Jedan od najpoznatijih izroda neoliberalizma došao je na vlast u Argentini, drugoj po veličini zemlji Latinske Amerike, 2023. godine. Havijer Milej, po obrazovanju ekonomista, pridošlica u argentinskoj stranačkoj politici, opisao je sam sebe kao najekstremnijeg libertarijanca, anarhokapitalistu koji veruje da državu treba potpuno zameniti privatnim pružaocima usluga. Odeven u zlatni i žuti spandeks pojavio se kao General Ankap (ancap je skraćenica za anarhokapitalizam) na skupu ljubitelja stripa i obećao da će „šutnuti kejnzijance i libertarijance u dupe“. Kad je došao na vlast, proglasio je vanredno stanje u ekonomiji i usvojio omnibus zakona sa više stotina članova.
Te mere su bile haotičan miks: privatizovanje kompanija u vlasništvu države uz zaobilaženje odobrenja kongresa, deregulisanje kreditnih kartica i privatnog zdravstvenog osiguranja, dopuštanje poslodavcima da otpuste radnika zbog učešća u protestima, skraćenje porodiljskog odsustva, blagonaklon odnos prema pripadnicima snaga reda koji pribegavaju nasilju. Bila je to mešavina šok terapije, društvenog konzervativizma i autoritarizma.
Ako se pitate o poreklu te mešavine, ne morate ići dalje od predsednikovih mastifa, ljubimaca o kojima govori kao o svojoj četvoronožnoj deci. Ima ih pet, a četvorica su klonirana od prvog. Jedan je nazvan po Mariju Rotbardu, ekonomisti austrijske škole, jednom od utemeljivača teorijskog neoliberalizma. Rotbard je u svom planu za „paleopopulizam“, objavljenom 1992, pozvao da se „policajci puste s lanca“, da se obnovi moral i demontira redistributivna država. Njemu bi se izvesno svidelo kako je Milej opisao 2024: „Godina odbrane Života, Slobode i Svojine.“
Rotbard nije jedini neoliberalni mislilac koji je uticao na generaciju današnjih populističkih političara. Kad je sreo Mileja na Konferenciji konzervativne političke akcije početkom 2024, nova republikanska zvezda Vivejk Ramasvami mu je rekao: „Ti si više Fon Mizesov čovek, a ja više Hajekov.“ Mislio je, naravno, na svog učitelja i preteču Fridriha Hajeka, libertarijanskog autora Puta u ropstvo. Na to je Milej uzvratio: „Ali Mari Rutberg je bio jedan od najdivnijih mislilaca slobode!“
Milej je jedan od najpoznatijih političara koji se poslednjih decenija opsesivno zalažu za tri „čvrsta“ koncepta: čvrstu autohtonu kulturu, čvrstu monetarnu politiku i čvrste granice. Oni sebe opisuju kao buntovnike, čak revolucionare, iako zapravo predstavljaju mutaciju neoliberalizma, a ne lek protiv njega. Čak i kad nastupaju pod novim etiketama „nacionalnog konzervativizma“ ili osuđuju neoliberalizam, kao što to radi Ramasvami, mnogi od njih i dalje iskazuju poštovanje prema intelektualnim precima neoliberalne tradicije. Na protestima 2015. protiv tadašnje predsednice Brazila Dilme Rusef, pojavljuju se parole „manje Marksa, više Mizesa“. Iste godine, libertarijanski sajtovi ponosno javljaju da je Mizes najtraženiji ekonomista na Guglu. Još 2019. godine Institut Mizes u Brazilu imao je 1,3 miliona mesečnih posetilaca sajta, što je dvostruko više nego što ih je imala slavna Fondacije baštine. Kad je 2018. gostovao na stranačkom kongresu francuskog Nacionalnog fronta Marin Le Pen, populista Stiv Benon osuđivao je „establišment“ i „globaliste“, ali je svoj govor zasnovao na Hajekovoj metafori puta u ropstvo i pozivao se na autoritet učiteljevog imena.
