Nova knjiga u ediciji portala slobode NOMAD
Novi naslov u ediciji portala slobode NOMAD “Ne lažem Tita mi” zbirka je proznih tekstova književnice Feride Duraković, nastalih u proteklih dvadesetak godina, tokom kojih je autorica, po njenim riječima, zanesena i zaluđena pričama o smrti i smrtnosti.
Kratke proze glasovi su usamljene djevojčice suočene sa vlastitom ali i smrtnošću Majke, potom mlade djevojke u plesu sa Tanatosom umjesto sa Erosom, a onda i samosvjesne zrele žene željne života usred ratnog užasa, čekajući Erosa, krijući se od Tanatosa.
“Ne lažem Tita mi” drugo je izdanje portala slobode NOMAD nakon “Najljepšeg od svih svjetova” Almira Imširovića objavljenog u aprilu ove godine. Knjiga će biti u prodaji u januaru, a kao najavu donosimo dio razgovora koji je sa Feridom Duraković vodio Enes Halilović.
Prva riječ koju ste izgovorili?
Ne znam. Bila sam četvrto dijete, pa sam rasla kao samonikla biljka. Niko nikad nije obraćao pažnju ni na moje prve ni na sve ostale riječi; inače sam bila dobro i poslušno dijete, a takva djeca, djevojčice posebno, često su u pozadini, gotovo nevidljiva, kao da su kriva što su dobra. Kad se rodila moja kćer, njenu smo prvu riječ vrebali danima, napeti i uzbuđeni; po mom rođenju takvih uzbuđenja nije bilo. Prvo čega se sjećam o sebi jeste da povraćam od strašne upale grla u novoizgrađenoj vlažnoj sarajevskoj kući, pa onda izgovorim „Mama“ misleći da će mi ta riječ pomoći. I pomogla je.
Vaše prve igračke?
Sama sam ih pravila. Trebali su mi kartoni kutija od cipela, krpice nakon maminog šivanja, staro Oslobođenje, makaze i oho ljepilo. Imam priču „Beba s kosom“, tamo se sve kaže samo.
Vaše igre?
Imali smo ispred kuće pored betonskog stepeništa brežuljak, na kojem je mama uzgajala muškatle, đurđine, mačkov rep, kosmos, zlatnu granu, kadifice i latifice… Čitav komad tog brežuljka osvajale bi latifice – to je bio moj dvorac: cvjetovi bordo, narandžasti i žuti bili su princeze i prinčevi, a princeze bi plakale kad je padala kiša (naravno, nisu plakali prinčevi!) i te suze su se slijevale niz okrugle listove – nevjerovatno!
Kao dijete željeli ste da postanete?
Učiteljica, naravno. Mjesto engleske kraljice bilo je zauzeto.
Prvo slovo koje ste naučili?
Ne znam. Biće da je A. Moja dva brata i sestre bili su stariji i činilo mi se da znaju sve na svijetu, pa sam munjevito kupila od njih, i slova, i brojke, i knjige, ne bih li ih sustigla i postala velika i pametna kao oni.
Šta Vas je rastuživalo?
Sve. Podočnjaci i crvene ruke moje majke zbog očevih izleta u život bez nje. Knjige s tužnim završetkom. Cvijeće i drveće pred zimu. Kratkoća i konačnost ljudskog života. Surovost djece koja osjete slabost i bezazlenost jednoga među njima i onda ga muče.
Društvo u ranom djetinjstvu?
Samo ih se sjećam. Nije nas samo život rastavio, nego i moj pjesnički put, koji je nekima od njih bio smiješan, drugima neobičan, trećima sasvim ravnodušan. Praktična i surova djeca iz sarajevskog predgrađa nisu padala na nos od zanosa pričama i knjigama jedne mršave kratkovide djevojčice.
Prvi bicikl?
Bratov. „Muški“. Grub. Bicikli za djevojčice bili su nedostižni.
Šta Vam bijaše najteže u školi?
Nepravda i matematika. I obrnuto…
Učiteljica?
Velinka Tatalović. Debeljuškasta, bijela, mirisna, osmjehnuta, sa dva zuba šarmantno istaknuta naprijed. Primala je slatke rečenice moga oca s djevojačkim kikotom, što je mene bacalo u očaj jer takve rečenice nikad nije govorio mojoj majci.
Predjeli Vašeg detinjstva?
Sarajevski kvart Jezero-Jagomir. Pionirska dolina.
Da li ste pisali ljubavna pisma?
Naravno, ali ih nisam slala, nikad. Jedno od mojih ljubavnih pisama uhvatila je moja sestra i ucjenjivala me njime („Daću ga mami da pročita, teško ti se tad!“) pa sam morala s njom dijeliti dinare i slatkiše, koje ona nije dobivala jer je bila čila i zdrava, a ja jesam, jer sam bila bolešljiva i kmezava.
Srećete li danas Vaše simpatije iz mladosti? Gdje su, šta rade?
Da. Sretnem ponekog od njih i grohotom se nasmijem zbog kojih idiota sam patila, pa makar dan ili godinu!
Vaš nadimak iz škole?
Nisam imala nadimak. Otac me zvao Svila, majka Janje.
Da li ste se tukli?
Nikad. To je radila sestra. Imala sam braću kojima sam se mogla požaliti. I požalila sam se samo jednom, i pokajala sam se zbog toga: maltretiranje jedne djevojčice se nastavilo, ali ja nisam govorila braći jer sam znala da će njen otac doći i pretući ih, što mi je bilo gore nego da ona mene maltretira cijelu godinu. Dok nije odselila negdje na jug.
Šta ste čuli o Vašim precima?
Otac nam je pričao bajke o porodici Duraković. Kad bi popio koju više, bili smo potomci ruskog vojnika, odnekud s Kavkaza, koji je za balkanskih ratova došao i osnovao selo u Bosni. Drugi put bi govorio da vodimo porijeklo od „starca Duraka od stotinu ljeta“, a kad se raspala Jugoslavija bilo mu je milo vjerovati da potičemo od bogumila. A meni je i danas smiješno kako volimo uljepšavati svoje seljačke pretke.
Preci koje ste sreli?
Ne dalje od majčinih i očevih roditelja.
Slika oca?
Ah… Mladi partizan, od šesnaest godina, najstarije dijete vojnika nestalog 1941. Šarmer partizansko-seljačkog kova. U Drugom svjetskom ratu jeo bukovo lišće da ne umre od gladi. U ratu u BiH premirao od straha da će opet jesti bukovo lišće. Jurcao je gradom pod granatama, skupljao drvca za peć bubnjaru instaliranu na devetom spratu sarajevskog nebodera i tražio, prosio ili kupovao brašno, da imamo kad svega nestane. Kad je umro, majka je u špajzu tuđega stana u koji su se smjestili našla sto kila brašna, sasvim neupotrebljivog.
Šta bi danas poželjela Vaša majka?
Da se svi okupimo, njeni i poslušni, živi, zdravi i veseli, u njenoj kući. I da nam iznese vruću sirnicu. I da joj pjevamo „Cvati ružo moja, uspomeno mila“. Ništa više.