Crni humor je postao stvarnost. Pa više uopšte ništa nije smiješno.
Superhik, komični lik iz Alana Forda, koji kao mentalno poremećena verzija Robina Huda, krade od siromašnih da bi dao bogatima, nekako je oženio lijepu imigranticu i, uz pomoć Udruženja odvratno bogatih i mase retarda, postao Predsjednik, pa sad čitav svijet izokreće naopačke i istresa mu sve iz džepova da bi nahranio onih „1 posto“, koji su u međuvremenu postali jedan promil ili još manje.
(Oxfam predviđa da će za 10 godina 5 ljudi raspolagati bogatstvom od 5.000 milijardi dolara, dok će nas skoro polovina – 3,6 milijardi – živjeti ispod granice siromaštva. Pri čemu je procjene napravio prije nego je Superhik zaposlio Marsovca da otpušta Zemljane i ukida sve što mu smrdi na ljudskost, odnosno sva ta finansiranja pomoći siromašnim, bolesnim, ugnjetavanim, napadnutim, slabim. I svu tu borbu „ekstremnih ljevičara“, za ljudska prava, demokratiju, pravdu, pravnu državu, zaštitu žena, manjina i planete. Pa je moguće da će cifre, u konačnici, biti još „zanimljivije“.)
Tako je i tajna grupa TNT ostala bez donacija od USAID-a i Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena. A uskoro će, kao i svi mi – u Americi ili van nje, svejedno – koji nemamo bar 100 milijardi i nismo diktatori i masovne ubice – i bez svega ostalog. Jer svi smo mi, koji nemamo milijarde, zapravo, lijenčine, neradnici i kriminalci, koji kradu novac koji bi trebao da se gomila u trezoru Baje i Elona Patka. Dok nas oni (ili bar ovaj drugi) pozdravljaju kao Grunf, ispruženom desnicom, koja pokazuje koliko je naraslo žito u Rusiji.
A dio nas, onaj najgori, smo i strani agenti, koji radeći po nalogu ljevičarskih ekstremista iz USAID-a (a, „ruku na srce“, u odnosu na AFD i KKK, naravno da je sve ljevičarski ekstremizam) rušimo legalno (samo)izabrane diktatore po svjetskim vukojebinama i još samo koji dan zakonito (bar u Boljem Dijelu BiH) kritikujemo vlast zbog zloupotreba, korupcije, nepotizma, pljačke javnih sredstava i prirodnih bogatstava, netransparentnosti, izbornih krađa, stranačkih zapošljavanja i usputnog nacional-šovinističkog divljanja, zloupotrebe religije, govora mržnje i provociranja sukoba zarad zaštite ličnih interesa.
Kondomi za Hamas i komunjare u američkom Kongresu
Još koji dan, kažemo, jer nam lokalni Superhikov klon („Veći vjernik od Trampa“ – rekao bi Grunf, zaokružujući slogan „In God We Trust“ na fotokopiji dolara. I jedan od pacijenata sa dijagnozom „Država to sam ja“), koristeći nastali vakuum, otvoreno prijeti odmazdom.
“Drago nam je što se sve otkrilo oko USAID-a. Nikome nećemo ostati dužni, ni onima koji su nam nanijeli štetu to zaboraviti. Srpska će donijeti zakon o NVO”, rekao je lokalni takmičar na nedavno pokrenutom reality talent showu “Najveća debelocrijevna glista u dupetu Donalda Trumpa i Aleksandra Vučića”, nagovijestivši da lokalna vlast ubrzano traži prigodnu zamjenu za Goli otok, jer su dali policiji nalog da istraži 40.000 ljudi koji su, po njihovim podacima, primali naknadu od USAID-a. Dodavši: “Treba dati podršku predsjedniku Donaldu Trampu koji je rekao da je to kriminalna organizacija”.
Nastranu taj jalijaški običaj da kad vidite da jači cipelari žrtvu, ne pritrčite da joj pomognete i spriječite zločin, nego se i sami pridružite cipelarenju (bijednik, kukavica i siledžija ostaje bijednik, kukavica i siledžija) i nastranu što bi svaka takva istraga trebala krenuti od njega (koji je upravo USAID-ovim novcem dovođen na vlast – što je, zapravo, najozbiljnija zamjerka koja bi se mogla dati toj organizaciji i njen najveći zajeb), u prezentiranoj argumentaciji postoje najmanje dva problema.