Eduardo Bolsonaro, sin bivšeg brazilskog predsednika Haira Bolsonara (2019-2023), u svojoj radnoj biografiji nabraja koliko je puta prisustvovao seminarima na Mizesovom institutu. Hair je često fotografisan s knjigama koje je objavio Institut iz Sao Paola. O šefu Instituta govorilo se da je pomogao čikaškom đaku Paulu Gedesu da uđe u predsednički kabinet kao ministar privrede i da je učestvovao u pisanju amandmana na ustavne odredbe o ekonomskim slobodama, što je libertarijanski doprinos režimu koji se odlikuje progonom manjina i ubrzanim uništavanjem životne sredine. Danas je Mizes kultna figura u Brazilu. Početkom 2014, posle pobede u lakoj kategoriji šampionata mešovitih borilačkih veština, umrljan krvlju i prekriven modricama, rascvetanih ušiju, Renato Moikano je dreknuo u mikrofon: „Volim privatnu svojinu! I da vam kažem, ako volite svoju zemlju, čitajte Ludviga fon Mizesa i šest lekcija austrijske ekonomske škole!“
***
Posle političkih iznenađenja brexita i Trampove pobede 2016, uporno se ponavljalo da se takozvani populizam ekstremne desnice zalaže za odbacivanje neoliberalizma, koji često opisuje kao tržišni fundamentalizam ili kao uverenje da sve na našoj planeti ima etiketu s cenom, da su granice zastarele, da svetska ekonomija treba da zameni nacionalne države i da se ljudski život može svesti na ciklus zarade, potrošnje, zaduživanja i umiranja. „Nova“ desnica, naprotiv, tvrdi da veruje u narod, nacionalni suverenitet i značaj kulture. Dok su većinske stranke gubile podršku, elite koje su se iz ličnog interesa zalagale za neoliberalizam ubirale su plodove porasta nejednakosti i slabljenja demokratije, procesa čije su seme posejale. Ali ta priča ne obuhvata celu istinu. Kad pažljivije pogledamo, videćemo da su važne frakcije nove desnice zapravo bile mutanti neoliberalizma. Od Sjedinjenih Država do Britanije i Austrije, stranke pod oznakom desnog populizma retko su se ponašale kao anđeli osvetnici poslati da zadaju smrtonosni udarac globalizaciji. One nude veoma malo planova za kontrolu finansija, obnovu zlatnog doba sigurnih radnih mesta ili zaustavljanje svetske trgovine. Sve u svemu, pozivi takozvanih populista na privatizaciju, deregulaciju i smanjivanje poreza dolaze pravo iz priručnika po kom se svetski lideri ravnaju poslednjih 30 godina.
Tu novu struju neoliberalnog pokreta koja se iskristalisala 1990-ih nazivam „novi fuzionizam“. Dok su se u prvobitnom fuzionizmu iz 50-ih i 60-godina prošlog veka spajali libertarijanizam i verska tradicija u stilu Vilijama F. Baklija Mlađeg i National Review, novi fuzionizam brani neoliberalne politike argumentima pozajmljenim od kognitivne, bihejvioralne i evolucione psihologije, a u nekim slučajevima i genetike, genomike i biološke antropologije. Još 1987. konzervativni istoričar Pol Gotfrid, koji je s američkim neonacistom Ričardom Spenserom skovao termin „alternativna desnica“, identifikovao je taj novi fuzionizam na desnici. Dok su stariji konzervativci religijskim jezikom pravdali ideje o razlikama među ljudima, primećuje Gotfrid, mlađi više koriste discipline poput sociobiologije, koju je ustanovio ekolog E. O. Vilson a koja, kako kaže Vilson, „biologizuje“ pitanja ljudske etike. Novi fuzionizam se služi jezikom nauke da bi opravdao sve veće zadiranje kompetitivne dinamike u društveni život.
