Da postoji elementarna tolerancija, povorka ne bi bila nužna.
Kako se približava najavljena povorka ponosa sa duhovitim sloganom Ima izać’, tako sve više na internetu izlazi na vidjelo koliko se ljudi “vrijeđa”. Vojske znanih i neznanih boraca za očuvanje društvenog morala, naoružani tastaturama, zabarikadirani iza ekrana, pucaju po povorci iz svih raspoloživih sredstava.
Povorka ih, kao, vrijeđa? To nije u duhu Sarajeva. To nismo mi. To su anamoni. Neka to oni u svoja četiri zida.
Eh, pa sad, ako ćemo iskreno i pošteno, u Sarajevu i Bosni nije bilo problema sa, naprimjer, homoseksualizmom. Bilo ga je dovoljno. Navodno se i Evlija Čelebija u svojim putopisima svojevremeno čudio kako je homoseksualnost udomaćena i rasprostranjena u šeheru, a zabilježio je čak i pedofiliju, ti redci nisu ugledali svjetlo dana u zvaničnom izdanju putopisa – sramota. Ali istorija homoseksualizma nije tema našeg danjašnjeg razgovora. Današnja tema je naše zajedničko sutra.
U isto vrijeme, ovaj put akademik, a ne anonimni korisnik interneta, sasvim “drugim” povodom, puca iz topa – pa kaže kako su stihovi jedne pjesme, jedne nagrađene zbirke poezije, blasfemični i da predsjednik žirija nagrade nije nadležan da prosuđuje uvredljivost jer nije musliman, dok on, ko biva, musliman, akademik, još profesor književnosti, ima pravo, može, smatrati te stihove uvredljivim, blasfemičnim. Interesantno, akademik ne smatra uvredljivom pedofiliju, niti korupciju, već svojim selektivnim angažmanom koji ne krije licemjerstvo, eto, smatra blasfemijom nekoliko stihova. Kao da se pjesnik njemu lično obratio pa mu zaljuljao i din i iman. Ali dobro, neka bude po akademikovom. Neka bude upravo tako. Neka pripadnici LGBT populacije, i samo oni, kao i akademik, imaju pravo reći šta im smeta i da ih vrijeđa to što moraju kriti svoju ljubav, kriti svoj identitet, kriti vlastito postojanje, dok lopovi i hulje ne moraju kriti da su kriminalci i ništarije.
Ima li goreg zločina od pljačkanja vlastitog naroda, ima li veće blasfemije od seksualnog nasilja nad djecom? Nije, međutim, akademik smatrao blasfemičnim hodžu-pedofila iz Gluhe Bukovice, a nije to blasfemijom smatrao ni tadašnji reis, nego su prešućivali, a ovaj potonji, čak i pokušavao besramno opravdati sam čin, kao možda je bio isprovociran ili kako je već po svom adetu pravio sve nas budalama, kao da smo svi mi idioti jer nemamo ahmediju na glavi, i kao da je njega ahmedija učinila mudrim i dobrim čovjekom.
Nevjerovatno je kako se spremno skače da se negiraju i zabrane umjetnost i ljubav, a nijemo se decenijama posmatra zlo i mržnja. Nevjerovatno je kako između dva odlaska u crkvu ili džamiju, političari, i mnogi drugi, pljačkaju vlastiti narod. Isti onaj narod čiji interes je tim političarima svetinja, ali samo u njihovim vlastitim pričama, u stvarnosti je najveća svetinja političara vlastiti interes.
U svijetu ispunjenom mržnjom prema drugom i drugačijem, trebamo svi uraditi svoj dio, posebno prema manjinama, jer samo se u tim slučajevima vide prava snaga i pravo lice društva. Nažalost, nerijetko se vide samo slabosti i ružno naličje. Ipak, nužno je istrajati u borbi da se niko ne osjeća drugačijim samo zato što drugačije voli.
Tužna je ali znakovita činjenica da nakon svih ratova, nepravdi i zala kroz koja smo prošli, u našem društvu još uvijek ima značajan broj građana koje “vrijeđa” povorka ponosa. Zašto im smeta povorka a nije im smetalo što u Sarajevu pod nikada objašnjenim okolnostima godinama nije bilo regularnog snabdijevanja vodom? Tada nisu izašli na ulice da protestvuju, ali će izaći na internet a možda i na ulicu da zabrane, spriječe povorku ponosa i dodatno vrijeđaju LGBT populaciju kao neravnopravne, pokazujući upravo time zašto je povorka nužna. Da postoji elementarna tolerancija, povorka ne bi bila nužna.
