sultan Mehmed II. Fatih

A gdje si 1463. bio ti?

O dva svijeta i dvije knjige:

Emir O. Filipović, Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386-1463), Sarajevo, 2019.

Sedad Bešlija, Istimâlet: Bosna u osmanskoj političkoj strategiji (15. i 16. stoljeće), Sarajevo, 2017.

Između križarskog rata i džihada

Susret Evrope s osmanskim Turcima u prošlosti je dominantno viđen kao stoljetni sukob kojem su obje strane pripisivale karakteristike svetog rata. Zapadna paradigma bila je utemeljena na križarskim ratovima s muslimanima u Španiji (rekonkvista) te jugoistočnoj i srednjoj Evropi, a osmanska na teoriji dar al-islam, dar al-harb, dar al-ahd, dar as-sulh. Između ova dva pogleda stajao je jedan korpus djela na Zapadu 17. i 18. stoljeća u kojima se opis muslimana i islamskih društava kao despotskih koristio za kritiziranje apsolutističke vlasti Kralja Sunca i Filipa Orleanskog kao i luteranskog krivovjerja. Polemika Montesquiea i Voltairea, te djelo Adriaana Relanda doprinijela su realnijem i naučnijem sagledavanju muslimanskog svijeta.

Tako se na evropskom zapadu profilirao naučni pristup problemu i njegovim širenjem je ustaljeno viđenje uglavnom prevaziđeno. Ideje iz centra stižu na periferiju sa znatnim zakašnjenjem, pa se još nisu ukorijenile u balkanskim nacionalnim historiografijama čijem se nekritičkom robovanju pod Turcima suprotstavlja isto tako nekritička predstava uspostave i održavanja osmanske vlasti kojom se minimizira i zanemaruje rat (sa svim njegovim posljedicama) a potenciraju tolerancija, integracija, prilagođavanje itd.

Dva svijeta

U davnom dobu Ahemenida Perzijanci su u Kiru dobili vladara kojem su vlast dali bogovi, a u Dariju i bogokralja u kojem je Jima, božanski sluga Ahura Mazde, ponovo rođen. (Gerhard Švajcer, Iran, 2006) Kult bogokralja prenesen je u Bizant jedino zakonito carstvo na svijetu koje nasljeđuje Rimsko carstvo i pravo vlasti nad svim njegovim u međuvremenu kristijaniziranim zemljama. Bizantski car je, kao rimski car, poglavar kršćanskog svijeta i vladar kompliciranog hijerarhiziranog sistema država. Izabran od strane Boga s kojim stoji u direktnoj vezi taj čuvar crkve i prave vjere, vrhovni sudija, zakonodavac, zapovjednik vojske uzdignut je od svega ljudskog i zemaljskog. Kult njegove sakralizirane osobe manifestira se carskim obredima. Svaka njegova riječ je sveta i svi stanovnici Carstva njegove su bespogovorne sluge. (Georgije Ostrogorski, Istorija Vizantije, 1998)

Ovakvu ideju Carstva preuzeo je, kao nasljednik Bizanta, Mehmed II. Fatih: Samo jedno svetsko carstvo može postojati, samo jedna vera i jedna vladavina. Nije vezan ni za kakav zakon, samo je bog velik. (Franc Babinger, Mehmed Osvajač i njegovo doba, 1968) Jedna vladavina u Mehmedovom slučaju značila je jedan vladar u potpuno ekstremnom obliku. Poslije osvajanja Carigrada 1453. i usvajanja carske ideje ozakonio je bratoubistvo: Bilo kojem mojem sinu da pripadne sultanska vlast, priliči mu da u interesu reda ubije svoju braću. A i većina pravnika je to potvrdila. Shodno tome, dakle, valja i delati! (Franc Babinger, Mehmed Osvajač i njegovo doba, 1968) Fratricid je tako postao praksa Osmanlija uvijek odobravana šerijatskom akrobatikom vrhovne uleme Carstva.

