O monografiji i ranije nepoznatim radovima američke fotografkinje.
Iako su crno-bijele fotografije četvrtastog formata Vivian Maier oduševile svijet nakon njene posthumne izložbe organizirane 2011. godine u Centru za kulturu u Chicagu, njene fotografije u boji do danas su uglavnom ostale nepoznanica.
Nakon te izložbe – jedne od najposjećenih koje je Centar u Chicagu ikada organizirao – šira javnost je upoznata da je njene fotografije otkrio bivši trgovac nekretninama John Maloof, koji je kutiju s negativima kupio na jednoj aukciji, četiri godine prije izložbe, plativši za njih samo 380 dolara. Time je svijetu otkrio ne samo izuzetno talentiranu nego i potpuno nepoznatu umjetnicu. Fasciniran njenim životom, Maloof je nastojao prikupiti još njenih radova i ličnih predmeta, ali i selektirati i izraditi veliki broj njenih nerazvijenih crno-bijelih filmova.
Radovi koji su izloženi u Chicagu, u kratkom roku postali su poznati u umjetničkim krugovima i u glavnim kulturnim tokovima, a cijela ova priča se našla u žiži interesovanja nakon što je dokumentarni film Finding Vivian Maier iz 2014. godine nominiran za Oskara. Maloof je pokrenuo priču o Maier i posthumno joj osigurao slavu, a istovremeno je bio vlasnik velikog dijela njene arhive. No, nije izradio njene filmove u boji, a radilo se o oko 700 nerazvijenih filmova i 40.000 ektahrom slajdova, a većina ih je snimljena tokom posljednjih 30 godina njenog života koje se često smatraju i najzagonetnijim.
Razlog zbog kojeg su ovi filmovi ostali nerazvijeni je pravni spor o autorskim pravima između Maloofa i njenih nasljednika. No, spor je riješen 2016. godine čime je Maloofu omogućeno da razvije filmove. Odabrane fotografije izrađene s ovih filmova sada su dio prve monografije o njenim fotografijama u boji – Vivian Maier: Fotografija u boji (2018). Kada pogledate ove fotografije, ponovo se pojavljuju pitanja na koja i dalje nema odgovora, a odnose se na njen rad i životni put, kao i na osobe koje su utjecale na nju kao fotografa, razloge zbog kojih je mijenjala stil, šta je bilo presudno za izbor motiva i jesu li neka dešavanja iz njenog privatnog života utjecala i na njenu fotografiju.
Kurator Colin Westerbeck u uvodu monografije kaže da Maier nije bila tek “primitivni” fotograf – odnosno, iako je bila talentirana, njene fotografije nisu nastajale u izolaciji i van važećeg fotografskog kanona tog vremena. S obzirom da je Maier čuvala gotovo sve, postoje ulaznice koje pokazuju da je posjetila dvije ključne izložbe fotografija održane u Muzeju moderne umjetnosti: to je bila izložba “Pet francuskih fotografa” iz 1952. godine na kojoj su prikazani radovi Henrija Cartier-Bressona, Brassaïa, Roberta Doisneaua, Willyja Ronisa i Izisa, a 1955. godine je veliki hit bila izložba “Porodični čovjek” (koju je pogledala dva puta), gdje je imala priliku vidjeti rad fotografa kao što su Robert Frank i Helen Levitt, s kojima Maier često upoređuju.
Postoji mogućnost da je pogledala još jednu od slavnih izložbi fotografija koja je bila postavljena u MoMA-i – retrospektivu rada Diane Arbus, koja je bila svjetska senzacija, a izložba je postavljena 1972. nakon čega je krenula na turneju i prikazana je i u Muzeju moderne umjetnosti u Chicagu. U monografiji Westerbeck kaže da bi ga iznadilo da Maier nije pogledala tu izložbu, posebno kada se ima u vidu da je Arbus u velikoj mjeri bila inspiracija za njen rad: “Reći ću sada zvanično da sam uvjeren da ćemo, kada konačno budemo imali na raspolaganju informacije o knjigama koje je Maierova posjedovala, među njima pronaći i jedan tanki katalog mekih korica o izložbi Diane Arbus koji je direktor za fotografiju pri MOMA-i John Szarkowski objavio 1972. godine.”
