Maj u Bosni je mjesec žalosti i komemoracija, dani kiše a ne dani sunca i ruža, pa se i završava danom protesta. Dan bijelih traka – protest protiv zabrane obilježavanja stradanja nesrpskog stanovništva u Prijedoru, koji je 2014. prerastao u borbu za spomenik ubijenoj djeci Prijedora. Upravo na taj dan, sudbina i Haški sud su htjeli da budu izrečene posljednje presude. Međunarodni tribunal pravosnažno je osudio nekadašnje šefove Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije Jovicu Stanišića i Franka Simatovića na po petnaest godina zatvora za udruženi zločinački poduhvat u šest opština u Republici Bosni i Hercegovini i za zločine u mjestu Dalja u Republici Hrvatskoj. Oni su prvi zvaničnici Srbije osuđeni za ratne zločine u Bosni i Hecegovini. UZP je presuđen našim susjedima na zapadu i komšijama na istoku.
Na samom kraju presuda o početku i karakteru ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Prvi i osnovni zadatak policijskih (SDB) i vojnih (KOS) službi bio je – početi rat. Nije rat počeo zbog mržnje, niti je mržnja nastala sama od sebe, već iz nasilja, verbalnog i fizičkog. I rata – vrzinog kola smrti koje su povele upravo službe, a naručio Milošević i njegova svita nacionalista, samoproglašenih disidenata poput Dobrice Ćosića koji nema nijednu sliku s Titom na kojoj se ne dodvorava najvećem sinu naših naroda i narodnosti; plagijator i primitivac, mrzio je modernost, a na kraju je prezreo i srpski narod jer nije na “nivou” zadatka.
Mnogi se i danas čude i pitaju kako je bilo moguće da se tako brzo pojavi, razmaše i podivlja takva i tolika mržnja, i da tako lako sklizne u agresiju, bratoubilaštvo, opštu pljačku, rat protiv civila i genocid. Odgovor nije jednostavan, ali ga treba tražiti i u obavještajno-bezbjednosnim službama u bivšoj Jugoslaviji i sadašnjoj Srbiji. I civilne i vojne službe su se brzo i koordinirano dale na posao, stvaranje preduslova za rat i početak krvavog pira. A u boj su pošli na dvije noge. Civilna SDB pod vođstvom Jovice Stanišića, i vojna služba za takozvano kontraobavještajno djelovanje – KOS i Aleksandar Vasiljević, koji se povukao već u maju devedeset druge, a vratio se, kratko, na tu poziciju sedam godina kasnije, u vrijeme NATO bombardovanja Srbije.
Duga je lista djela i nedjela SDB-a i KOS-a u bivšoj Jugoslaviji. U Hrvatskoj, naprimjer, u operaciji „Labrador“ minirano je zagrebačko židovsko groblje kako bi se nakon višestranačkih izbora vlada Hrvatske predstavila kao neo-ustaška. Dodatno je operacijom „Opera“ vođen medijski rat lažnim informacijama, difamacijom, diskreditacijom i svakojakim obmanama i manipulacijama javnog mnijenja. I danas u Srbiji i Bosni čujemo odjeke „Opere“, pa još slušamo arije laži i nasilja koje u Srbiji upravo ovih dana pokušavaju utišati desetine hiljada građana Beograda protestima protiv nasilja. Ali ne da se BIA – tu su njihove “Narodne patrole” i drugi izvršioci/batinaši – Vulin ima posla preko glave, rade trokratno na sjeveru Kosova i u Beogradu na protestima.
Pored pomenutih, i u drugim operacijama KOS-a u toku devedesete i devedest prve godine učestvovao je, a neke i vodio čovjek od najvećeg Vasiljevićevog povjerenja – pukovnik Fikret Muslimović. Vasiljević je o njemu i poslije rata govorio samo biranim riječima, a po njegovom kazivanju razišli su se nakon jednog telefonskog razgovora krajem devedeset prve.
Prošle godine je Okružni sud u Osijeku Aleksandra Vasiljevića osudio (u odsustvu) na dvadeset godina zatvora za zločine počinjene u Hrvatskoj. Sumnjamo da će Vasiljević robijati, ali je osuđeni kriminalac. Moguće da će u Hrvatskoj na red za suđenje doći i njegovi najvažniji ljudi iz ranih „ludih devedesetih“. Vasiljević je u razgovoru za televiziju RTRS, prije desetak godina, izjavio da su od početka rata „imali ugrađene svoje ljude i u civilnom i u vojnom vrhu“ Republike Bosne i Hercegovine. Ne sjećamo se da su „ugrađeni“ otkriveni.