Carstvo koje istovremeno egzistira na Zapadu drukčijeg je karaktera. Njegov car nije nesporni čelnik laičkog društva. Njegova hegemonija na čelu kršćanskog svijeta je teorijska a ne stvarna. Osporava je na prvom mjestu papa, a potom svi vladari velikih zapadnih kraljevina, Francuske, Engleske i Španije te na koncu najmoćniji u samoj Njemačkoj i Italiji. Niko od njih ne smatra se podređenim caru i carskim zakonima. Kraljevi nisu podanici cara: svaki kralj u svom kraljevstvu ima istu vlast kao i car u carstvu; kralj ni o kome ne ovisi, izuzev o Bogu i o sebi; kralj je car u svojoj kraljevini. U društvenoj piramidi dobrog vladara, dobrog vlastelina, dobrog viteza, dobrog građanina, dobrog zemljoradnika i niži nivoi, u odnosu na one iznad sebe, uživaju mnoštvo privilegija i sloboština. (Bibó, Huszár, Szücs, Regije evropske povijesti, 1995)

U tom zapadnom feudalnom društvu lične veze i ugovori stvaraju hijerarhiju članova vladajućih slojeva društva čiji je stvarni temelj beneficij koji senior dodjeljuje svome vazalu koji mu se obavezuje na vjernost i služenje. Senior svome vazalu garantira zaštitu. To je društvo zakletve i ugovora zbog kršenja kojih su obje strane imale pravo na zadovoljštinu. (Jacques le Goff, Civilizacija srednjovjekovno Zapada, 1998)

Srednjovjekovna Bosna bila je na periferiji ovoga svijeta. Biti na periferiji ne znači ne pripadati, nego primati impulse iz Centra sa zakašnjenjem; u slučaju Bosne od nekih 200 godina. Tako se i vjersko kretanje bosanskih vladara treba posmatrati samo u kontekstu zapadne crkvene investiture i papinskog vrhovništva, a intervencije ugarskih kraljeva u kontekstu njihovog prirodnog domena. A od svega je najvažnija veza države, krune i dinastije i praktična nesmjenjivost Kotromanića s bosanskoga trona. (Emir O. Filipović, The Most Noble and Royal House of Kotromanić. Constructing Dynastic Identity in Medieval Bosnia, Südost–Forschungen 78, 2019)

Osmansko Carstvo predstavljalo je osobenu koncepciju države, koja se zasnivala u prvom redu na osvajanju koje su Turci ostvarivali posebnim osvajačkim metodama. Osobenost tih metoda jeste postepeno osvajanje, koje su oni sistematski primjenjivali na svim stranama pa i u Bosni. U provođenju turske osvajačke politike mogu se redovno zapaziti dva stadija, dvije etape osvajanja. Prva etapa započinjala je pljačkaškim upadima u susjedne zemlje koje su namjeravali da osvoje. Ta četovanja predstavljala su vrlo uspješno sredstvo dobro smišljene osvajačke politike. Ona su preduzimana s ciljem da ekonomski oslabe zemlje koje su namjeravali osvojiti, da prorijede njihovo stanovništvo odvođenjem u ropstvo i prisiljavanjem da se razbjegne i skloni u sigurnije krajeve, te da poljuljaju moral i uliju strah svima koji ostanu. Turci su zatim nastojali da se dočepaju nekog uporišta u susjednoj zemlji, koje će im služiti kao baza za vršenje nadzora, uticaja i pritiska na tu zemlju sve dok joj ne nametnu svoju vrhovnu vlast i prisile je da im plaća danak. Kad bi ostvarili tu prvu etapu svojih osvajačkih planova, prelazili su u drugi stadij borbe: nastojali su da ostvare direktnu dominaciju nad tom zemljom, da joj nametnu svoju vlast, da u njoj zavedu svoj državni, društveni i ekonomski poredak. (Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, 1982)

Ovaj Šabanovićev kroki dovoljan je uvod u razmatranje dvaju pristupa istom problemu osmanskog osvajanja bosanske države kojim se bave dvije knjige; jedna u potpunosti, a druga dijelom. Obje su nastale na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Knjiga Emira O. Filipovića je proširena, dopunjena i djelomično izmijenjena doktorska disertacija odbranjena 15. decembra 2014, a knjiga Sedada Bešlije je dopunjeni magistarski radi odbranjen 14. maja 2012. godine.

Dokle je moglo trajati i kad je moralo pući? (O svijetu Emira O. Filipovića)

Prirodno stanje osmanske države bio je rat i permanentna ekspanzija. S obzirom da bi uvijek postojale dar al-islam, dar al-harb, dar al-ahd, dar as-sulh pitanje je gdje bi teoretski bile granice s kojima bi Turci mogli biti zadovoljni? S praktičnog stanovišta vojni aparat je bio dizajniran za ekonomiju pljačke i porobljavanja i njegova stalna zaposlenost (kao i samofinanciranje) bio je državni imperativ.