Jedan, da je Trampov Marsovac (v.d. šefa u Ministarstvu istine) ovih dana, nakon što mu se gazda provalio da je njegova administracija zaustavila USAID u slanju 50 miliona dolara u Gazu za kupnju kondoma za Hamas (pa se ti bavi satirom, svjestan svoje kreativne inferiornosti), izjavio da će “neke od stvari” koje kaže “biti netačne”. Dakle, da nas gebelsovski lažu i prave budalama, al da to nije važno (važno je samo da The Show Must Go On). Da ne govorimo o tome da nam otvoreni simpatizer neonacista govori (možda netačno?) o ljevičarskim ekstremistima i radikalnim marksistima i njihovom kriminalu, u organizaciji pod kontrolom Kongresa – u kome su valjda sve same komunjare, koje su se u njemu skrasile nakon raspada Sovjetskog Saveza?
A drugi… drugi je da bi lokalni pretendenti na uloge Mini i Mikro Trampa po svijetu, a specifično na Balkanu, trebali imati u vidu latinsku poslovicu “Quod licet Iovi, non licet bovi“, u prevodu: „Što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu.“ (Pa makar se radilo o volu kapitalcu).
Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć.
A i za Jupitera ćemo tek da vidimo. Pošto Sjedinjene Američke Države (bez obzira na aktuelnog predsjednika, koji izaziva privid sličnosti) ipak nisu jedna od tragikomičnih balkanskih banana državica, u kojima lokalni razbojnici, preuzevši ulogu šerifa, kontrolišu sve poluge sistema i pošto tamo ozbiljno shvataju trodiobu vlasti a sudovi ne pokazuju namjeru da posrnu pod političkim pritiskom, postanu dio Superhikovog cirkusa i pristanu na zamjenu američkog sistema i Ustava ruskim – otpor demontiranju prije svega SAD kakve smo dosad znali ali i kompletnog međunarodnog poretka i vraćanja nas svih u srednji vijek, već je počeo.
Šok od startnog propagandnog blitzkriega, nesuvislih ideja na ivici teških zločina (o iseljavanju žrtava genocida u Gazi i njenom pretvaranju u mondeno ljetovalište, recimo, ili o aneksiji Grenlanda i Kanade) i poneke konkretne mjere (kao što je ona o sankcijama Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu ili pokretanje trgovinskog rata sa praktično cijelim svijetom), koji je izazvao mučninu širom planete (osim kod onih koji su strpljivo čekali pogodan trenutak da potpale lokalnu burad baruta), odgodio je odbrambenu reakciju. Koja se sad polako razvija. I unutar i van SAD-a. Temeljena na spoznaji (za koju je trebalo malo vremena da si je ljudi priznaju sami sebi) da je sve otišlo u neku stvar i da ovo nije ružan san iz koga ćemo se probuditi, da postoji nova stvarnost koju se naprosto mora prihvatiti. I ponašati u skladu s tim.
Što, naravno, ne znači odustajanje od svojih (odnosno – civilizacijskih!) vrijednosti, nego shvatanje da će njihovo njegovanje od sada zahtjevati više napora, samoodricanja i borbe (i sklonosti crnom humoru, zarad održanja psihičkog zdravlja). Da umjesto snažnog saveznika u borbi za ljudska prava ili protiv korupcije na Balkanu, recimo, imamo novog, neočekivanog, neprijatelja. A naši standardni neprijatelji – one političarske svinje koje su Magnus i Bunker hladno zdipili od Orvela (i koje se, kako prigodno, uvijek pojavljuju tri) – neočekivanog prijatelja. I to od one vrste koju oni najviše vole – moćnika kome se mogu zabiti duboko u dupe (Što bi rekli u legendarnom stripu iz rahmetli satiričnog časopisa Polikita: „Per rectum ad astra“).
Milorad Dodik, na opšte iznenađenje (nas koji nismo vjerovali da nas čeka baš ovakav svijet iznenađenja), zaista može da se nada da će mu sankcije biti ukinute i da će postati glavni američki poslovni partner na ovim prostorima, nakon što je Tramp (igrajući se sa velikim globusom posuđenim iz muzeja Charlieja Chaplina), Sekretarijatu za pravosuđe naredio zaustavljanje trenutnih istraga i reviziju Zakona o koruptivnim praksama u inostranstvu, tvrdeći da stroga zabrana podmićivanja stranih zvaničnika guši američku konkurentnost na stranom tržištu.
