Šuković: Ni osedlanu Crnu Goru nije lako jahati

Da je sve išlo po planu, ljeta prestupne 2024. okončala bi svoj pun mandat prva antisuverenistička vlada, uz koju, a da se ne ogriješite, možete zakačiti i brojne druge mračne odrednice: anticrnogorska, antizapadna, klerošovinistička do klerofašistička, velikosrpska i velikoruska, populistička, daljinski navođena… Bila je i amaterska, za sprdnju u zemlji, zastiđe pred svijetom, nekompetentna, zlonamjerna, revanšistička, beskičmena, neiživljena i nepodnošljiva kolektivno i resorski…

I, kao takva, pokazalo se – neodrživa! Mada je, insistiramo jer je važno za osnovnu tezu u tekstu, bila urađena tačno po narudžbini.

Ispostavilo se, međutim, da je za konačno rješenje crnogorskog pitanja potrebno nešto bolje od savršenoga, pa je Zdravka Krivokapića naslijedio Dritan Abazović, premijer pod sauhom. Ulcinjski Duče opravdao je svaki dinar uložen u njega. Ne 21 milion (eura), nego 210 miliona obična je sića za Vladimira Vladimiroviča da, preko nakupca iz Beograda, kupovinom državnog vrha pretvori članicu NATO-a u rusku guberniju. Kardeljevski kazano: SOUR Ruski mir/ OUR Srpski svet/Zadnja pošta Podgorica.

URA – kliknuo bi sa klupe Milan Knežević! Tri puta i tri hiljade puta.

Iako je Crnu Goru doveo u gore stanje nego Glejzeri Mančester junajted, Dritan se nije zadržao u sedlu dovoljno dugo da bi na odlasku mogao reći: moj zadatak je završen, Crne Gore više nema! Bivša vlast shvatila je relativno brzo kakav je spektakularan autogol zabila davši kapitensku traku igraču protivničkog kluba. No, extra-time se toliko odužio da se, kad je napokon odsviran kraj 43. vlade, njen vlasnik imao čime pohvaliti. Ako ne bi intervenisao VAR, mnoge bi mu sudije priznale da ovi dugmići što su preostali i nijesu država po definiciji. Prodao joj je prošlost, uneredio sadašnjost i uzeo (barem blisku) budućnost. Abazovićevo postignuće u najmanju je ruku konkurentno rezultatima što ih je za bezmalo istovjetan period ostvario Pircio Biroli, a ne zaostaje mnogo za najuspješnijim godinama ere Aleksandra Karađorđevića. Recimo za etapom od Podgoričke skupštine do smrti kralja Nikole.

Natuknimo da je Karađorđević neskriveno prezirao izadajnike Crne Gore, kad su mu dolazili na noge, u Beograd, kao što danas dolaze njegovom imenjaku sa periferije Bugojna. Tzv. predsjedniku svih Srba Aleksandru Vučiću, koji „predsjednika svih građana“ Crne Gore tretira kao lokalnog vazala. Još gore, kao pripravnika za logoteta ili kušača vina. U čijem se ponašanju očitava(la) zahvalnost za dobijeni posao i strah da ga ne izgubi.

Elem, u opisanoj dimenziji propasti Crna Gora stvarno izgleda kao olupina zrela za transport u nikšićku Željezaru. Pod uslovom da tamo ima nekoga da je istopi i stavi tačku na njeno postojanje u obliku države. Ali nema. Ima, doduše, u istom gradu, mjesto na kojem bi Crnu Goru rado popili u čaši (Beluga) votke. Uz izvještaj o tom događaju i analize na koncernu Iz(Vesti)ja. Najpodmuklijem i najefikasnijem propagandnom oruđu Moskve i Beograda. Što ne smeta Popi, Ranke i većini zapadnih ambasadora da ga sponzorišu i koriste kao službeni list SAD i EU za CG. Šta da se radi, svijet medvjeda i leptirova iz našega djetinjstva pretvorio se u nimalo bajkovit svijet kišnih glisti i krastavih žaba koje je zalud ljubiti.

Ne preporučujem da nastavak teksta čitate u svjetlu maksime: najvažnije dolazi nakon „ali“…

Ipak – ali, unutar razorenog crnogorskog univerzuma egzistiraju još neki oblici državolikog života, do kraja neraspadnute i neasimilovane krhotine jednog istorijskog naroda (koji nije naaaarod) koji je nekad (i to ne tako davno) bio inspiracija većima i boljima od sebe. I kao da, nekim čudom, taj materijal za dokumentarce, sam od sebe – jer nema ruke koja bi njime upravljala – ispisuje nekakav SF scenario, ili barem politički triler u kojem, i mrtva, država brani svoje ključne vrijednosti!