U monografiji koja predstavlja fotografije u boji, možemo pratiti njen prelaz sa sada čuvenog aprata Rolleiflex na 35-milimetarski aparat. Ostalo je nejasno zašto je Maier promijenila format, ali ta promjena je značajno izmijenila njenu uličnu fotografiju. Dok za fotografiranje Rolleiflexom obično gledate ka dolje, a aparat vam je u nivou struka ili grudi, čime imate izvjesnu šansu da vas osoba koju fotografišete ne primijeti odmah, 35-milimetarski aparat se, naravno, drži u visini oka čime se skreće pažnja na prisustvo aparata. Maier je preferirala da bude što nevidljivija, tako da je ovaj izbor aparata neuobičajen, iako na njenim autoportretima iz tog vremena možemo vidjeti da koristi fotoaparat manjeg formata.
Također je jasno da je Maierova u to vrijeme preferirala crno-bijeli film, što se može zaključiti ne samo na osnovu relativno male količine filmova u boji koje je snimila, nego i na osnovu izuzetne sporosti ranog Kodachrome filma zbog čega je njegovo korištenje bilo posebno rizično. Uzimajući u obzir ove dvije činjenice, postavlja se pitanje zašto je ipak snimila toliki broj fotografija. Kada pogledate fotografije, čini se kao da je pokušavala da razumije kako funkcionira njen žanr u novom formatu – u 35-milimetarskom pravougaoniku – tako da ima i nekih mutnih fotografija s teksturom koja je na fotografijama sada puno uočljivija nego što je to bilo ranije. Moguće je da je ovaj njen interes bio rezultat puke radoznalosti ili možda nužnosti, no, u svakom slučaju, njeni radovi postaju bitno drugačiji kada u svojoj kompoziciji počinje koristiti novi pristup. No, ona i dalje vidi tamu u svemu što fotografira – tama joj je zaštitni znak – bez obzira da li su pred njenim objektivom dječaci u ljetnjem kampu koji namrgođeno gledaju u aparat, žena koja prebire po jarkoružičastoj kanti za smeće ili usamljena rukavica u jarkozelenoj kanti za smeće.
Ogromna kolekcija nerazvijenih i neizrađenih negativa i dalje zbunjuje. Ne radi se o tome da se ona nije smatrala dobrim fotografom – u filmu Finding Vivian Maier se vidi da je u Francuskoj kontaktirala firmu koja je izrađivala fotografije kako bi izradila neke od svojih fotografija i vjerovatno je imala katalog svojih fotografija koje je pokazivala kada je u svojim dvadesetim živjela u New Yorku, ali je moguće da je u to vrijeme imala problema s financijama, a možda su joj problem pravile promjene lokacije i zdravstveni problemi. Ako ništa, bar u jednom trenutku tokom perioda od 30 godina tokom kojeg je Maier fotografirala koristeći se filmom u boji, bila je nezaposlena i živjela je kao beskućnik bez stalnog mjesta stanovanja, a borila se i sa mentalnim problemima, kako se o tome spekuliše u filmu Finding Vivian Maier. Moguće je da su zbog financijskih problema i nedostatka prostora gdje bi mogla razvijati fotografije – ili čak zato što nije imala novaca da plati njihovo razvijanje – fotografije ostale neizrađene sve dok ih godinama kasnije nije otkrio Maloof.
Ne znamo ni šta je nagnalo Maier da cijelog života fotografira prizore u kojima je opipljiva tuga. Maier je imala osjećaj nepripadanja: dok je bila dijete, i nakon što je otac napustio porodicu, s majkom je otišla iz New Yorka i vratila se u malo selo u Francuskoj, a onda se, u svojim dvadesetim, ponovo vratila u New York. U godinama koje su uslijedile nakon toga, moguće da se borila s mentalnom bolešću. Iako je njen osjećaj nepripadanja vrlo prepoznatiljiv na njenim fotografijama, što je posebno primjetno kada se vidi s kakvom pažnjom je fotografirala outsidere, u njenim fotografijama nastalim tokom kasnijih godina njenog života postoji sumornost koja skoro da je opipljiva, a primjetna je i na fotografijama u boji.
Ipak, Pamela Bannos koja je istraživala život Maierove tvrdi da se ne bismo trebali previše baviti razlozima. “Tajne koje je možda željela sačuvati odnose se na osjećaj stida koji je povezivala s tim problemima (mentalna bolest, život beskućnika, itd.),” izjavila je Bannos za Windy City Times 2017. godine. “Na kraju krajeva, mislim da nije željela da iko zna šta radi i čime se bavi.”