Sve dok je vremenski trajala prva etapa (prema Šabanoviću) osmanskog osvajanja bosanska državna struktura nije bila suštinski ugrožena. Radilo se o tada uobičajenom vazalskom odnosu kakav su bosanski vladari (i plemstvo) istovremeno mogli održavati i prema sultanu i prema ugarskom kralju. Od vremena Tvrtka II. Bosna ima potrebu naglasiti pripadnost svome bližem okruženju. Nije stoga čudo da se i iz tog razloga tri posljednja bosanska kralja okreću prema Zapadu i također prema Crkvi tog svijeta u kojem egzistiraju i (zapadno) Carstvo i kraljevstva međusobno poredana prema hijerarhiji i njihove unutrašnje vlastelinske strukture uključujući i sabore plemstva, što sve čini ukupnost političkog naroda. Iako periferno Bosna je pripadala svijetu zapadnog feudalizma i zapadnog kršćanstva. S tog aspekta za bosanskog kralja i plemstvo je osmanski sultan figurirao kao jedan novi senior kome su se obavezali. U svijetu koji ih je formirao novi senior nije imao pravo intervenirati u unutrašnju državnu strukturu koju su bili obavezni braniti kao svoj svijet, sistem vrijednosti i egzistenciju.

Kada je bosanskim vladarima (Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević) i vlasteli postalo jasno da slijedi druga etapa u kojoj će državna struktura biti uništena nije preostalo ništa drugo nego zatražiti pomoć onih struktura kojima su smatrali da pripadaju, boriti se i potonuti zajedno sa svojim svijetom. Stoga Šabanović nije bio u pravu kada je na temelju teorije o klasnoj borbi tvrdio:

Ukoliko su se i javljale snage otpora, one su dolazile najčešće od najkrupnijih domaćih feudalaca; ali ne zbog toga što su oni imali najviše uslova da organizuju i rukovode otporom, nego zato što je najmanje njih mogao zadovoljiti turski sitno-posjednički timarski sistem u koji su se jedino mogli uključiti. (Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Svjetlost, 1982)

U Osmanskom carstvu je naravno bilo važnih političkih ličnosti s ogromnim ličnim bogatstvom. Razlozi za eliminaciju krupnih bosanskih velikaša kao što su npr. bili Pavlovići, a ne njihovo uklapanje u takvu skupinu, leže na drugoj strani.

Osmansko carstvo je bilo zasnovano i održavalo se na neprekidnom širenju i pokoravanju zemalja s kojima je dolazilo u kontakt. Prvi upad u Bosnu desio se 1386. godine i od tada teče proces potčinjavanja Bosanskog kraljevstva i njegovog dovođenja u ovisan položaj. Sam dugotrajni proces bio je osmišljen kao snažan pritisak i sastojao se od upada, razaranja, brzih pljačkaških poduhvata i perioda primirja, upoznavanja, stabiliziranja i privikavanja, a u stvari predaha pred sljedeće napade.

Vojnim sredstvima su osvajana strateška uporišta i dovođeni u red velikaši koji se nisu bili spremni potčiniti pri čemu je stradalo stanovništvo i nestajalo povjerenje u sposobnost pružanja zaštite. Broj porobljenog stanovništva prilikom napada na Bosnu i još dalje do Koruške, Štajerske i Furlanije bio je i za današnje prilike ogroman. Poslije otkupa od akindžija na malo još u Bosni, roblje je odvođeno u velike centre kao što je Jedrene i tamo prodavano na veliko, pri čemu je povećana ponuda diktirala niske cijene pa je bilo dana kada se rob mogao kupiti za samo osam akči (devet grama srebra). Ašikpašazade svjedoči da se robinja mogla kupiti za par čizama.

Iako je ovakav osmanski model osvajanja primijenjen u svim zemljama koje su pale prije Bosne, pa nije moglo biti dvojbe da su Turci došli da ostanu, postavlja se pitanje do kada je model legitimne odbrane mogao funkcionirati bez dovođenja u pitanje opstanka državne strukture. Do kada je osmanska taktika pružala mogućnost egzistencije uobičajenih odnosa, mjera i poteza prije ostvarenja konačnog strateškog cilja. S obzirom da se gotovo istovjetni postupak sa Srbijom odvijao istovremeno a i pad obaju država se desio u periodu od samo četiri godine uz isprepletenost odnosa tek s padom Despotovine mogla se iskristalizirati svijest da je kraj neizbježan.

