Čitanje vode
Crno-bijela fotografija iz arhiva Kluba sportskih ribolovaca Travnik, negdje iz 1970-ih godina, prikazuje travničke ribare u akciji čišćenja rijeke Lašve. Snimljena scena svojom dramatikom asocira na vježbu cirkuskih akrobata. Dvojica ribara stojeći na rubu mosta vise nad rijekom, jednom rukom se pridržavaju za ogradu mosta, a drugom rukom drže čelične sajle na koje je zakačen panj u vodi, nastojeći ga izvući na obalu.
Petnaestak ribarskih sezona kasnije, arhivska fotografija ponovo prikazuje čišćenje rijeke, sada zlokobne dramatike: na obali Lašve kamion sa hvataljkom utovara razne hantrage izvučene iz rijeke u veliki kamion, već ispunjen raznim otpadom.
Masovno bacanje u rijeke svih vrsta otpada – krutog, građevinskog, problematičnog i opasnog, počinje u završnim godinama postojanja SFRJ, kada su se prenebregavale društvene norme i običaji, zakoni nisu provodili, a konsekvence sa sankcijama izostajale.
Istini za volju, u doba kada se jedna najlonska kesa prala i čuvala za dugotrajnu upotrebu, nije se ni imalo bogznašta baciti. Ali i znatno ranije, našlo se ponešto za zagađivanje priobalja. Narodni odbor Travnika 1947. godine u jednom dopisu konstatuje kako se „smeće i drugi suvišni materijali odlažu na obale Lašve, najviše uz ćuprije kod Gimnazije, kod Zanatske škole, kod Gradske banje“.
Moje ribarske čizme i waders kombinezon kvasile su vode mnogih rijeka i njihovih pritoka po raznim dijelovima Bosne i Hercegovine, pa iako s ribarskim štapom ne vidjeh sve vodotoke, mogu pouzdano reći da su tekućice srednje Bosne najzagađenije krutim otpadom.
Na Vrbasu, ispod Donjeg Vakufa, ribarim i gledam kako iz kuće na drugoj obali iznose fotelju i bacaju je u rijeku, za njom ide druga fotelja, zatim tabure, jastuci… Na rijekama u Bosanskoj Krajini nisam vidio ni sličan prizor.
Bosna je rijeka-fenomen. Ne postoje naučna istraživanja koja bi mogla objasniti kako je moguće da u vjerovatno najzagađenijoj i najprljavijoj rijeci u BiH obitavaju sve, baš sve vrste riba karaktaristične za ovaj dio dunavskog sliva, i to u izuzetno velikom broju primjeraka, s najvećim trofejnim primjercima! Od svih rijeka u zemlji, na Bosni je najviše izražen „dekor“ od najlona i drugog smeća na priobalnom drveću, nazvan zastave sramote.
Kao ribar najbolje poznajem vodotoke travničkog kraja, koji danas mogu poslužiti kao ogledni primjer odnosa lokalnog stanovništva prema svojim vodama.
Lašva i Bila s pritokama u najgorem su stanju. U njih se, od izvora do ušća, u gornji i donji tok, podjednako, osim lokomotiva baca sve što postoji od predmeta i materijala u svakodnevnoj upotrebi čovjeka. U koritima se nađe i od prirode datih stvari, kao što su trupla uginulih životinja, koje se spominju u pjesmi Abdulaha Sidrana:
Al mi ne diraj svinju
Marvu zanemari.
Jedan ribar udicom je s dna Lašve umjesto ribe zakačio i na obalu izvukao uginulo štene.
Stojeći posred rijeke, osjetim kako me nešto odozada po nogama snažno udari, zamalo me ne obori u vodu. Bila je to ovčija drob, odbačena iz obližnjeg restorana koji nudi pečenu janjetinu.
Unedogled bi trajalo navođenje sličnih primjera.
Ni floralnih supstanci ne nedostaje. Pokošena trava i sve što preostane nakon uređenja bašta i vrtova u blizini ovih rijeka, sve biva u njih bačeno. Uz to ide i razno voće i povrće. A ništa od toga ne pripada rijekama. Da bi zabacio udicu i mamac, počesto ribar mora da čeka u dugim intervalima da voda odnese raznorazne nanose.