Trenuci globalne ekonomske krize omogućili su prodor ekscentričnih i (za neke) uzbudljivih novih oblika politike, ali te ideje nisu banule niotkud, već imaju sopstveni intelektualni rodoslov i materijalne uslove. Nećemo biti u stanju da razumemo hibride ekstremne tržišne ideologije, autoritarizma, ekstremne desnice i društvenog konzervativizma ako ne istražimo njihove često zamršene rodoslove. Dobro finansirane mreže think-tank organizacija, konferencija, skupova i radionica, kao i investicionih foruma, komentara i grupa na Redditu funkcionišu kao rasadnici novih, prilagodljivih ideoloških struja. Jedan takav rasadnik su Mizesovi instituti, koji su se u ovom veku namnožili širom sveta: 2001. u Rumuniji, 2003. u Poljskoj i na drugim mestima. Budžet izvornog instituta u Alabami raste posle 2008. Prijave poreskoj upravi pokazuju da je njihov godišnji prihod između tri i šest miliona dolara. U svetu su 2013. postojala 24 Mizesova instituta sa aktivnom internet stranicom preko koje su organizovani lokalni sastanci i posetiocima stavljani na raspolaganje (među ostalima) Mizesovi i Rotbardovi radovi na više jezika.
***
Doba kvantitativnog popuštanja, koje je usledilo između 2008. i 2022, bilo je jedinstveno u istoriji. Kao da su u svetskoj ekonomiji zavladali novi zakoni fizike. Bez obzira na to koliko su centralne banke u industrijskim zemljama podizale kamatne stope, kao da se nije pojavljivalo ništa nalik inflaciji. Nove ideje levice o modernoj monetarnoj teoriji sugerišu da su njeni zakoni uvek bili pogrešno shvatani. Možda države zaista treba da štampaju onoliko novca koliko im se prohte. Činilo se da to posebno važi za Sjedinjene Države, koje su ostale emitent svetske globalne rezervne valute.
Ako je bilo neizvesnosti o tome koji bi novi poredak mogao da promeni uslove svakodnevnog života posle 2008, tokom 2020. te ideje su se širile brzinom cvetanja morskih algi. U izvanredno loše odabranom trenutku, Klaus Švab, šef Svetskog ekonomskog foruma, koji je dugo funkcionisao kao gromobran za opravdano nezadovoljstvo globalizacijom, promovisao je 2020. novu knjigu pod naslovom Veliko resetovanje. Mada nije doprinela izgradnji novog konsenzusa među svetskim elitama, ta knjiga je ponudila nove mete sumnje mnogima na ekstremnoj desnici i konspirativno orijentisanoj levici. Jedan od najranijih i najuspešnijih propagandista ideje da je epidemija kovida bila deo planskog osvajanja moći odozgo bio je pripadnik Instituta Hartlend, jedne od „tvrdih“ desničarskih think-tank organizacija koje najaktivnije poriču klimatsku krizu. Džastin Haskins je napisao niz tekstova u kojima je napadao Veliko resetovanje i često je na televiziji širio ideju da su mere zatvaranja, vakcinacije i pomoći obolelim radnicima i pogođenim preduzećima deo socijalističkog državnog udara odozgo. Organizacija koja se oslanjala na lošu nauku kad je poricala stvarnost klimatske krize, sad se pozivala na lošu nauku da bi osporila opravdanost pokušaja da se obuzda epidemija.
Huverov zavod, neoliberalna think-tank organizacija koja nije bila poznata po stručnosti u oblasti epidemiologije, postala je glavno mesto za poricanje neprijatnih činjenica o virusu. Setimo se predviđanja Ričarda Epstajna, pravnika i višegodišnjeg člana Društva Mon Peleren, da će najviše milion ljudi na svetu oboleti od kovida i da će u Sjedinjenim Državama od te bolesti umreti najviše 50.000 ljudi. U prvom slučaju promašio je za 699 miliona, a u drugom za više od milion i po. Druge organizacije obezbeđuju direktnu vezu između najranijih dana fuzionizma i njegovih najsavremenijih izvedenih oblika. Fondacija Bredli finansirala je Čarlsa Marija dok je pisao Zvonastu krivu (The Bell Curve, 1994), sramnu i sramno mistifikatorsku studiju o naslednoj inteligenciji, rasi i koeficijentu inteligencije, koju je Mari proizveo u saradnji sa kontroverznim psihologom Ričardom Hernstajnom. A 2024. dva dobitnika nagrade te fondacije u iznosu od 250.000 dolara bili su Samjuel Greg, šef katedre Fridrih A. Hajek za ekonomiju i njenu istoriju na američkom Institutu za ekonomska istraživanja u Grejt Baringtonu, u Masačusetsu, i Džej Batačarja, profesor zdravstvenih politika na Univerzitetu Stanford, viši saradnik Huverovog zavoda i koautor Velike baringtonske deklaracije koja je osporavala nošenje maski i izolaciju tokom pandemije. (Batačarja je napustio Stanford u martu ove godine, kad ga je Tramp postavio za direktora Nacionalnih zdravstvenih zavoda.)