Proces potčinjavanja Osmanskom carstvu paralelno se odvija s poletom ekonomske aktivnosti u Bosanskom kraljevstvu. Tek tada je Bosna spremna da se jače uključi i u šira kulturna i politička kretanja svog prirodnog okruženja. Teško je stvoriti diferenciranu sliku o tome koliko je osmanska opasnost tjerala bosanske vladare u zagrljaj Zapada, a koliko su to činila opća renesansna gibanja.

Stjepan Tomaš je sigurno bio svjestan osmanskih planova, možda ne njihovih krajnjih konzekvenci, ali je ipak pretendirao na ugarski tron. Prije njega je Tvrtko II. također uživao u ljepotama svoga doba. Pod sjenom smrtne opasnosti uživalo se do krajnjih granica i igralo na oštrici mača. Svako je svakome bio zaštita, predziđe i saveznik. I niko nikome nije vjerovao. Svojevrsno je to florere sub variis umbris.

Prve diplomatske odnose Bosna je uspostavila s Osmanlijama preko Ladislava Napuljskog koji je opet sultanu predlagao bračni savez da bi se preko njega pokušao domoći ugarske krune. Bosna je komunicirala s Italijom, Aragonom i čak Burgundijom. Bosna je bila dio evropskog političkog i kulturnog kruga. U katoličkom taboru s biskupima, legatima; brojna su pisma i dokumenti o Bosni u Vatikanskom arhivu. Ima tu mjesta i za narativ o križarskim ratovima, ali i za poziv pape Pia II. sultanu Mehmedu II. Fatihu da s malo vodice neće biti na zemlji vladara da nadmaši tvoju slavu niti da bude suparnik tvojoj moći.

I vlastela i kralj Stjepan Tomaš i njegov brat, osmanski čovjek, Radivoj priklonili su se katoličkom diskursu. U pristajanju bosanskih kraljeva uz katoličku matricu nema ništa negativno. Oni traže saveznike i nastoje sačuvati Bosnu. To je njihov prirodni prostor, a i arena političkih zbivanja između Ugarske, Venecije i Osmanskog carstva. Pokušavaju i sa ženidbenim povezivanjem pa Stjepan Tomaš dogovara brak svoga sina Stjepana s kćerkom milanskog vojvode Francesca I. Sforze. Tomaš u stvari traži seniora od kojega može očekivati zaštitu, obraća se, kao i Tvrtko II, Veneciji i nudi joj svoju zemlju. Istu ponudu iznosi i neka vlastela poslije pada 1463. godine. Bosna igra u tom evropskom teatru gdje veliki nisu sigurni isplati li se otvoreno angažirati na njezinoj strani ni šta je njihov interes, da Bosansko kraljevstvo opstane ili da nestane.

U svakom slučaju i ugrofilska i osmanofilska struja u Bosni dugo vremena računaju da će sistem seniorata i vazaliteta u koji se osmanski sultan uklopio i nije smatran nikakvim uljezom trajati iako su manje-više svjesni da neće opstati. Harač kojim je sultan obavezao i kralja i vlastelu, predavanje važnih tvrđava i obaveza vojne pomoći bile su uobičajene vazalske obaveze i na Zapadu. Uklapali su se u to i Turci kao dio sistema i arbitri u vanjskim i unutrašnjim odnosima. Oni se uklinjuju između kralja i plemstva i pokušavaju vlastelu odvojiti od kralja pa nije čudno da Sandalj Hranić vlada milošću Boga i sultana Mehmed-bega.

Sve dok postoji kralj i dinastija to je još uvijek funkcionirajući svijet bosanskog srednjovjekovlja. Kada definitivno uviđaju da Turci ne pripadaju tom svijetu postaju svjesni da slijedi brutalan kraj. Dugotrajni sukob nejednakih protivnika gdje Turci još uvijek nisu velesila, ali su mnogostruko jači od Bosne u stvari je bio mrcvarenje; isisavanje posljednjih životnih snaga, mučenje i agonija žrtve kojoj je ionako namijenjena smrt. U takvom trijumfu nema ništa herojsko, nema dostojanstva pobjednika jer poraženom nije data ni milost ni poštovanje. Žrtva kojoj se konstantno osporavalo pravo ne samo na efikasnu (nemaš ti šta raditi ni s mletačkom Sinjorijom ni s papom – poručio je sultan hercegu Stjepanu) nego na bilo kakvu odbranu pružala je dugo vremena otpor. Za Bosnu se vrijedilo boriti iako šanse za bilo kakav uspjeh nije bilo. Tu leži slava i besmrtnost bosanskih kraljeva.