KOS-a je imao jedinicu za specijalne operacije Kobre, a SDB Srbije sa Jovicom Stanišićem na čelu JSO – jedinicu za posebne potrebe Slobodana Miloševića i njegovog krvavog režima.
Počelo je zavađanjem naroda „na terenu“ u Hrvatskoj (o čemu postoje priznanja i svjedočenja). Malo zapucaju na hrvatsku policiju ili vojsku, malo na kasarne JNA, ostalo ide svojim tokom. Osuđeni ratni zločinac Karadžić je govorio dok još nije postao nadriljekar Dragan Dabić i haški zatvorenik – “haos ima svoju logiku”. U skladu s tim je i sam zatvorio „logičan krug“: sa predratne robije zbog finansijskog kriminala preselio se u politiku, a iz politike opet u zatvor, ovaj put doživotno, kao ratni zločinac.
Po uzoru na Stanišićeve ubice, i u Sarajevu je devedeset druge godine formirana jedinica za različite poslove i operacije, a navodno petorica među njima su se bavili likvidacijama. Jedinica, ili bolje grupa, se zvala Ševe. Grupom je upravljalo, kao i mnogo čime drugim, minder vijeće sdaovaca – Šura.
Sličnost metoda i operacija u Srbiji i Bosni i Hercegovini evidentna je i poslije rata, a svoju novu kulminaciju doživljava dolaskom nekadašnjeg Miloševićevog ministra za informisanje Vučića na (apsolutnu) vlast u Srbiji. Da kriminalizirane službe (i paraslužbe) divljaju bjelodano je, između ostalog, i u metodama medijske diskreditacije političkih konkurenata, kritičara i neistomišljenika. Portaloidi i tabloidi sistematski i kontinuirano truju javnost, mute vodu i dijele društvo na sve njima dostupne načine. Dovoljno je pogledati toksičnu medijsku i političku scenu u Srbiji i Bosni da se uoče brojne ružne sličnosti koje uništavaju tkivo društva ostavljajući trajne i nesagledive posljedice. Naša stvarnost i naš život određeni su tim posljedicama. Naše je društvo poput zamorca prošlo sve društvene oglede i svaki oblik nasilja, od verbalnog do genocida.
Orgijanje službi u Srbiji se nastavlja. Zloćudna karikatura od čovjeka Aleksandar Vulin na čelu je BIA (nekadašnji SDB), a njegovu smjenu traže na protestima protiv nasilja. Kod nas je praktično do juče Osmica vodio OSA-u, vodio je kao što i danas vodi ruke nekih “novinara”, a šta je sve SDA fikser Osmica radio i uradio, koje je sve zakone prekršio i koliko je štete Bosni i Hercegovini nanio vjerovatno se ne može ni nabrojati. Bosna je davno postala poligon za igre i igrokaze raznoraznih bjelosvjetskih službi. U Srbiji se sami o svom jadu zabavili – stvorili su kriminalno-obavještajno čudovište koje jede i njihovu djecu.
Stanišić je profesionalac, za razliku od poluusmenog Osmice. Stanišić je vjerovatno odgovoran, zajedno sa vojskom i inima, i za ubistvo Zorana Đinđića – uostalom, pripadnici njegovog JSO su počinioci atentata na Premijera Srbije. Stanišić se lukavo i na vrijeme izvukao, u sumrak Miloševićevog režima, a kao zalog, ostavio je krvoloka Radeta Markovića koji je pojeo poparu i za Stanišića i za sebe pa će još dugo da robija. A, evo, u robijanju će mu se pridružiti, konačno, i sami Stanišić i Simatović. Na kraju su pali na dnevnicama! Na taj način je dokumentovana veza SDB-a sa paravojnim jedinicama na terenu – preko isplata dnevnica za akcije u Bosanskom Šamcu u aprilu 1992. i u Sanskom Mostu u septembru 1995. godine, i drugdje – uključujući i dnevnice za izvršioce koji će kasnije ubiti Premijera Srbije.
Ima neke bar simboličke pravde u činjenici da su dva obavještajca, zaslužna za početak mržnje i rata i bezbrojne druge zločine osuđena za učešće u udruženom zločinačkom pothvatu pred međunarodnim sudom. Tako smo na kraju vraćeni na sami početak zla koje nas je potopilo i ne prestaje nas daviti.
Tješi činjenica da će Stanišić i Simatović ostati zatvoreni još godinama. Možda, akobogda, i kosti na robiji ostave. Jer njima i svima sličnima je mjesto samo u zatvoru, daleko od ljudi, od civilizacije, od društva, od svijeta… daleko od života i svega živog.
Vojnici tame pod crnim stijegom zla i smrti neka ostanu i nestanu u mraku.
Za vijeke vjekova.
Amin.