***
Libertarijanci sve više zasnivaju svoju argumentaciju na arsenalu nauke. Jedno od najpovoljnijih mesta za razvoj novog fuzionizma je Silicijumska dolina, gde se sve više zastupa ideja da „osobine kao što su inteligencija i radna etika… imaju snažnu genetsku osnovu“. To su reči Ričarda Hananije, autora koga njegov izdavač HarperCollins reklamira kao „jednog od pisaca o kojima se u našoj zemlji najviše govori“. Hananija je 2023. raskrinkan kao autor otvoreno rasističkih tekstova, objavljivanih pod pseudonimom na internet stranici AlternativeRight.com, koju je osnovao neonacista i beli suprematista Ričard Spenser. U tim člancima su se mogli pročitati pozivi na prinudnu sterilizaciju svakoga čiji je IQ manji od 90, kao i tvrdnje da stanovništvo hispanskog porekla „nema dovoljan IQ da bi bilo produktivan deo najbolje nacije na svetu“. Po mišljenju Hananije, u čijem su podkastu gostovali ugledni intelektualci poput Stivena Pinkera i Tajlera Kauena (Kauenov Merkatus centar na Univerzitetu Džordž Mejson donirao mu je 50.000 dolara), pojedinci i nacije s visokim IQ vode ka uspehu, libertarijanstvu i poštovanju tržišta.
Hananiju uznemirava „disfunkcionalna plodnost“ koja se meri opadanjem stope IQ u američkom stanovništvu; on sugeriše da su „pravi uzroci klasnih razlika osobine kao što su IQ i intelektualna radoznalost“. On je intelektualni naslednik Ričarda Hernstajna i Čarlsa Marija, ali važno je setiti se da njihova Zvonasta kriva u početku nije bila blagonaklona prema „kognitivnoj eliti“. U kasnijim knjigama, Mari će je još oštrije kritikovati zbog njene doslovne i figurativne ravnodušnosti prema ostatku stanovništva. Ali ranih 2000-ih, kad je tehnološki sektor američke zapadne obale, udaljen od tradicionalnih centara moći, počeo da se pojavljuje kao motor digitalne ekonomije, nastupila je „osveta štrebera“, kako je to rekao jedan novinar. U tom procesu, kritički termin „kognitivna elita“ pretvorio se u kompliment. Očiglednoj svetsko-istorijskoj inverziji, po kojoj su bistri klinci istovremeno i najbogatiji i najmoćniji, pevane su slavopojke na blogovima i u diskusionim grupama kao što su Slate Star Codex i LessWrong (čiji su učesnici prijavljivali nerealno visok IQ) ili Econlib i Marginal Revolution. Poslednje dve grupe vodili su Brajan Koplan i Tajler Kauen, profesori libertarijanskog Univerziteta Džordž Mejson. (Jedan od njihovih kolega na odseku za ekonomiju napisao je knjigu o koeficijentu inteligencije pod naslovom Um kao košnica, u kojoj je tvrdio da postoje rodne razlike u kognitivnom rasuđivanju.) Saradnici i komentatori na tim sajtovima uživali su u ezoteričnim detaljima, vizuelnom jeziku statistike i grafova, i utisku akademske strogosti.