Ovo je svijet o kojem govori Emir O. Filipović. Iako nam je svima tok procesa i njegov krajnji rezultat poznat, Filipović je priču o dugotrajnoj traumi i konačnoj tragediji ispričao tako uvjerljivo da bi pojedini čitatelji možda mogli početi priželjkivati iznenadnu pojavu sile koja bi spriječila, zaustavila agoniju, kaznila nasilnike i zaštitila nemoćne. Naravno, ništa od ovoga se neće dogoditi i željena pravda i mir će ostati nedostižni. Filipovićevo djelo je ogledni primjer savremene historiografske sinteze. Puno humanizma i empatije, ono priča o gubitnicima, drugima, historijski poraženima, slabijima, nemoćnima, potlačenima.

Filipović se ne pita zašto je Bosansko kraljevstvo palo nego zašto je tako dugo opstalo pod osmanskim pritiskom. Odgovor se nalazi u idejama o kruni kraljevstva i rusaškoj gospodi; poštovanim u gotovo svim segmentima bosanskog društva i velikašima koji su im bili vjerni i zbog njih nisu nikada napuštali bosanski politički okvir djelovanja što je omogućavalo da Bosna do 1463. godine manje ili više uspješno prebrodi brojne krize koje su je potresale izvana i iznutra.

Značaj Filipovićeve knjige ogleda se u tome što je glavni lik događaj; sam proces. Sve su ličnosti tu, historijski pravilno, istinito i vjerodostojno situirane; ali one su samo epizodisti. Filipović odlično vlada materijom, vrednuje i do krajnjih granica koristi raznorodne izvore i literaturu. Očarava njegovo umijeće da prati zbivanja na širokom području i iz više izvora različite provenijencije (od kojih svaki sadrži samo šture i svojoj sredini bitne podatke dok se Bosne dotiče periferno i fragmentarno) sklopi, objasni i vjerno predstavi događaje.

Kojem svijetu pripada Mehmed II. Fatih?

Poslanik Muhammed:
I dade Poslanik božji pravovjernu objavu: Ko bude dobro postupao prema stanovništvu Makne, imaće od toga koristi, a ko bude postupao prema njima loše, činiće to na svoju štetu. I neće imati drugog emira, osim izabranog iz vaše sredine ili porodice Poslanika božjeg. Zbogom! (Ibn Sad, Hrestomatia I, 247-252 – Marko Šunjić, Hrestomatija, 1980.)

Džingis-kan:
Po nalogu božanskoga kana, Baiju Noyon ti šalje ove riječi: …”Ko god nam se pokori ostaje gospodar svoje zemlje, svoje vode, svoje imovine i svoje usluge pruža gospodaru svijeta; ali ko god nam se odupre, neka bude uništen.” (Džingis-kan – Marko Šunjić, Hrestomatija, 1980)

Ne vraćajte se dok ga niste uhvatili. Bude li pred vama bježao, progonite ga kroz sve zemlje, kamo god okrene. Štedite gradove koji vam se pokore. Tko vam zakrči put i pruži otpor, toga uništite. Emiri, kanovi i svi narodi neka znaju da sam tebi predao sve lice zemlje od istoka do zapada Sunca. Tko se pokori, bit će pošteđen, tko se ne pokori, nego ustane na borbu i otpor, bit će uništen. Tko se pokori, bit će pošteđen! Svatko tko se pridruži šahu, bit će uništen zajedno s njime! (Michael Prawdin, Džingis-kan, 1993)

Najveća je sreća u životu pobijediti neprijatelja i goniti ga pred sobom. Zajahati njegove konje i oteti mu sve što ima. Gledati zaplakane one koji su mu dragi. (Michael Prawdin, Džingis-kan)

Mehmed II. Fatih:
Provalivši u grad Turci uzmu progoniti kršćane kopljima, strijelama, strelicama i kamenjem i zauzmu sve. Oni koji su provalili, uzmu plijeniti i hvatati ljude, a ko bi se, kad bi ga uhvatili opirao, njega bi ubili, gdje-gdje nije bilo od mrtvaca ni zemlje vidjeti. A mogao si vidjeti vanredan prizor: stade silan kojekaki plač i grozno otimanje. Turci su nesmiljeno iz ckrava za kosu i pletenice vukli s jaukom žene plemenita roda i djevojke i one koje su život posvetile Bogu… (G. Phrantzes, Hronikon – Marko Šunjić, Hrestomatija, 1980)

Ideja Carstva, s njom usklađen način vladanja koju je poslije osvajanja Carigrada usvojio Mehmed II. Fatih, njegova vrlo kruta politika pobudila je nostalgiju za jednostavnim danima bratstva i idealizma, i ogorčenje koje je poticalo iz dubokog osjećaja izdaje grupe koja je porodila osmansku dinastiju. Iščitava se to iz redova kronike Ašikpašazadea pisane iz gazijsko-derviškog miljea koji je smatrao da Carstvo i centralizacija ugrožavaju suštinu njihovog društva.

