Ono što je 30. avgusta 2020. moglo izgledati kao anomalija, 23. oktobra 2022. pokazalo se kao stanje crnogorskog društva. Koktel populizma i kleronacionalizma u glavama je većine stanovništva s pravom glasa. Što bi rekao Dritan Abazović, lik koji je prokrčio put za pobjedu takve političke pameti – to je to!
Pominjem prvo populizam jer je Evropa sad najveći izborni dobitnik, a uspjeh je postigla zahvaljujući programu koji je sveden na dva broja, 450 (minimalna zarada) i 700 (prosječna plata). Dovoljno za sjajan rezultat u Glavnom gradu i dobar u još nekoliko opština. O bankrotu državne kase, eventualnom aranžmanu sa MMF koji će hiljade zaposlenih ostaviti bez posla, smanjenju plata, bolnicama i apotekama bez lijekova za najteže bolesti… desetine hiljada glasača odlučilo je da “razmišlja sjutra”. Što je skroz u skladu sa Ustavom i zakonima Crne Gore i principima demokratije.
Izborni rezultati GP URA i SNP pokazali su da je brojnije stanovništvo koje više cijeni puniji buđelar, makar i sve manje vrijednih eura, i materijalna dobra koja mu to donosi, od onoga što se povodi za duhovnim vrijednostima. Donosioci Temeljnog ugovora moraće da sačekaju rajsku nagradu za to svoje djelo, pošto im na zemaljskim izborima nije uručena. Djeluje, zapravo, kao da su kažnjeni, naročito “časni” SNP, ali ne treba sumnjati da će ta stranka znati da razumije kako je partijski fijasko beznačajna žertva za dobrobit svetosavskog napretka.
Shvatiće i da ima neke pravde višega reda od političkog, u tome što je Demokratski front ostvario premašala rezultat. Ipak je DF stožer pokreta za vrijednosti u kojima danas pliva Crna Gora. I red je bio da se njima vjerni narod oduži više nego drugima. Ako su se patili bez ministarskih fotelja u prethodne dvije godine, gledajući kako se tamo baškare tipovi sa začelja litija, sada su stali nogom na dasku s koje im doskok u 44. vladu izgleda zagarantovan.
Za suverenistički, prozapadni blok neđeljni su izbori, pak, ispali poput odraza s pogrešne noge koji se zakonomjerno završio padom, umjesto leta. U uslovima crnogorskog paradoksa koji traje, lista koju je predvodio više nego uspješni gradonačelnik Ivan Vuković dobila je ubjedljivo najviše glasova i pretrpjela težak poraz, što je ishod koji je presudno obojio čitav izborni proces u 14 gradova, sa 350 hiljada birača.
Sa osvojena 24 mandata koalicija predvođena DPS ostala je daleko od granice vlasti i Podgorica ide u ruke politike koja je pobijedila na parlamentarnim izborima 2020. Gradonačelnik će, po svoj prilici, postati Jakov Milatović, kandidat Evrope sad, uz ključnu podršku proruskog i prosrpskog Demokratskog fronta, duhovnog čeda autora krilatice da su EU i NATO – Četvrti Rajh.
Brojni su uzroci lošega rezultata prozapadnih, suverenističkih stranaka na neđeljnim izborima, u dvije trećine opština koje su birale lokalnu vlast (Bar, Bijelo Polje, Plav i Rožaje su se održali, možda još i Tivat i napadnuti Šavnik). U jednoj rečenici kazano: ispostavilo se da na jednoj strani imamo moćnu finansijsko-propagandnu mašineriju sa centrom u Beogradu, a na drugoj sve slabiji i zastarjeli mehanizam, bez dovoljno energije i rezervnih dijelova.
Prauzrok poraza stranaka koje su prije 17 godina donijele nezavisnost Crnoj Gori treba tražiti u četvrt vijeka uporno forsiranoj tezi o suverenoj Crnoj Gori kao privatnoj državi. Ona je lansirana iz Beograda taman kad je, pobjedom Mila Đukanovića nad Momirom Bulatovićem, Slobodanu Miloševiću i kreatorima Velike Srbije postalo jasno da je Crna Gora krenula u “otcepljenje”. Tokom (pre)duge vladavine DPS bilo je dovoljno pojedinačnih slučajeva na kojima je betonirana predstava od toj partiji kao generalno koruptivnoj i kriminalizovanoj, a o Crnoj Gori kao “Kolumbiji na Balkanu”.
