Robin - nova biografija Robina Williamsa otkriva tragične detalje o zadnjima danima ovog glumca.
Prošle su gotovo četiri godine od kada smo izgubili glumca Robina Williamsa koji je u filmskoj industriji imao status glumačke ikone, ali to ne znači da smo prestali pričati o njemu ili o njegovoj ostavštini.
Zapravo, izgleda da o njemu sada znamo daleko više nego što smo znali dok je bio živ.
Njegove kolege i poznate ličnosti, poput Kelly i Sharon Osbourne, kao i njegovi obožavatelji, ispričali su neke neverovatne i do sada nepoznate priče o tome kako je Robin Williams utjecao na njihove živote i promijenio ih svojom ljubaznošću koju je bezuslovno pružao i svojim sjajnim smislom za humor.
A tri meseca nakon njegovog preranog odlaska, konačno smo saznali šta je bio razlog koji ga je natjerao na samoubistvo.
Williamsova supruga Suzan Schneider otkrila je da ovaj 63-godišnji glumac i filantrop nije izvršio samoubistvo jer je patio od bipolarnog poremećaja ili manične depresije.
Borio se sa Lewyjevom tjelesnom demencijom (LBD), oblikom demencije koja se teško dijagnosticira, a prate je simptomi kao što su usporena motorička funkcija, depresija i halucinacije.
Schneider je tu bolest opisala kao “hemijski rat u mozgu” i da “za Robina niko ništa nije mogao učiniti.”
Shneider je prilikom gostovanja u emisiji Good Morning America izjavila da je Robin bio u teškom stanju nekoliko mjeseci prije samoubistva i da joj se srce cijepalo dok je gledala kako se Williams pred njom “raspada” kao osoba.
Pričala je o trenutku kada je pronašla svog supruga kako leži na podu kupatila i krvari zbog rana nastalih nakon nekoliko uzastopnih udaraca glavom. Kada ga je pitala šta se desilo, nije mogao da joj objasni nego je jednostavno rekao: “Pogrešno sam procijenio.”
“Moj najbolji prijatelj je tonuo”, ispričala je Suzan u suzama.
Sada su se pojavili još neki detalji o bolesti od koje je bolovao glumac kojeg pamtimo i po sjajnoj ulozi gospođe Doubtfire.
Autor Dave Itzkoff napisao je novu biografiju pod nazivom Robin, koja nam daje malo jasniju sliku o svemu što je Williams morao proći i podnijeti nakon dijagnosticiranja bolesti.
Itzkoff navodi incident koji se dogodio na snimanju poslednjeg Williamsovog filma – Noć muzeja: Tajna grobnice.
“Po završetku snimanja svakog dana Robin mi je jecao na rukama. Bilo je užasno. Užasno”, kaže šminkerica Cheri Minns u ovoj knjizi. “Rekla sam svojim kolegama: ‘Ja sam šminkerica. Ne znam kako se nositi s ovim što mu se dešava.’”
Minns je predložila da se Williams vrati stand-up nastupima, u nadi da će mu nešto čime se ranije bavio i što mu je poznato pomoći da se lakše nosi sa situacijom, ali je on odbio.
“Samo je plakao i rekao: ‘Ne mogu, Cheri. Više ne znam kako. Ne znam kako da budem smiješan.’”
U to vreme Williams nije znao da ima LBD jer su mu doktori dali pogrešnu dijagnozu i rekli da ima Parkinsonovu bolest, što je također bolest koja pogađa nervni sistem i postepeno se razvija. Williams je imao dosta simptoma koji su karakteristični i za Parkinsonovu bolest, uključujući drhtavicu, teškoće s izvođenjem pojedinih pokreta i probleme s govorom.
“Pokušala sam gledati na stvari iz njegovog ugla. Razmišljati o tome na ovaj način: brzinom kojom je smišljao šale, sada su se razvijale tegobe “, rekla je Minns u knjizi. “A sve što su opisali kao simptome koji prate ovu psihozu, ako je psihoza prava riječ – halucinacije, prizori koji su se smjenjivali u njegovoj glavi, strahote – izmjenjivali su se istom brzinom kojom je nekada sipao dosjetke, ako ne i brže. Ne mogu zamisliti takav život.”