Slavni pripadnik tog tehnološkog izdanka novog fuzionizma je Kertis Jarvin, koji je blogovao pod pseudonimom Mencijus Moldbag. Kao tinejdžer, Jarvin je učestvovao u Studiji o ranom ispoljavanju matematičke nadarenosti, pokrenute na Univerzitetu Džons Hopkins radi otkrivanja mladih s visokim IQ. Kao odrastao čovek, ostao je privržen ideji kognitivnih elita, osuđivao demokratiju jer kvari koegzistenciju između onih s „visokim IQ“ i onih s „niskim IQ“ i predlagao „psihometrički uslov“ kojim bi se u Južnoj Africi oduzelo pravo glasa svakome čiji je IQ ispod 120. Internet i s njim povezane zajednice nudili su sledbenicima neoreakcionarne ideologije alternativnu javnu sferu u kojoj se nova elita mogla uzdići zahvaljujući svom mozgu, genima, a često i jednom i drugom.
Uoči izbora Donalda Trampa za predsednika Sjedinjenih Država 2016, pitanje inteligencije ponovo se pojavilo u ekosistemu onog što se tada već uveliko zvalo alternativna desnica. Rad Čarlsa Marija na navodno „zabranjenom znanju“, to jest na istraživanju inteligencije, pokrenuo je još jednu rundu kontroverzi, tvrdnji i protivtvrdnji jer je „intelektualni Dark veb“ izazivao veliku paniku u New York Timesu. Ovog puta je manje bila posredi kritika kreativne elite i njenog distanciranja od drugih ili pohvala novih predvodnika ekonomskih inovacija. Rasprava se zaputila mračnijim tokom, ka potrebi da se nekim pripadnicima društva onemogući da koče napredak ili čak da im se oduzme ravnopravan status. IQ-centrična verzija novog fuzionizma dobila je znatnu finansijsku podršku od bogataša, među njima i od Harlana Kroua, naslednika bogatstva od nekretnina, čija je kompanija 2020. raspolagala sa 19,6 milijardi dolara. Čarls Mari, redovan gost u Krouovoj kući, zajedno sa sudijom Vrhovnog suda Klarensom Tomasom, posvetio mu je svoje dve nedavno objavljene knjige o rasnoj nauci.
***
Distopijska satira Majkla Jonga iz 1958. Uspon meritokratije, odakle potiče ova kovanica, opisuje meritokratiju izgrađenu oko koeficijenta inteligencije i koja odlično funkcioniše, ali proizvodi paklene rezultate. Mnogi današnji novi fuzionisti žale se da ne funkcioniše dovoljno dobro. Čak i posle presude Vrhovnog suda protiv afirmativne akcije, koju su dugo priželjkivali konzervativci poput Marija, oni strahuju da vrhunski univerziteti i velike firme i dalje primaju suviše ljudi rukovodeći se unapred zadatim kriterijumima, a ne stvarnim sposobnostima. Roman Lajonela Šrajvera Manija dobro opisuje zabrinutost jezgra libertarijanske ekstremne desnice zbog toga što se u Americi oni koji se „ponose svojim umom“ smatraju „cerebralnim suprematistima“ i što kampanje za „mentalnu ravnopravnost“ smanjuju očekivanja od svakog pojedinca i žigošu postignuće i izvrsnost. Posebno je rasprostranjeno protivljenje takozvanom diverzitetu, jednakosti i inkluziji. U svom blurbu za Hananijinu knjigu Poreklo woke kulture: zakon o građanskim pravima, korporativna Amerika i trijumf identitetskih politika, Piter Til pribegava žestokoj retorici tvrdeći da „DEI (diversity, equity, inclusion) nikad neće umreti (d-i-e) samo od napada rečima – Hananija pokazuje da su nam potrebne palice i kamenice državnog nasilja da bismo prognali demona diverziteta“.
Objavljivanje pripadnosti kognitivnoj aristokratiji moglo bi biti bezazleno kad bi ostalo u prostoru za komentare. Ali IQ fetišizam ima pogubne posledice. On povlači rasne linije smeštajući belce, istočne Azijce i Aškenazi Jevreje na jednu stranu, a druge Azijce i ljude hispanskog i afričkog porekla na drugu. IQ fetišisti zamišljaju da žive u bliskoj budućnosti u kojoj su oni, čisti kreativni informatičari (kako su opisivani 1990-ih), uzdignuti zahvaljujući svojoj velikoj inteligenciji i urođenim sposobnostima.
