Dan kada je Luburić objesio 55 sarajevskih antifašista

Ustaše su u noći između 27. i 28. ožujka 1945. godine objesili na Marijin-Dvoru, od Fabrike duvana do Zemaljskog muzeja, 55 građana.

28. ožujka 1945. godine, prema naređenju ustaškog upravitelja Sarajeva Maksa Luburića, obješeno je na Marijin-Dvoru 55 građana Sarajeva. Bilo je to točno sedam dana uoči bijega ovog zločinca pred partizanskim jedinicama koje su nadirale u grad. Od 18. veljače do 4. travnja Luburić je sa svojim ustašama provodio najgori teror nad građanima Sarajeva te pobio najmanje 783 stanovnika Sarajeva.

Pukovnik Vjekoslav Maks Luburić boravio je u Sarajevu od sredine veljače 1945. sa zadatkom da stvori atmosferu straha među lokalnim stanovništvom, sprovodeći teror nad njim uz pomoć grupe ustaša iz svoje pratnje, kako bi se spriječila oružana pobuna u gradu, koja bi spriječila izvlačenje njemačkih snaga od Višegrada, preko Sarajeva, prema Bosanskom Brodu. Luburić je 18. veljače 1945. organizirao u Sarajevu “Stožer pukovnika Luburića” koji je imenovao prijeki ratni sud.



Luburić se smještajem potpuno izdvojio od postojećih ustaških i njemačkih štabova i jedinica. Za sebe i svoje krvnike najprije je rezervirao zgradu u bivšoj Sokolskoj ulici broj 10, a zatim je prešao u vilu zvanu »Folkert« ili »Berković« u Skenderiji ulici, a zadržao je i kuću trgovca Babunovića u Đenetića čikmi i prostorije restorana »Gradski podrum«. Te zgrade su preko noći postale »kuće užasa«.

U gradu je zavladao neviđeni teror. Nastala su masovna hapšenja. Građani su u prvi mah pretpostavljali da se uhapšeni ljudi odvode u logore ili su u nekom od zatvora u Sarajevu. Luburić je nastojao da kroz vrlo prepredenu igru »stožera«, »sudova« i »branitelja« sakrije pravu istinu, oslabi budnost i omogući svojoj rulji krvnika da lakše hvataju i ubijaju svakog ko se iole suprotstavlja strahovladi njegove bande.

Svoju surovost i brutalnost podjednako je ispoljavao i ka vojnicima, a naročito domobranima. Na smrt je osudio i strijeljao predsjednika domobranskog ustaškog suda u Sarajevu Ivana Klikića, zato što se je »ogriješio« o ustaške zakone, prilikom suđenja izricao je blage kazne i sudio ustašama.

Da bi još više zastrašili građane, ustaše su u noći između 27. i 28. ožujka 1945. godine objesili na Marijin-Dvoru, od Fabrike duvana do Zemaljskog muzeja, 55 građana.

Bilo je tu i muškaraca i žena, omladine i staraca. Među obješenima bio je i jedan broj policijskih činovnika. Prema kazivanjima nekih građana koji su stanovali u neposrednoj blizini, jedan broj obješenih donesen je već poubijan, a drugi su ubijeni vješanjem. Kao razlog vješanja, u Večernjem listu od 28. ožujka 1945. godine, objavljeno je: »Kazna odmazde vješanjem zbog djela umorstva i atentata«. Navodno u vremenu od 22. do 24. ožujka 1945. godine ubijena su četiri policijska agenta. 



Na Marijin-Dvoru su obješeni: Omer Fazil Omer, Ragib Sarić, Ćamil Skando, Muradin Čobo, Hajro Hadžović, Mahmut Arslanagić, Hamid Avdić, Mustafa Spahalić, Hamid Talović, Hasan Hajdarević, Alija Meretlić, Salih Mujkanhodžić, Ahmed Vilogorac, Šućrija Lukavac, Afan Opijač, Huso Islamović, Lutvija Šaran, Pašo Avdić, Salko Zubčević, Avdo Mulahasanović, Edhem Kusturica, Pavle Pavlin, Anđa Buđen, Ragib Kreho, Omer Delalić, Edhem Sarić, Muhamed Potogija, Mehmed Karamehmedović, Suljo Pašić, Stanko Rojnik, Kasim Sarić, Žarko, Veljko i Zora Odović, Mane Levnajić, Ana (Anka) Pauković, Štefanija Čerkez, Ilijas Smajlagić, Stanislav Keško, Hašim Šukrin, Ines Samardžić, Hamdija Hodžić, Mustafa Ćemalović, Marinko Tuševljak, Dušan Močević, Vladimir Mirković, Milan Živak, Mićentije Tadić, Milosav Mikailović, Joco Likić, Miloš Čikić, Milorad Petrović, Borivoj Perić, srednjoškolci Vidoje Stević i Slobodan Nikolić.