U knjizi, Williamsov dugogodišnji prijatelj i kolega s kojim je igrao u nekoliko filmova Billy Crystal govori kako je saznao za dijagnozu koja je njegovom prijatelju promijenila život i o tome kako je to utjecalo na Williamsa.
Crystal, kojem je sada 70 godina, jedne prilike se našao s Williamsom i odmah je znao da nešto nije u redu.
“Nisam ga vidio možda četiri ili pet mjeseci, a kad je izašao iz auta, uznemirio me njegov izgled. Djelovao je mršaviji i izgledao je pomalo krhko”, kaže Crystal.
“Bio je tih. Ponekad bi me uhvatio za rame i pogledao me kao da mi nešto želi reći. Zagrlio me na odlasku, zatim je zagrlio i Janice, a onda je počeo plakati”, kaže Crystal. “Pitao sam ga: ‘Šta je bilo?’ Rekao mi je: ‘Samo sam sretan što te vidim. Predugo se nismo vidjeli. Znaš da te volim.’”
Crystal je objasnio da je vrlo rano primijetio da je njegov prijatelj sve lošijeg zdravstvenog stanja, ali “Williams mi nije govorio šta se dešava”, sve dok nije dobio zvaničnu dijagnozu.
“Vidio sam njegov broj na ekranu svog telefona, a kada sam se javio rekao mi je: ‘Zdravo, Bille.’ Glas mu je bio povišen. ‘Upravo su mi dijagnosticirali Parkinsona’”, prisjeća se Crystal. “Nisam želio gubiti ni trenutka. Zbog prijateljstva sa Muhammadom Alijem, znao sam puno dobrih ljekara koji se bave istraživanjem Parkinsonove bolesti. Rekao sam: “U Phoenixu ima sjajan centar za istraživanje Parkinsa. Ako želiš, možemo otići kod njih. Išli bismo potpuno anonimno. Hoćeš da vidim kakve su mogućnosti? Hoćeš li?”
Crystal napominje: “Nikad ga nisam vidio tako prestrašenog. On je bio najsmjeliji komičar kojeg sam ikada sreo – najhrabriji umjetnik kojeg sam upoznao u životu. Ali, ta osoba s kojom sam tada razgovarao bio je samo jedan prestrašen čovjek.”
Tek nakon što je izvršena autopsija, ljekari su ustanovili da je Williams bolovao od Lewyjeve tjelesne demencije.
“Sada znam da su ljekari i cijeli tim pokušavali poduzeti ono što je bilo ispravno”, kaže Schneiderova u svom intervjuu za magazine People. “Bolest je, nažalost, bila brža od nas i veća od nas. Na kraju bismo uspjeli da se izborimo da smo imali priliku.”
U eseju pod nazivom Terorist u glavi moga supruga, Schneider je otkrila da su tog dana radili “sve što vole” i “bilo je savršeno – kao da smo izašli na jedan dugi ljubavni sastanak.” Nadala se da je to znak da se Williams oporavlja, no, nažalost, te noći se ubio.
“Krenula sam leći, a on je nekoliko puta ušao u sobu i rekao: ‘Laku noć, ljubavi moja’”, prisjeća se Susan. “A onda se još jednom vratio. Izašao je noseći svoj iPad i izgledalo je kao da nešto mora obaviti. A ja sam pomislila – oporavlja se. A onda mi je rekao: ‘Laku noć, laku noć.’ To je bilo posljednje što mi je rekao.”
Sada, Schneider koristi priču svog pokojnog supruga kako bi skrenula pažnju javnosti na ovu rijetku neurološku bolest. Ona je članica Upravnog odbora Američke neurološke fondacije i ima poruku za sve one koji su voljeli Williamsa i koji su mu pokušali pomoći.
“Samo želim da svi oni znaju da su učinili najbolje što su mogli u datim okolnostima”, kaže Scheiderova. “Ova bolest je kao neko morsko čudovište s 50 pipaka – simptoma koji se pojavljuju kad im se prohtije. A bolest ne možemo sa sigurnošću potvrditi sve dok pacijent ne umre. Lijeka nema.”