Najmračniji pravac u kom bi mogao krenuti novi fuzionizam možda je onaj koji je Jarvin predvideo 2008. Spekulišući o transformaciji San Franciska u privatni entitet nazvan „Friskorp“ u tekstu „Pačvork: politički sistem za 21. vek“, on se pita šta bi se moglo uraditi s preostalim neproduktivnim stanovnicima grada. Pošto je razmotrio i odbacio ideju da se višak „hominida“ pretvori u biodizel za gradske autobuse, on predlaže „najbolju humanu alternativu genocidu“: da se „nesposobni ne likvidiraju… već virtualizuju“. Zamislio je zatvaranje manje vrednih u ekonomiji znanja u „trajne samice, uvek (osim u hitnim slučajevima) izolovane kao larve pčela“. Protiv bojazni da bi to moglo izazvati pobunu poput one koju je pola veka ranije opisao Majkl Jang, Jarvin koristi adut tehnologije. Zatočenikova ćelija ne bi bila prazna: „U njoj bi se nalazio interfejs virtuelne stvarnosti; uronjen u nju, zatočenik bi mogao da proživi bogat, ispunjen život u potpuno imaginarnom svetu.“
***
U svojoj poslednjoj knjizi Kobna zabluda Hajek iznosi cirkularni argument da je dokaz sposobnosti neke ideologije da se prilagođava – broj ljudskih života koji ona uspeva da održi. Nova panika zbog opadanja plodnosti i stope rađanja obećava haotičnu rundu intelektualnih debata o tome kako (i da li) bi se mogle usvojiti libertarijanske vrednosti za pobedu u demografskoj trci. Neki od vodećih predstavnika tog pokreta opredelili su se za drastično rešenje: ograničavanje ženske telesne autonomije u pitanjima reprodukcije. Među njima su Ron Pol i novi argentinski predsednik Havijer Milej, protivnik abortusa koji je tek 2020, posle višedecenijske mobilizacije, legalizovan u njegovoj zemlji s većinskim katoličkim stanovništvom. Milejeva argumentacija se više poziva na prirodni zakon nego na genetiku. „Tačno je da majka ima pravo na svoje telo, ali ne i na telo deteta, koje je sasvim drugo telo, s drukčijom DNA… Za one koji se nisu rodili nema ni slobode ni svojine.“
Sa svojom rodno nedefinisanom frizurom i ljubavlju prema poziranju pred kamerama, Milej je bizarna pojava, ali kad ocenjujemo poslednjeg Hajekovog potomka, moramo imati na umu s kakvim ushićenjem je dočekan na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu. Milej je u svom obraćanju osudio „radikalni feministički program“, „program krvavog abortusa“ i „neo-marksiste koji su uspeli da kooptiraju zdrav razum zapadnog sveta“. Naveo je sve varijante kolektivizma kojima se suprotstavlja – komuniste, fašiste, socijaldemokrate, nacionaliste, nacional-socijaliste, naciste, demohrišćane, neokejnzijance, progresivce, populiste i globaliste. Puna usta hvale imao je samo za bogataše okupljene u sali. „Vi ste pravi protagonisti ove priče“, rekao je. „Vi ste heroji.“
Poput Haira Bolsonara, Sebastijana Kurca i Donalda Trampa, koji su sa istog podijuma govorili pre njega, Milej je nastupio manje kao dezerter iz globalnog kapitalističkog poretka, a više kao njegov fotogenični navijač. Po završetku zvaničnog programa, pozirao je za selfije s direktorom MMF-a, kao što je kasnije pozirao u Huverovom zavodu s Timom Kukom, Markom Zakerbergom i Ilonom Maskom, pre nego što ga je do govornice sprovela Kondoliza Rajs. Mnogi pretpostavljaju da status quo manje remete oni koji žestoko neprijateljski reaguju na globalni kapitalizam, a više oni koji reaguju na takvu reakciju. Naše genealogije njihovih ideja su rentgenski zraci koji ne ostavljaju mnogo sumnje.
Još jedan odlomak iz autorove knjige „Hajekovi izrodi: Rasa, zlato, IQ i kapitalizam ekstremne desnice / Hayek’s Bastards: Race, Gold, IQ, and the Capitalism of the Far Right“, Zone Books, april 2025. Prethodni odlomak.