29. ožujka 1945. godine ulice Sarajeva bile su izlijepljene plakatima sa imenima i presudama tobožnjih prestupnika protiv tzv. NDH. Od 85 imenovanih rodoljuba, 44 su osuđena na smrt strijeljanjem, a ostali na vremenske kazne od 3 godine do doživotne robije, dok su trojica osuđenih na smrt strijeljanjem »pomilovani« odlukom Luburića i osuđeni na vremenske kazne. Na plakatima su naznačeni brojevi i datumi presuda. S takvim plakatima o navodnim suđenjima, pomilovanjima i sl., Luburić je želio da prikaže kako postupa po nekakvim zakonima. Da bi prikazao tu svoju »zakonitu rabotu«, dešavalo se i to da u nedostatku branitelja, prilikom improvizovanih suđenja, član sudskog vijeća preuzme tu ulogu. To je, ustvari, bio smišljen paravan iskusnog zločinca i prefrigani način sakrivanja najkrvavijih svirepih zločina. Veoma mali je broj preživjelih, onih koji su osuđeni na vremenske kazne, a vrlo veliki onih koji su mučeni i ubijani a da nigdje nisu zapisani osim u srcima rodbine i prijatelja.

Tek poslije oslobođenja Sarajeva otkrivena je prava istina i pronađeni su jezivi dokazi zločinačkog nasilja nad Sarajlijama. Najstrašnija zvjerstva odigrala su se u vili »Berković«. Ta zgrada je bila čuvana načičkanim puškomitraljezima, stalnim stražama i patrolama ustaša. Podrumske prostorije pretvorene su u najkrvavije mučilište. Ljudi koji su stanovali u neposrednoj blizini, često su čuli užasne krike, vapaje, jauke i pucnje. Luburićevi zločinci su nastojali da prikriju stvarnost koja se je odigravala u toj kući. Neprestano je svirala bučna muzika. Ali to nije moglo da prikrije boli. U ovoj »kući užasa« pronađena su stravična svjedočanstva.

U parku su otkopana 23 unakažena leša, na samo pola metra dubine, a potoci zgrušane krvi prekrili su podrumske prostorije. Mesarske čengele, kazani za kuvanje živih ljudi, bodeži, pegle, dugački čavli, dlijeta, razna kliješta itd. – predstavljali su sredstva za mučenje. Izgleda to je bio jedini alat kojim su Luburić i njemu slični gradili NDH. Na presudama je jasno pisalo: »Kazna smrti strieljanjem«. Zar su svi ovi »rekviziti« bili potrebni za strijeljanje? Kako su izvršavane kazne, to najbolje svjedoče otkopani leševi. Lica i ostali dijelovi tijela su im bili do te mjere unakaženi da ih je bilo teško prepoznati. Jedan broj su prepoznali po odjeći ili izrazitim karakteristikama na tijelu koje nisu uništene.

Druga, još masovnija, grobnica, otkrivena je na Darivi gdje su ekshumirane 74 žrtve ustaškog terora. Na leševima ubijenih su takođe bili upadljivi tragovi divljanja i masakriranja.

Dva dana prije oslobođenja ispražnjeni su svi ustaški zatvori, po naređenju Luburića. Preostali zatvorenici, njih oko 460, otpremljeni su posljednjim transportom za Jasenovac. Prema podacima Javnog tužilaštva NR Hrvatske, broj 105/48 od 13. 9. 1948. godine, a u vezi sa saslušanjem Emila Tuka i procesom protiv Ljube Miloša, potvrđuje se da su svi antifašisti iz Sarajeva (oko 460), koji su u travnju 1945. godine upućeni u Jasenovac, nastradali tako što su poslani direktno u Gradinu na likvidaciju. Nisu ni došli u logor Jasenovac. Prema izjavi Ljube Miloša i ostalih optuženih jasenovačkih koljača, niko se iz ove grupe nije spasio. Brza likvidacija je izvršena zbog toga što su se ustaše spremale za povlačenje i nastojale uništiti što više tragova svojih zločina.

Tekst je preuzet sa portala Antifašistički vjesnik.