Nova školska godina u Bosni i Hercegovini, donosi stare školske probleme.
Počela je nova školska godina koja je donijela stare probleme. Nastavnicima, učenicima i roditeljima. Kakvo je bilo stanje u obrazovanju u Bosni i Hercegovini u prošloj godini, NOMAD prenosi iz Podneska za Alternativno mišljenje i izvještaj za prošlu godinu Inicijative za monitoring evropskih integracija u Bosni i Hercegovini, neformalne koalicije organizacija civilnog društva.
Procesi obrazovanja djece i mladih u Bosni i Hercegovini u protekloj, 2017. godini, odvijali su se pod uticajem nekoliko opštih faktora.
Prvi je trend napuštanja ruralnih naselja, ili nedovoljan povratak u naselja zahvaćena etničkim čišćenjima u ratu od 1992. do 1995, a čemu je onda posljedica zatvaranje područnih škola ili organizovanje nastave za djecu različitih razreda u istoj učionici.
Drugi, globalni, jeste upućenost školskih generacija na pametne telefone i njima prilagođene metode saobraćanja, koji su iz korijena redefinisali pristup informacijama, oblike međugeneracijske komunikacije i uopšte način čitanja i odnosa prema pisanom tekstu.
Treći je ekonomska podređenost Bosne i Hercegovine međunarodnom kapitalu, koji je kolonizatorski tretira kao resurs sirovina i jeftine radne snage, a što rezultira sve glasnijim i raširenijim zagovaranjem stručnog (tzv. dualnog) obrazovanja, s ciljem da se privatnim poduzetnicima osigura jeftina stručna radna snaga. (Jeftina na dva načina: prvo, obrazovanje, a uistinu je tačna riječ osposobljavanje, ne plaća poduzetnik nego država, a drugo, u uslovima slabog radničkog organizovanja, nepovoljnih, po radnike, kolektivnih ugovora, obezglavljenih sindikata i pod izgovorom konkurencije na tržištu, radi se o snazi zadovoljnoj malim nadnicama.)
Četvrti je opšti politički ambijent, koji karakterišu etničke napetosti, neprekidne rasprave o karakteru rata i s tim u vezi fokus na rad međunarodnog suda u Hagu za zločine na prostoru bivše Jugoslavije, partokratsko državno uređenje, izraženi klijentilizam i korupcija, nezaposlenost i izrazita pravna nesigurnost, što sve zajedno čini vidljiv i jasan vrijednosni okvir bosanskohercegovačkog društva, a koji je kao takav očigledno neprilagođen (praktično: suprotan) proklamovanim vrijednostima obrazovanja.
Glavni krivac za takav politički ambijent su partije potpisnice (ili sljedbenice, u slučaju RS-a) dejtonskog mirovnog sporazuma, u kojem je trima nacionalističkim politikama dat mandat za podjelu teritorija i visok stepen autonomije, između ostalog rezervisane i za obrazovanje.
Pogađanje pogrešnih ciljeva
Koristeći obrazovanje kao ideološki državni aparat (u altiserovskom smislu), ta su tri nacionalizma u proteklih dvadeset godina oblikovala obrazovnu politiku tako da ona prije svega služi regeneraciji vladajuće ideologije i njenih vrijednosti: rodoljublja, pobožnosti, tradicionalizma; i ciljeva: etničke homogenizacije i niskog praga tolerancije za drugo i drugačije.
Takvu su obrazovnu politiku provodili svim raspoloživim sredstvima: promjenom naziva škola, dopuštanjem da o sadržaju i kadrovima za predmet vjeronauka odlučuju vjerske zajednice, podizanjem za tu svrhu podesnih spomenika i spomen-tabli u blizini škola, politikom školskih praznika, svetaca i slava, ali najviše i prije svega samim sadržajem nastave, koji se kroz tzv. nacionalnu grupu predmeta (jezik i književnost, istorija, geografija i vjeronauka) svojim glavnim dijelom stavio u funkciju etničkog inžinjeringa. Manjinska prava štite se samo formalno, i uglavnom se svode, posebno u slučaju romske djece, na asimilaciju.
U toj funkciji nastavni sadržaj je ostao neusaglašen sa savremenim naučnim, metodičkim i pedagoškim (sa)znanjima, daleko od realnih potreba djece, praktično svodeći obrazovanje na više ili manje otvorenu indoktrinaciju. Visok prosjek prolaznosti (oko 4.00) posljedica je kompromisa kojim se od roditelja dobija pasivna saglasnost za takvu zloupotrebu školstva. Protivljena mogućem alternativnom integralnom (ili: integrativnom, objedinjujućem) planu i programu, jedinstvenom za svu djecu u Bosni i Hercegovini, dolaze sa sve tri etničke strane, čiji je motiv očigledan: u objedinjenom sistemu indoktrinacija, za kakvu su sve tri zainteresovane, ne bi više bila moguća.
Koncept dvije škole pod jednim krovom samo je izoštren detalj šire slike, koja se ne odnosi jedino na mješovita povratnička mjesta, nego na cjelokupno bosanskohercegovačko obrazovanje. U tom smislu je slučaj Jajce (protivljenje grupe đaka da se razdvoje u dvije škole, staru hrvatsku i novu bošnjačku, praćeno i snažnom medijskom podrškom) je paradigmatičan. Na jednoj strani mali broj đaka i nastavnika koji rješenje vidi u jedinstvenom programu, na drugoj zvanična politika, koja ne odustaje od etničkog koncepta i segregacije kao konačnog rješenja prava na obrazovanje na maternjem jeziku, a između velika većina uplašenih i neodlučnih pojedinaca. Iako je treća škola administrativno oformljena, i postavljen direktor koji prima plaću, ona još uvijek nije aktivirana, i za sada postoji samo kao oruđe političkog pritiska i bošnjački adut u predstojećoj izbornoj kampanji.
(…)
Jezička politika je ključno sredstvo razdavajanja, a ono je povezano ne samo sa osiguravanjem prava na indoktrinaciju, nego i na pribavljanje materijane dobiti: monopol na jezik je monopol i na tržište udžbenika i nastavnih sredstava, a na malo perfidniji način i osnov za diskriminaciju kod zapošljavanja.
Informatička i medijska pismenost koja se stiče u školama je loša i nedovoljna. Škola kaska za realnošću. Investicije u tzv. informatiziranje nastavnog procesa su uglavnom paravani za klijentelističke aranžmane sa trgovcima informatičkom opremom i softverom.
Pitanje je, za kraj ovog osvrta na 2017. školsku godinu u BiH: šta se može očekivati od naredne, 2018? Budući da je ona izborna, a da se neka pitanja u ovoj zaoštrena nasilnim izmjenama zakona, pokazujući trend dalje politizacije obrazovanja, predizborni programi će se ovom temom baviti više i ozbiljnije nego ranije. Sasvim je moguće da će međunarodna zajednica, kroz pristupne pregovore, pojačati pritiske na vladajuću većinu da s manje opstrukcija provodi dogovorene reforme. Realno je očekivati da će i iskustvo PISA-testiranja motivirati glasnije zahtjeve za promjenama. Najzad, moguće je i da će opozicione i tzv. građanske stranke ponuditi nova izvodljiva politička rješenja za mnoge od ovdje nabrojanih problema. Upravo bi i prepoznavanje i analiza mehanizama u sistemu koji generišu te probleme trebao biti prvi korak ka ozbiljnoj i suštinskoj reformi.
Kompletan izvještaj preuzmite ovdje.