Nije ovo nikakav „zaumni bruj“, što bi rekao jedan zavičajni pjesnik, nego se  to vidi, ne trećim, nego golim okom? Samo treba znati gledati.

Svi vidimo da je suverenost države, njena prozapadna orijentacija i članstvo u NATO prekonoć postala mantra novog državnog rukovodstva Crne Gore. Političara uzgajanih na platformi SNP Momira Bulatovića i velikog vožda Slobodana Miloševića, od koje nijesu bitnije odstupali programi kasnijih stranačkih izlučevina iz kojih se razvio aktuelni državni vrh. A šta je u njihovim brošurama pisalo o ovim neuralgičnim pitanjima, nije za mlađe od 81 godine.

Danas se, zarad državne funkcije, kunu u lojalnost Alijansi, bespogovorno prihvataju sankcije Rusiji i poštuju zarok: ko pomene „otpriznavanje lažne države Kosovo“ da mu umre majka.

Ko na brdu znanja iz psihologije čvrsto stoji, sve se teže opire pomisli da bi uloga uskoro mogla stvarno ovladati glumcima koji su se u nju toliko uživjeli da bi i detektor laži prošli bez problema!? Čovjeku je, „negdje“, ljepše kad ga hvale da se prodobrio, nego kad ga polovina građana prezire kao izdajnika i slugu.

Samo još Milan Knežević ponavlja stilske vježbe iz opozicionih dana, verbalno se zalijećući na položaje na kojima je nekada bio DPS. Zapravo, vehementni Zećanin pokušava da podsjećanjem na davne dane njegove opozicione hrabrosti sakrije od glasača DNP kako je svaki njihov glas prodao za skupštinsku fotelju Andrije Mandića. I svoju, ministarsku, na čekanju. Povlačenje priznanja Kosova, ukidanje sankcija Rusiji i izlazak Crne Gore iz NATO, Milan Knežević ne pominje! Ne stoga što je sujevjeran, već zato što je ambiciozan.

I Milunu Zogoviću je maca pojela jezik istim povodima, a Maja Vukićević ionako ima striktan partijski zadatak da se smije svaki put kad se lider DNP obrati slobodnoj Crnoj Gori i onima u ZIKS-u. Tako da i najbučniji poslanički klub u parlamentarnoj većini djeluje prilično „operisano“ glede obećanja kojima su „kupili“ mjesta u Skupštini.

Od „apostola“ u svetosavskoj vladi Zdravka Krivokapića, stigao je Jakov Milatović do identitetskog hermafrodita – nacionalnog Crnogorca koji zbori srpski. Nije to mala dionica na putu saomospoznaje, za samo dvije godine. Sjetimo se, u vladi Zdravka Krivokapića nije bilo crnogorskoga uva, a Jakov je bio u njoj. Predsjednik države, uz to, sve je skloniji organizovanju događaja koji imaju naglašen tradicionalni crnogorski šmek. Za saradnike je odabrao neke osobe iz ideološkog miljea iz kojega bi 5. septembra 2021. glatko štetovao njih desetak, samo da dostava Joanikija u Cetinjski manastir prođe.

Demokrate Alekse Bečića, nepopularni „crkveni kmeri“, u dirljivim  Božićnim čestitkama (ministarka kulture na kraju je ubjedljivo pobijedila ispred ministra turizma) ovoga puta nijesu išli dalje u vis od Joanikija, pa su nadzorne kamere za srpstvo to registrovale, a portali na uzici Beograda pitali: đe vam je Patrijarh i SPC u čestitkama?

Da se popis prinošenja programskih žrtava pred oltar vlasti ne otegne i dosadi, završimo ga saznanjem da je Andrija Mandić prestao da navija za Srbiju kad igra protiv Crne Gore. Veliki korak za predsjednika Skupštine u neželjenom pravcu, iz ugla onih koji su očekivali da se sjutra zaputi ka Banja Luci.

No, posao je posao i mora se obaviti i kad je skopčan sa nelagodama. U svemu pobrojanom količina iskrenosti ravna je nuli. Svaki potez sračunat je da ne uznemiri Brisel i Vašington nekim signalom da bi operacija doziranog gaženja, ali ne i formalnog gašenja Crne Gore mogla da se izrodi u problem.