Ovdje se ne radi o paradiranju, već o protestu. Ako povorka ne može prošetati dvije tramvajske stanice onda trebamo sami sebi priznati ne samo da živimo u društvu koje nije sekularno, ni demokratsko, već da živimo u neslobodnom društvu, gdje slobodu uživaju političari i kriminalci, masovne ubice i zlostavljači. Oni mogu u ovom društvu šetati slobodno i ne samo to – oni će određivati ko uopšte smije postojati, a ko smije šetati ulicama Sarajeva.
Naravno, po starom lošem običaju, ovo je još jedna prilika da se podijeli javnost, da se ostrašćeno mrzi neko, ni kriv ni dužan, kao da je krivac za sva zla svijeta, dok krivci za zla svijeta love političke poene, prakticiraju populizam i nastavljaju bešćutnu igru sa našim sudbinama. Ne razmišljajući da će već sutra možda njihovo dijete ili unuče htjeti izaći, ne nužno iz istih razloga kao povorka ponosa 8. septembra u Sarajevu, ali da će možda imati potrebu reći, vrisnuti: IMA IZAĆ’!
Ovim tramvajem kojim upravljaju političari putujemo u nigdje. Vrtimo se ukrug beskonačno i beznadno. Zato treba 8. septembra u Sarajevu izaći na prvoj stanici i zaputiti se prema Vječnoj vatri i odatle krenuti prema Trgu Bosne i Hercegovine u novo i bolje sutra.
Povorka mora proći. Jer ako povorka ne može proći onda smo se džaba pod opsadom borili za slobodu. Jer ako svi nisu slobodni onda kao da niko nije slobodan. I ovo društvo nije slobodno, ma koliko se takvim ili demokratskim smatralo. I zapravo, ako povorka ne može slobodno proći, onda je ovo društvo zapravo društvo selektivnog fašizma koje od fašizma uzima po potrebi sve što zatreba. Društvo bez principa, uvijek spremno da se odrekne svega u ime ničega.
Ako nekoga smeta povorka ponosa u Sarajevu a ne smeta činjenica da se škole nazivaju po nacističkim apologetima i simpatizerima, i saradnicima okupatora, onda taj neko nije normalan.
Normalno bi trebalo biti da se ljudi ne mrze i ne diskvalificiraju jer vole drugačije ili jer neko ima više ili manje ovog ili onog hormona, ili više ili manje pigmenta – svjetliju ili tamniju boju kože. Možda nekome smetaju crkvena zvona i ezani, ali to ne znači da ezani i zvona trebaju utihnuti. Isto tako ono u što neko vjeruje, ne obavezuje druge da i oni u to isto vjeruju, niti oni koji u nešto vjeruju mogu nametati svima svoja uvjerenja, bar ne u slobodnim i demokratskim društvima.
Na kraju možda bi bio red spomenuti i sve one pripadnike LGBTQ populacije, javne ličnosti, koji se silom prilika, čitav život prave da nisu to što jesu, pa su praktično zaboravili da jesu; oni javno i ovaj put oprezno šute, možda u strahu, jer znaju gdje žive. Nije teško razumjeti delikatan položaj, ali je teško prihvatiti šutnju i pasivnost. Teško je gledati položeno oružje i predaju bez borbe. Na kraju, nije lako pomoći nekome ko sam sebi ne pomaže.
Ipak, možemo i trebamo pomoći, kao građani, svakom sugrađaninu koji se bori za svoja elementarna prava. Kao što je, naprimjer, pravo na ljubav, ili pravo na slobodu vjeroispovijesti. U demokratskim i slobodnim društvima, boreći se za druge borimo se za sebe. Uostalom, svako za svoj račun može napraviti izbor – ili će biti na strani onih koji se bore za osnovna prava i ljubav, ili na strani onih koji mrze i oduzimaju elementarna prava drugima (kao da će za njih ostati manje prava i slobode).
Osobno preferiram one koji vole, a prezirem one što mrze, naročito one koji mrze slabije od sebe, one što mrze jer misle da su jači. S njima nikako ne mogu biti na istoj strani.