Drugi autor Dursun-beg kritizira despotsku vlast Mehmeda II. Fatiha kroz usta njegove žrtve Mahmud-paše koji tvrdi da u Mehmedovoj ličnosti strast (gadab) dominira nad blagošću (hilm) zbog čega to može dovesti do općeg straha i nesigurnosti. Zasnovano je to na stavu o važnosti koji u razvoju i funkcioniranju države imaju zajednički interesi zajednice temeljeni na ranoj islamskoj tradiciju, pri čemu dobro, plemenito, čast i održavanje obećanja trebaju biti osobine na kojima vladar zaslužuje da vlada. Sve drugačije, a kada se oni koji vrše vlast prepuste blagostanju, utapaju u moru luksuza i obilja, te kada porobljavaju svoju braću, iscrpljuju ih i iskorištavaju u službi dinastije mora voditi dekadenciji i svom kraju. (Daniel Bučan, Realistički racionalizam Ibn Halduna, 1976)

Mehmed II. Fatih osvaja Bosnu

Dvojica osmanskih kroničara, Ašikpašazade i Dursun-beg, pisala su o osvajanju Bosne i to posebno kroz opis zbivanja vezanih za bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i njegov kraj. Iako Ašikpašazade ima neupitno opravdavajući stav prema pohodu i osvajanju Bosne, podržavajući narativ o oceubistvu Stjepana Tomaševića s namjerom da demonizira lik kralja i da lakše opravda pokoravanje Bosne, kod ovog autora je donekle iznenađujuće otvoreno prikazivanje sultanova nastojanja da pravnim smicalicama opravda gaženje riječi koju je Stjepanu Tomaševiću dao veliki vezir Mahmud-paša, što njegovu kazivanju o svršetku bosanskoga kralja daje dozu iskrenosti i vjerodostojnosti. Ostaje tajna da li je Ašikpašazade htio kritizirati makijavelizam Mehmeda II. Fatiha ili opisati sudbinu nevjerničkoga vladara kao zasluženu.

Dursun-beg karakterizira Stjepana Tomaševića kao neprijatelja, nesretnika (bedbaht) koji je ubio vlastitog oca da bi postao kralj i čak ga uspoređuje s Ebu Džehlom, Muhammedovim protivnikom i jednim od najvećih neprijatelja ranog islama. Time osmanski pohod na Bosnu stavlja u kontekst borbe dobra (islama) i zla (džahilijet).

Sultana je kraljeva prevrtljivost potaknula na reakciju te je uputio poziv muslimanima (Islama da’vet oluna) radi priprema za pohod na Bosnu. Dursun-beg izvještava o nemilosrdnom čišćenju uporišta bosanskih branitelja i da je osmanska Božja vojska pokorila sve koji su pružali otpor, da je prikupila bogat plijen, brojno roblje i da su mnogi stanovnici Bosne svih uzrasta sami sebi oduzimali živote kako ne bi pali u ruke Turcima.

Izvještaj o padu Bosne ovaj autor završava vijestima o kraju bosanskog kralja i njegovog brata, o padu Jajca, o osvajanju mnogih tvrđava, zarobljavanju hercegovog sina (koga su odveli u Carigrad gdje je primio islam), te o zauzimaju zemalja bosanskih velmoža Kovačevića i Pavlovića. (D. Mujadžević, 2013)

Osim zapisa Ašikpašezadea i Dursun-bega o događajima vezanim za pad Bosne ostale su zabilježene poetizirane osmanske kronike (Enveri i Hadidi). U njima su se za opis neprijatelja koristile stereotipne figure protivnika; nevjernik, otpadnik, izdajica, prokletnik, zlotvor, nečovjek, čovjek bez morala, zlo, nečastivi, izdajica itd. (A. Kadrić, 2014)

Istimâlet (O svijetu Sedada Bešlije)