Sve su to očigledne stvari zbog kojih ne bi imalo svrhe ubosti pero. Poenta je, da ponovimo, u sljedećem: i nakon tri i po godine od pada u ruke onih koji nijesu željeli da Crna Gora ikada bude nešto više od 27. izborne jedinice u Srbiji, država samim svojim postojanjem drži novu vlast u „brazdi“ koju je izorao suverenistički blok! Ministar vanjskih, dojučerašnji notorni rusofil i svetosavac, radi kao singerica na euroatlantskoj agendi. (Pohvala ministru bila bi i jača kad ne bi bilo golemog straha od mogućeg povezivanja sa likom i djelom Đure Radosavovića.)

Paralelno sa mimikrijom vesternizacije što je pred „našim zapadnim partnerima“ demonstriraju političari i stranke kojima je i na pomen Sibira toplo oko srca, sve koristeći činjenicu da su na Zapadu još uvijek voljni da prazne riječi tertiraju kao djela, gro aktuelne vlasti samo za oči Brisela i Vašingtona glanca ljušturu nezavisnosti Crne Gore, a unutra joj isisava svaku kap crnogorske krvi. Često nimalo suptilno, zarđalom kašikom umjesto na slamčicu.

Ne rade to bukvalno, intravenozno, nego invazivno, po moždanim ćelijama miloga naaaaroda. Npr. izbacivanjem pridjeva „crnogorski“ iz Statuta podgoričke biblioteke; ubacivanjem povijesnih laži i podvala u glave učenika, po modelu profesora istorije u gimnaziji „Slobodan Škerović“; podmetanjem Crnogorcima da stoje iza progona manjinskih naroda, na osnovu odabranih citata iz skaj-prepiske koju objavljuju oglasne table jednoga krimi-klana; kriminalizacijom kompletnog suverenističkog bloka i ideje nezavisnosti na osnovu sumnje (niko još ni prvostepeno nije osuđen) u nezakonito ponašanje nekoliko značajnih funkcionera stare vlasti…

Frustracije zbog, da prostite, političkog kurvanja pred strancima, ćeraju dio aktuelne vlasti da se pred svojim biračima, prije svega povodom identitetskih pitanja, ponašaju u skladu sa svojom istinskom političkom ćudi – radikalno srbujući. Poruka da se do cilja može stići „ovako i onako“, izgleda, ne nailazi na dovoljno širok prijem unutar uticajnog dijela stada (bolje čopora), gladnog svakodnevnog pokazivanja da je na zapišanoj teritoriji njihova moć neograničena. Oni hoće da bude ozakonjeno njihovo „pravo“ da drže šaku u perčin mrskim „Milogorcima“, „sektašima“, „Turcima“, „Šiptarima“, „ustašama“…

Nezaobilazni domaći izvođači radova u projektu pretvaranja Crne Gore u dio srpskog sveta, političko krilo litijaške kontrarevolucije i koncern koji je SPC promovisao kao „faktor emancipacije i pomirenja Crne Gore“, pak, osjećaju, a možda i znaju, da jednogodišnja letargija suverenista, narušavana jedino oglašavanjem jedva dvadesetak autora spremnih da im kažu da su izdajnici i klerofašisti, nije prava slika odbrambenog potencijala crnogorskog društva. Zato žele da nastave taktiku „kuvanja žabe“ i, paralelno, kompromitovanja onih koji pružaju otpor „oslobađanju“ Crne Gore od svega crnogorskog, građanskog i sekularnog. Nakon čega bi, kad pobijede, bili spremni da pljunu u lice Briselu i Vašingtonu, a onda javno poljube u ruku Maslenikova i bivšeg direktora BIA na službi u Podgorici.

Mirni blic-krig, planiran da bude izveden nakon promjene vlasti 2020. nije dokrajčio Crnu Goru. Ona danas nije suverena država, ponižena je i izgažena, osedlana je i zajahana. To jesu tekovine 30. avgusta, ali ne toliko homogeno srpske i 11. juna. Na nekim tačkama aktuelne vlasti naziru se pokazatelji čuvstva pripadnosti Crnoj Gori. Na nekim se osjeća strah da bi se previše zaljuljano klatno na srpsku stranu moglo vratiti kao bumerang. Na nekim se još ne vidi ništa, ali ko može garantovati da će ljudima koji nijesu repa bez korijena zauvijek biti prihvatljivo da gase mobilne kad gazda podvikne…

Definitivno, nije tako lako, a mnogima ni slatko koliko su očekivali da će biti, jahati konja koji možda samo izgleda ukroćen. Ako mnogi ovdašnji nijesu dovoljno pametni da shvate kako ih je u očima Srba izuzetnim činilo to što su Crnogorci a ne to što su Srbi, mnogi jesu kadri da osjete kako  ovaj mir dok traje ponižavanje Crne Gore nije konačan, jer nije u skladu sa duhom ovoga mjesta. Ne postaje se (rajina) raja u jednoj generaciji.

Darko Šuković