnjoj instanciji interesi samog sustava.
No posljednjih godina situacija se mijenja i na ekonomskom i na političkom planu. Prvi put u posljednjih 250 godina države centra nisu više težište svjetske industrijske proizvodnje i gube tehnološki monopol, monopol nad pristupom prirodnim resursima. Drugim riječima, nastaju objektivni uvjeti za drugi val protuimperijalizma. Vladajuće klase imperijalističkih država to dobro znaju, puno bolje nego europska ljevica, pa su krenule u obranu imperijalističkih monopola i ofenzivu protiv zemalja koje su izvan imperijalističkog tabora. Objektivni uvjeti neusporedivo su bolji nego kod prvog vala svjetskog protuimperijalizma (1917-1990), kada su imperijalističke zemlje imale monopol u svim pogledima.
– Međutim, za sada nedostaju subjektivni uvjeti – govori Kržan.
Nedostaje društvena svijest radnih ljudi i njihovih organizacija na periferiji o tome da je bolji svijet moguć. Kako je to moguće?
Vratimo li se u za nas ključne 1990-te, vidimo kako su brojni emancipatorski pokreti poraženi, a zemlje poput naše integrirane u imperijalistički sustav. To smo nazvali tranzicijom, a zapravo se radi o “integriranju” u kojem su na vlast došle kompradorske buržoazije ili birokracije. No to nije cijela slika. Na političkom planu sve više značajnih država svjesno izlazi iz imperijalističkog tabora. Sada to nisu više samo Kuba, Sjeverna Koreja, Iran, nego i Rusija i Kina. To su zemlje s velikom vojnom, sirovinskom i tehnološkom bazom, a kada je riječ o Kini, to je također i zemlja u kojoj nije došlo do obnove kapitalizma. Čak se i neke zemlje koje su značajne u imperijalističkom taboru, kao što su Turska, Saudijska Arabija i Pakistan, ne podčinjavaju imperijalističkom kursu kada je u pitanju politika prema Rusiji i Kini.
Ipak iskorištavanje periferije od strane centra nije moguće ukinuti unutar imperijalističkog sistema. Ono je konstitutivno za opstanak kapitalizma u svjetskom opsegu. Tu i tamo se pokoja manja država može probiti u centar jer ima neku bitnu ekonomsku ili političku funkciju za imperijalizam (Južna Koreja, Tajvan), ali periferija kao takva uvijek ostaje. Usto na Zemlji nema više “Novog svijeta” kamo bi zemlje u razvoju mogle “izvesti” svoje “suvišno stanovništvo” koje nastaje pretvaranjem agrarnog društva u industrijsko i postindustrijsko društvo, a što su mogle napraviti europske zemlje stvaranjem “naseljeničkih kolonija” (SAD, Australija, Novi Zeland, dijelovi Južne Amerike, djelići Južne Afrike). No ni ekološki planet nije u stanju izdržati “američki način života” u svjetskom opsegu, što znači da treba pronaći alternativu kapitalističkomu konzumerizmu.
Treba li u takvom svijetu očekivati novi val protuimperijalizma nije jasno.
– Mislim da će to zavisiti od toga da li će se stvoriti i subjektivni uvjeti, znači ideološki. To neće biti lako jer je imperijalistička hegemonija danas najjača upravo na tom području –internet i infrastruktura društvenog općenja, ideoloških praksi i formi u najširem smislu, u rukama su zapada, kao i njihov “sadržaj”, potrošačka ideologija, orijentalizam, antisocijalizam – i mislim da je u tom pogledu čak i jača nego je ikad bila – kaže Kržan.
On smatra da to što se danas događa na ideološkom medijskom planu s obzirom na rat u Ukrajini svjedoči o tome da su vladajuće klase zapadnih zemalja i njihovih vazala nanjušile sazrijevanje tih uvjeta više nego itko drugi. Naravno, kroz svoju ideološku prizmu, bilo “realističku”, koja kaže “pomirimo se sa Rusijom da se ne ujedini s Kinom protiv nas”, bilo “liberalnu”, koja kaže “nema više taktiziranja, krenimo u beskompromisnu borbu prema apsolutnome”. Najgore je što to najmanje shvaća tzv. zapadna ljevica. U tom smislu Kržan je pesimističan kada izriče sud kako se “pokazalo da usprkos nekim ohrabrujućim pojavama kvaziantikapitalističkih stranaka u Europi i šire, ljevica kao organizacija s vlastitim klasnim, teorijskim i ideološkim stajalištem, tj. kao organizirano stajalište radnih klasa, ne postoji”.
No i nakon gotovo godinu dana od početka rata u Ukrajini ne vidimo napore ruske vladajuće klase da izvrši reforme koje bi promijenile npr. strukturu njezine privrede.
– Možemo reći da se Rusija bori da zadrži status quo, što znači da ostane periferna ekonomija koja vojno-politički kontroliše region iz objektivnog straha za svoju bezbednost – kaže Pantić.
Pokušajima demonstracije vojne moći Rusija nije željela da povede ni antiimperijalističku ni međuimperijalističku borbu protiv SAD-a, jer za obje strategije ne posjeduje strukturne preduvjete, nego je nastojala da odvrati SAD od pokušaja isključenja Rusije iz kapitalističkog svjetskog sistema koji kontrolira. Vladajuća klasa Rusije tako nije željela da dovodi u pitanje hegemoniju SAD-a, već da zadrži svoju poziciju unutar međunarodne podjele rada pod američkom hegemonijom. No, kao što svakodnevno gledamo, inicijalni vojni plan brzog osvajanja Kijeva i smjene političkog rukovodstva Ukrajine nije uspio.
– Ruska vladajuća klasna kompozicija mora smisliti novu strategiju svog opstanka, ali se za sada čini nesposobnom da nešto tako uradi – zaključuje Pantić.