Nasuprot djelima balkanskih nacionalističkih historiografija s nekritičkim narativima o robovanju pod Turcima stoji predstava tolerancije, integracije, saradnje i prilagođavanja kao načina uspostave i održavanja osmanske vlasti u osvojenim zemljama u kojoj ima jako malo mjesta za rat i sve njegove metode i posljedice. Osmanski pogled, dakle stoji nasuprot onim balkanskim, odnosno u našem slučaju uglu historijskog posmatranja koji je bio dominantno na bosanskoj strani. (Sedad Bešlija, Istimâlet, 2017)

S obzirom da velika većina izvora uopće nije bosanske provenijencije izrazom bosanski pogled misli se na simpatije koje je domaća i zapadna historiografija imala prema bosanskom slučaju, a E. O. Filipović je pokazao da postoji i neutralni pogled sa sličnim učincima. Drugim riječima: nije potrebno zauzimati stranu.

Sedad Bešlija se opredijelio za istraživanje one političke strategije na koju je (pri uspostavi i stabilizaciji svoje vlasti u Bosni) osmansko državno djelovanje u najvećoj mjeri bilo oslonjeno. (Sedad Bešlija, Istimâlet, 2017) Stoga ostalim mjerama i metodama svedenim na upad i otimanje, te smaknuća i obavještajnu mrežu posvećuje ukupno 18 od 250 stranica bosanskog teksta svoje knjige.

Politička strategija koju su, prema Bešliji, Osmanlije najviše koristile naziva se istimâlet i on donosi pregled etimologije, historijskog značenja i prisutnosti termina u dokumentima osmanske administracije.

Ukratko, arapska i osmanskoturska riječ istimâlet znači: nagnuti se, pridobiti naklonost, steći simpatiju, privući na svoju stranu, zagrijati se za nekoga, razveseliti, obradovati, zadovoljiti, osvojiti čije srce, raspoložiti nekoga, dati nekom utjehu. Istimâlet u osmanskim izvorima dolazi i sa drugim pojmovima kao što je müdârâ u značenju: prevariti, nadmudriti, ljubazno postupati prema (nekome), laskati, brinuti se o (nekome), obmanjivati, varati, ulagivati se, uvrebati, pretvarati se pred nekim, tajiti, skrivati, maskirati, neiskrenost, pritvornost, pretvaranje, smijati se u lice, praviti se prijatelj, ljubaznost, druževnost.

Prema Nedimu Filipoviću müdârâ je sračunato taktiziranje podređeno uslovima momenta, ali u krajnjoj liniji određeno opštim ciljevima osmanske politike, a prema Halilu Inaldžiku nužna saradnja pripadnika različitih vjera i rasa, u realnim političko-ekonomskim okvirima, u cilju njihovog suživljenja.

Termin istimâlet je i ranije bio poznat u domaćoj literaturi (H. Šabanović, J. Mrgić i S.M. Džaja) gdje Bešlija uočava njegovo manjkavo tumačenje u smislu prakse koja nije unapred osmišljena politika i iznuđena, ad hoc rješenja koja su bila prilagođena lokalnoj praksi i običajima.

Stoga Bešlija donosi definiciju: İstimâlet u najužem smislu označava pridobijanje (lojalnosti) domaćeg nemuslimanskog stanovništva s kojim su Osmanlije došle u dodir na način da se prema njima postupa blago i tolerantno, što bi na koncu trebalo rezultirati uvećanjem teritorija nad kojim će država imati neposrednu kontrolu, učvršćivanje i stabiliziranje vlast. U najširem smislu, istimâletom se može označiti vodeća politika (ali ne i jedina!) Osmanske države koja je obuhvatala niz postupaka gotovo prema svim prostorima i narodima bilo da su došli u formalni kontakt sa Osmanlijama ili su bili pod njihovom direktnom ingerencijom. Drugim riječima, najveći broj mjera i metoda koje su Osmanlije poduzimale u cilju osvajanja, uspostave, učvršćivanja i stabilizacije svoje vlasti na određenom teritoriju naziva se istimâlet politika. One se odnose na sve sfere društva na koje je hijerarhija osmanske vlasti imala određeni utjecaj. Naime, riječ je o cjelokupnoj strategiji i doktrini jedne efikasne državne politike. (Sedad Bešlija, Istimâlet, 2017)

Bešlijina definicija pojma istimâlet kao političke prakse u skladu je s onom koju je H. Inaldžik dao 1991. godine referirajući se na svoj rad iz 1954. u kojem to nije politika, a nije ni istimâlet nego asimilacija. Kasnije, 2012. godine, H. Inaldžik slijedeći M. Ilgürela porijeklo istimâleta smješta u Kur’an. (Elias Kolovos, Istimalet: What do We Actually Know About It?, 2019) Na temelju ovoga može se historiografska upotreba pojma istimâlet definiranog kao osmišljena državna politika jasno vremenski smjestiti u doba kada je Osmanskim pogledom potrebno kontrirati balkanskim historiografijama.