Ni najmanje naznake nema da su se u ljetnim mjesecima pravila improvizovana kupališta, na kojima su generacije mjesne djece naučile plivati. O tome je ponešto rečeno u Nomadovom dokumentarnom filmu.
Od „ljubitelja prirode“, koji poslije roštiljanja i opijanja uz rijeku ostave sav otpad, nije zaobiđen ni Ugar, do sada najčistija rijeka u ovom kraju. Na mjestima gdje je rijeka bila potpuno čista, ove godine je viđen otpad koji se već počeo gomilati. Ako se nastavi ovim intenzitetom, za nekoliko godina Ugar se neće razlikovati od Lašve.
Smeće bacaju mještani kojima su vodotoci najbliži, iz sela i prigradskih naselja, dočim gradsko stanovništvo najmanje to čini. Model je krajnje jednostavan.
Baci, odniće voda!
Gdje će voda odnijeti? Nizvodno. Nizvodica uvijek postoji. Hoće li se taj otpad zaustaviti negdje, uz riječne obale, ili će potonuti na riječno dno? Ne može skučena pamet polusvijeta dokučiti zašto bi voda nosila išta od onoga što joj ne pripada i što joj nije potrebno. Njima je sasvim prirodno, kao voda koju piju, nepotrebne stvari odbaciti u najbliži potok ili rijeku. Ničeg skarednog u tome ne nalaze.
Na internetu postoje video-snimci automobila koji se zaustavljaju pored rijeka i izbacuju vreće smeća. To su komformisti, koji ne silaze s asfaltiranih cesta i gledaju gdje je najjednostavnije zaustaviti auto i riješiti se smeća. Svakako, uz njih su i rečeni „ljubitelji prirode“.
Po spremnosti za odvoz smeća daleko iznad njih su oni koji traktorima i motokultivatorima po rđavim šumskim putevima Vlašića dovlače otpad. Takvi ne žale da pređu kilometre i kilometre da bi u dubini planine, na mjestima poput vodopada na rijeci Kozici, istresli prave deponije smeća. Kad proteku bujične vode, pokrenu se ilegalne ili divlje deponije i smeće završava u rijeci.
U gornjem toku Neretve pregazio sam plići potok i išao nizvodno, kad je naišla ljetna oluja. Nakon pola sata nisam se usudio preći preko nabujalog potoka, čija je voda sada imala crvenu boju, od zemljišta preko kojeg je povodanj prešao. Sve bi to bila vesela igra prirode, da potok nije donosio u Neretvu desetine i stotine plastičnih boca.
Kada se u riječnim koritima nagomila količina otpada koju ne mogu primiti, kada naiđu povodnji i poplave, rijeka se izlije iz korita po okolnom zemljištu, i nakon što se voda povuče, na obalama ostanu „plantaže“ smeća. Ribari za to kažu da je rijeka povratila, da joj je od siline pogani, nečisti i otrova pripalo zlo i muka, kao da se vozi autobusom po krivudavom planinskom putu, a dejstvo rodavan tableta ne pomaže da se suzbije mučnina.
Ribariti u smećonosnom ambijentu nije i ne može biti ono zadovoljstvo susreta ribara s rijekom. Više nalikuje služenju u kažnjeničkoj bojni.
Koliko je udica i vještačkih mamaca izgubljeno kačenjem za potopljeni otpad, najmanja je šteta.
U očajanju, travnički ribari su maštali da se na zapadnom ulazu u grad preko rijeke razapne mreža, koja bi zaustavljala plutajući otpad, ne žaleći da za tu svrhu raspletu mreže svojih meredova, u koje bi se umjesto ulovljenih riba, o sitne okice kačilo sve što rijeci ne treba.
Model je krajnje jednostavan. Smeće će se i dalje, uvijek i zauvijek, bacati u rijeke i potoke jer izostaju konsekvence sa sankcijama, a napori prije svega nevladinih organizacija i ekoloških aktivista o educiranju stanovništa ka etici odgovornosti nisu dovoljni za zaustavljanje zagađivanja okoliša.
Rijeke će prestati teći, i u onoj jednoj smjeni.
Kako ribe vide te čudne predmete u vodi?
Njih ionako niko ništa ne pita.
Zato ne znaju odgovoriti na pozdrav
Bistro!