Od borbe protiv korupcije, velikodušno podržavane od strane USAID-a, do njene legalizacije, od strane onih koji ovu organizaciju nazivaju kriminalnom, a njeno dojučerašnje rukovodstvo ludacima i radikalnim marksistima koji mrze Ameriku. (“Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć”, rekao bi Veliki Brat.)
Razmišljaj kao šampinjon a ne kao ekstremni marksista
Ono što možemo da očekujemo kao nus proizvod ovog Trampovog makijavelizma i izvrtanja (američkih i civilizacijskih) vrijednosnih sudova naglavačke, je da Milorad Dodik, odmah nakon najavljenog obračuna sa nevladinim organizacijama i medijima koji su se bavili ovim problemom, legalizuje korupciju u Republici Srpskoj. (“Sad je trenutak velikih odluka! Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi.”). Na isti način na koji su legalizovali sukob interesa, zloupotrebu službenog položaja, stranačko zapošljavanje, kršenje ljudskih prava, a ovih dana namjeravaju tom logičkom slijedu na putu u totalitarizam (i ideal “Ein Volk, Ein Reich, Ein Führer”, kojim nam prijeti sve vrijeme) dodati i legalizovanje gušenja slobode organizovanja i političkog djelovanja građana, praveći od RS “svojevrsni gulag ili koncentracioni logor za svoje stanovnike, koji postaju sve više obespravljeni”, kako to reče Srđan Blagovčanin, predsjednik upravnog odbora Transparency Internationala BiH (još jedne kriminalne organizacije, koju vode ludaci i ekstremni marksisti – jer šta si nego ludak i ekstremista kad se u zemlji kao što je Bosna i Hercegovina boriš protiv korupcije? U zemlji u kojoj se djeci tepa “lopove mali” – valjda da bi kad porastu bili lopovi veliki – a stepen uspješnosti se mjeri time koliko si se “snašao”, što u prevodu sa jezika moralnog jada i bijede znači koliko si se uklopio u koruptivni i pljačkaški sistem i postao dio klijentilističkog lanca onih Magnus-Bunkerovih “konstitutivnih” svinja).
Pravo pitanje, u ovom trenutku, nije šta će balkanski kriminalci na vlasti sad raditi – to znamo, čitaće Trampovu knjigu “Razmišljaj kao šampinjon” i ponašati se kao da su na gljivama ludarama (evo ga i SDA-ov bivši premijer, drito iz državnog zatvora, likuje nad uništavanjem USAID-a, nazivajući ga zločinačkom hobotnicom, a izdavač potvrda za legitimno predstavljanje je hrabro, sačekavši odlazak američkog ambasadora, koji ga je u više navrata direktno optužio za korupciju, nepotizam i zloupotrebu položaja, istog okrivio da ga je prisilio na protuprirodni blud sa zbunjenom brojkom, iako je on, kaže, kao partnera uvijek preferirao SDA). Pravo je pitanje šta će raditi građani.
Srbija, i pored kriminalne, koruptivne, zločinačke i do zla boga dosadne vlasti (i predsjednika koji od vlastitih građana pobjegne u susjednu državu da se malo opusti u nacionalističkom smradu i divljanju sa istomišljenicima), tromjesečnim protestima na ulicama svojih gradova pokazuje da za nju, u najmanju ruku, ima nade. (Po prvi put bez uobičajenog cinizma možemo da citiramo Josipa Broza: “Narod koji ima ovakvu omladinu ne treba da brine za svoju budućnost.”) Jer u sebi nosi (i) pozitivnu energiju i nivo građanske svijesti i odgovornosti koji će je zaštititi od štetočinstva (bilo koje) vlasti. Ili, u najgorem slučaju (bez obzira kako se završili aktuelni protesti), imati potencijal za pobune u budućnosti.
Bosna i Hercegovina, međutim,… od masovnih protesta u februaru 2014. je, u ovom kontekstu (ali i ne samo u njemu) faktički, u stanju kliničke smrti. “Na aparatima.” Građanski aktivizam i bunt protiv (loše, neodgovorne, korumpirane) vlasti i negativnih društvenih pojava, u međuvremenu je (sveden na izuzetke od pravila i atomiziran) stimulisan izvana – između ostalog povremenom reanimacijom finansijskim elektro-šokovima USAID-a (jer su znakovi života, naprosto, bili jedva primjetni, a radi se o ključnom faktoru funkcionisanja i zdravlja društvenog organizma, koji sprječava da se društvo pretvori u zajednicu zombija).
Apel za pomoć: Liječe li na Sokocu bolove od tuđeg drugačijeg mišljenja?