Na toj su tezi neprijatelji nezavisne Crne Gore jahali sve dok ih nije dovela do cilja. Anticrnogorska kampanja snažno je garnirana “dokazima” njenog antisrpskog karaktera, što je, vremenom, cijeli jedan korpus okrenulo protiv države, ali je krucijalno bilo nametanje slike o staroj vlasti kao generalno nepoštenoj i bahatoj.
Tako je nastala kritična masa nezadovoljnih: siromašne su ubijedili da su ih osiromašili “lopovi”, a Srbe da su ih progonili Crnogorci, uz podršku manjina. U nametanje tako pojednostavljene i falične slike o Crnoj Gori upregnuto je dovoljno medija, nevladinih organizacija, plaćenih analitičara i političkih partija da ubijede stanovništvo kako je Zemlja ploča, a ovdje “gore nego u NDH”.
I dok je Beograd po instrukcijama Moskve, uz logistiku Crkve Srbije modelirao svijest puka, stara vlast se, umjesto snaženjem emancipatorske kulture i obrazovanja, opsesivno bavila makroekonomijom i rastom BDP, kako bi povećala plate koju desetinu eura godišnje. Posljednjih godina ni toliko. Onda su došli Milojko i Jakov i rekli: Na, evo vam 450 eura minimalac! Nijesu rekli koliko dugo može tako, jer su znali da će stići da uberu profit u glasovima. Pokazalo se da su politički pametno računali. A ne treba biti Branko Micev pa sa najvišim stepenom sigurnosti prognozirati ko će biti okrivljen za potop koji slijedi.
Stvorena je, dakle, atmosfera u kojoj se DPS kao stranka počeo osjećati nelagodno u sopstvenoj koži. Partija koja je presudno doprinijela obnovi državne nezavisnosti, ulasku u NATO, očuvanju multietničkog sklada i mira, dozvolila je da joj nametnu kompleks pokrovitelja kriminala i korupcije.
Nijesu bili u stanju da se izbore ni za plasiranje apsolutne činjenice: više je visokih funkcionera DPS procesuirano i osuđeno u vrijeme vladavine te stranke, nego od kad je “ruka pravde” Dritana Abazovića počela da činodejstvuje. Pelcer moralne inferiornosti zahvatio je, manje-više, i sve partije koje su sarađivale sa DPS. U kobajagi borbi protiv kriminala i korupcije stvoren je savršen alibi za rad u korist Srbije i Rusije.
Hvatajte lopove, povikaše strani plaćenici!
Ambijent je, stoga, prvo objašnjenje, a ostala su, ipak, manje bitna. Sada je očigledno da je široka koalicija bila pogrešan izbor nastupa u Podgorici. No, barem autor ovoga teksta neće licmjerno kritikovati takvu odluku, pošto je i sam bio ubijeđen da je tako bolje. Ispostavilo se i da bi Ivan Vuković, umjesto svega što je uradio u mandatu, bolje prošao da je obećao stanovništvu 1.000 eura minimalac. Prosto, tako funkcioniše Crna Gora danas i ako u njoj kaniš pobijediti, ne planiraj da to postigneš radom, jer to ne spada u njene tradicionalne vrijednosti.
Na izborima, kao i u životu, nekad izgubiš, nekad pobijediš. Ima mnogo toga gorega od poraza – ako ne sačuvaš dostojanstvo, ako iz njega ne naučiš ništa ili, pogotovo, ako umjesto suočavanja sa stvarnošću pribjegneš samoobmanama. Najpogubnija bi bila čekanja da neko od onih koji su pobijedili na izborima 2020. i većini održanih nakon toga, uključujući i neđeljne, prijatno iznenadi pokazivanjem da mu je, ipak, crnogorski državni i nacionalni interes, prozapadna vanjskopolitička orijentacija, građanski i sekularni koncept države – stvarna agenda. Ne možete očekivati da iz nekoga iskoči ono čega u njemu nema. Ako, pak, vjerujete u čudo, onda ste već glasali za nekoga od njih.
Zato se čini da je jedini moguć i ispravan stav da se sad saberu svi koji dijele gore navedene vrijednosti, da rade i budu strpljivi. Prošli put je trajalo samo 23 godine. Šta je to u odnosu na vječnost.