U vrijeme dok su ljudi u Prijedoru primoravani da nose bijelu traku oko ruke, o čemu je javnost u Sarajevu upoznata u članku Oslobođenja od 15. juna 1992. godine, tadašnji član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Ejup Ganić nije poduzimao ništa. Ustvari, možda i jeste. Možda je baš on napisao protestnu notu hrvatskim vlastima da prestanu učestvovati u etničkom čišćenju i ne primaju više izbjeglice koje je Krizni štab opštine Prijedor slao putničkim vagonima prema Novskoj. Progon Prijedorčana nakon toga nije prestao nego su bespomoćne ljude sada slali u stočnim vagonima preko Doboja ka Maglaju, a potom i šleperima preko Vlašića u srednju Bosnu.
Prije nego što je SDS nasilno preuzeo vlast u Prijedoru od SDA i HDZ-a, sedam dana prije toga, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine u kojem je Ejup Ganić bio važan član, poslalo je još važnijeg člana Fikreta Abdića u Bosansku Krupu, da tamo, zajedno sa predstavnicima okruga Bihać, postigne sa srpskom stranom sporazum u kojem će rijeka Una biti linija razgraničenja između Muslimana i Srba u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Taj sporazum se desio 23. aprila 1992. godine i zabilježen je u presudi Gojko Kličković i drugi. Istog dana su se jedinice lojalne bosanskim vlastima povukle na lijevu obalu Une čime je zapečaćena sudbina nekoliko stotina hiljada stanovnika koji su se našli istočno od te krajiške rijeke.
Prijedor i sve gradove u dolini rijeke Sane kao i cijeli banjalučki okrug, Stranka demokratske akcije, u kojoj je Ejup Ganić bio važna figura, prepustila je Karadžićevom SDS-u. To što su unaprijed odustali od tih teritorija nije bilo prepreka da u Prijedor 29. aprila 1992. godine stignu depeše iz Ministarstva odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, u kojima se naređuju napadna dejstva prema jedinicama JNA. Nesrpsko stanovništvo u tom dijelu države prepušteno je samo sebi u ratu koji je već proglašen 6.aprila. Sve je bilo spremno za tragediju u kojoj će samo u Prijedoru biti ubijeno 3.176 nedužnih stanovnika a 53.000 postati žrtve progona.
Dok su Karadžićevi zlikovci Prijedorčane kasapili u njihovim selima, stanovima, mučili i silovali po logorima, dok su im pljačkali i uništavali imovinu i oduzimali zadnje mrvice dostojanstva, Ejup Ganić se sa Radovanom Karadžićem i drugom zločinačkom bratijom sastajao po svjetskim metropolama radi postizanja dogovora o međusobnoj podjeli teritorije između tri stranke. Kada su odvažni britanski novinari obavijestili svjetsku javnost o stanju u logorima koje su posjetili u Prijedoru, Ejup Ganić i preostali članovi Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine nisu ni prstom mrdnuli, ne postoji trag o tome da su bilo kada zatražili da se logori raspuste a svi zatočenici oslobode. Što su slike iz logora bile strašnije i potresnije bosanska strana je stajala bolje u pregovorima. Logori i masovni zločini bili su najbolja moneta da se dobije što veći komad teritorije.
Ne postoje podaci da je Ejup Ganić ikad bio u Prijedoru, niti kao član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine ni kasnije kao predsjednik Federacije BiH. Nema traga da je ikada učinio išta za Prijedorčane niti da mu je do tih ljudi, tog grada i okoline, uopšte stalo. Svejedno, sada kada mu je najteže u životu, kada mu se sudi u procesu za ratni zločin, iskoristio je obilježavanje Dana bijelih traka da se pojavi u Vijećnici. Jedan je od rijetkih koji u velikom holu vijećnice nije stavio bijelu traku, a i zašto bi. On tu nije bio zbog Prijedorčana, zbog uspomene na 102 ubijene djece nego da se pojavi u javnosti, da ponovo bude u prvom redu pored gradonačelnice i drugih zvaničnika, počastvovan i uvažen.
Možda je namjera gradonačelnice Benjamine Karić i drugih ljudi koji su se okupili u sarajevskoj Vijećnici, simbolu prošlog rata, bila časna i iskrena. Međutim, pozivom Ejupa Ganića da se pridruži toj ceremoniji, a kojem se sudi za ratni zločin na Sudu Bosne i Hercegovine, oskrnavljen je Dan bijelih traka i nanesena je nesaglediva šteta nedužnim žrtvama Prijedora.
Kakva je razlika u tome kad Grad Prijedor, u trenutku dok se protiv njega vodi postupak za ratni zločin na Sudu BiH, Velimiru Đuriću dodijeli titulu sportskog trenera godine i činjenice da je Grad Sarajevo kao visoku zvanicu na ceremoniji, u prvi red isturio Ejupa Ganića, kojem se sudi za ratni zločin na istom sudu? Nikakva. I jedan i drugi postupak gradskih vlasti, i prijedorske i sarajevske, krajnja je uvreda za prijedorske žrtve. Pozivati se na presumpciju nevinosti, na činjenicu da Dobrovoljačka nije isto što i ubijanje civila u Čarakovu kod Prijedora, može ovaj skandal samo učiniti odvratnijim. Onom kome se sudi za teško krivično djelo nije mjesto u javnosti, pogotovo među zvanicama.
Prošle godine je Fadil Novalić, tadašnji premijer Federacije BiH, u vrijeme dok su mu sudili za ozbiljan kriminal, dolaskom u Prijedor i upornim nastojanjem da se obrati medijima, oskrnavio Dan bijelih traka. Ove godine se gradska uprava Sarajeva, predvođena gradonačelnicom Benjaminom Karić, poslužila Danom bijelih traka da u javnosti rehabilitira osobu optuženu za ratni zločin. Skandal je to veći od nedavne dodjele zlatnika i fotografisanja gradonačelnice u društvu sa članovima ekstremističke desničarske grupe Antidayton. Pripadnici te grupe su na Dan bijelih traka ismijavali 102 mrtve prijedorske djece, tako što su ih iskružili u jeftinom kartonu, na koji su nalijepili imena, pa nabili na drvene letve, da se povijaju i pretvaraju u smeće u centru Sarajeva, nasuprot zgrade Predsjedništva.
Slične „instalacije“ imali su i ranijih godina na najvidljivijim mjestima u Sarajevu. U medijima koji su izvještavali sa ceremonije u Vijećnici i objavili vijest o kartonskoj instalaciji u parku, ništa pogrešno i neobično nisu vidjeli u pojavi Ejupa Ganića i djeci od kartona. Takav nekritičan pristup medija uznemirava i ujedno daje odgovor na to kako je ekstremna i militantna skupina ljudi koju okuplja Antidayton u Sarajevu svih ovih godina tretirana kao humanitarna i patriotska organizacija.
Prijedorske bijele trake je teško sačuvati od ovakvih pojava, naročito kada se na komemoraciju ušunjaju oni kojima se sudi za teška krivična djela. Uzalud je sav napor organizatora ako mediji ne primijete uljeze na komemoracijama. Primjeri Dana bijelih traka nisu usamljeni, na drugim komemoracijama žrtvama rata prisustvo uljeza je još češće, skoro pa uobičajeno. Jedino bi sudovi mogli takve pojave efikasno spriječiti, na način da se onima kojima se sudi za teška krivična djela onemogući boravak na slobodi dok traje proces. Ili barem da to vrijeme dok čekaju presudu provedu u kućnoj izolaciji, daleko od Dana bijelih traka.