Na stranu slabosti i promašaji (sad kad razna stvorenja mraka i polumraka – od Neprijatelja prirode broj 1, preko sljedbenika domanovićevskih vođa, do ljubitelja koncepta “nek komšiji crkne krava” i sličnih – iskaču iz blata i pridružuju se masovnom cipelarenju bejzbol palicom oborenog na koljena i zlurado se raduju mogućem urušavanju svega pozitivnog i blaćenju svakog pozitivnog, ostavimo kritiku po strani), USAID-ov koncept je bio “Ako daš čovjeku ribu, jest će je jedan dan. Međutim, ako ga naučiš pecati, pecat će cijeli život.” Što je, u najmanju ruku, bila dobra namjera. Međutim, Tramp ima “malo drugačije” prioritete i svjetonazor – on peca dinamitom i ne interesuje ga ni da nahrani gladne ni da nauči ikoga išta. On se ne bavi takvim banalnostima. Njegov radikalni humanizam sadržan je u sloganu: “Daj čovjeku avio kartu i leteće jedan dan. Gurni čovjeka iz aviona i leteće do kraja života.” Pa se sad širom Amerike i ostatka svjeta “leti”. (A niko da čovjeku kaže hvala.)
A da li je civilno društvo u Bosni i Hercegovini naučilo pecati (tj. boriti se s ajkulama i piranama) ili je obuku provelo zijevajući, ništa ne shvatajući i tek puneći džepove sa švedskog stola, vidjećemo u nastavku. Po spremnosti da pruži ozbiljan otpor pomahnitaloj vlasti i njenom lideru koji političke neistomišljenike naziva neprijateljima i izdajnicima naroda, nezavisne novinare, analitičare i građanske aktiviste stranim plaćenicima i agentima, a za studente koji protestuju u Srbiji izjavljuje da – ne može podnijeti njihovo pravo da misle drugačije!!! I koji pokazuje ozbiljnu namjeru da – po receptu Lukašenka i Putina – sad kad je zaštita izvana značajno popustila, zgazi i nevladine organizacije i medije koji nisu pod njegovom kontrolom, ako mu tu priliku pruže. I to tek kao uvod u nešto još mnogo gore!
Ako je po broju onih koji su protestovali protiv svojevremenog zakonskog ugrožavanja medijskih sloboda (desetak, čini mi se), te protiv prvog pokušaja da se usvoji “zakon o stranim agentima” (ni toliko) ili po višemjesečnom muku na zločin u Donjoj Jablanici i nesposobnost i socijalnu neosjetljivost federalne vlasti u nastavku, bitka je već izgubljena. (I ovo društvo, svojim ćutanjem, kukavičlukom, glupošću i podaništvom, nije ni zaslužilo ništa bolje od vlasti koju ima.)
No, nada zadnja umire. (Pa je Marčelova opcija “zatvaram vrata svog bunkera, nagazim leš što zvao se uteha”, na stalnoj “privremenoj suspenziji”.)
Hajde da, recimo, pretpostavimo da će se oni koji su organizovali “proteste podrške protestima” u Srbiji (i koji nisu mogli da se sjete boljeg povoda za proteste od stanja u susjednoj državi, niti boljeg objekta pred kojim bi se protestovalo od strane ambasade) postidjeti. Ili treba da im se, povratno, obrate “djeca” iz Srbije, i objasne im da treba da protestuju ne zbog njih nego zbog sebe, protiv svoje vlasti i zbog svojih problema, a ne njihovih. Pa će to, u krajnjoj liniji, biti i najbolja podrška i njima samima. Ovako… čitava stvar izgleda kao bizarni odgovor na TikTok izazov, “Pozerište”, uvreda “herojima ulice” u susjedstvu i kao da ju je organizovao čitač poruka na Grunfovim majicama: “Bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega.” Ili “Bolje ispasti budala nego iz vlaka”.
“Mladost ne opravdava besvest”, davno je upozoravao Koja. A starost kukavičluk i pušenje nacionalističke kurčine. No,… šta ako je to sve s čim raspolažemo? Kako se (i na lokalnom i na globalnom nivou) boriti protiv nečijeg ljudskog i demokratskog prava da se odreknu svojih prava i budu tek lobotomizirana svjetina koja slijedi vođu (i sudjeluju u lovu na vještice i cipelarenju žrtava nasilja). Ili, danas-sutra, nebitna radilica Borga. Na putu za Mars. “Tačno u 3PM.”