Istimâlet se kao izraz svega nekoliko puta javlja u osmanskim kronikama 15. stoljeća koje sadrže mnoštvo sličnih primjera politike mrkve i batine koja nije tako imenovana, pa se istimâlet ne može pripisati ranoj osmanskoj političkoj misli. U kasnijim osmanskim dokumentima (iz posljednje trećine 16. stoljeća) taj je izraz vrlo čest. (Elias Kolovos, Istimalet: What do We Actually Know About It?, 2019)

Pojam istimâlet se ne može pronaći u dokumentima vezanim za Bosnu ni u vrijeme osvajanja, a ni kasnije: Područje zastupljenosti istimâlet politike je veoma široko. Međutim, koncept rada su diktirali dostupni izvori i literatura te uvid u nekoliko istimâlet-nama koje se pri tome i ne odnose izravno na prostor Bosne. Stoga se pitanju primjene takve politike u Bosni pristupa po analogiji s drugim krajevima osmanske države. (Sedad Bešlija, Istimâlet, 2017, nap. 67)

Politika istimâleta se nije primjenjivala samo prema nemuslimanima, nego i prema osmanskim državnim i vojnim službenicima (uz poklone, novac, zemlju itd.), ali i muslimanskim stanovnicima. Tako je svako primamljivanje neprijatelja ili svojih stanovnika u pobuni, neredima i pljački obećavanjem milosti, kao i spletkarenje i slično sadržano u politici istimâleta. To je također, i kako izgleda prije svega, ohrabrivanje svojih trupa za hrabru borbu, što je uključivalo laži o brojnosti neprijatelja i obećavanje pljačke (posebno akindžijama), te povećanje plaća vojnicima.

Nasuprot istimâletu definiranom kao osmanska politika stoji stvarno značenje tog pojma pa Oruč-beg i ohrabrivanje koje su svojim vojnicima upućivali neprijateljski zapovjednici (navodi slučaj kršćanskog svećenika) naziva istimâletom. (Elias Kolovos, Istimalet: What do We Actually Know About It?, 2019) Daleko od ovoga nije ni papin poziv da s malo vodice… Mehmedu II. Fatihu. Nemamo mjesta za nabrajanje primjera istimâleta kako ga vidi S. Bešlija pa ćemo se zaustaviti na karakterističnom i ilustrativnom primjeru grada Soluna iz 1430. godine.

I u drugim izvorima, poput ovog bizantijske provenijencije, nalaze se podaci o istimâlet politici. Mjere koje je za obnovu Soluna nakon osvojenja (1430) poduzeo sultan Murat II (1421-1451) svakako spadaju u suštinu prepoznatljive politike koja je imala za cilj materijalnu obnovu grada, povratak gradskog stanovništva u grad nakon vojnog sukoba, razvoj privrednih prilika, omogućavanje vjerskih sloboda i slično. Takvi i slični koraci omogućavali su stabilnu osmansku vlast na tom prostoru. (Sedad Bešlija, Istimâlet, 2017, 44 nap. 81)

Bešlija u napomeni 81 navodi opis načina vladanja Murata II prema vlastitim riječima samoga sultana koje je donio putopisac Bertrandon da la Broquière: I dijeli veliku pravdu i drži svoju državu u velikoj sigurnosti i ne uzimaj ništa nasilno od svojih ljudi koji su Turci, to jest porez i drugo i na istom mjestu se, preko M. Delibaşı, poziva na svećenika Jovana Anagnosta (Johannis Anagnostis), savremenika i svjedoka obnove Soluna nakon osvojenja. Ništa u takvom pristupu ne bi bilo problematično da ne postoji izvještaj istoga Jovana Anagnosta koji nije samo bio svjedok obnove Soluna nakon osvojenja, nego i svjedok samog osvojenja toga grada.

Iako sam Bešlija dijagnosticira dvojakost poruka posredovanih istimâlet politikom, poruke su usmjeravane vlastitoj vojsci i neprijateljskoj strani, na primjeru grada Soluna dao je samo primjer istimâlet politike prema neprijatelju, a ono što je ispustio (istimâlet politika prema svojoj vojsci) izgleda poslije odbijanja predaje grada ovako:

Murat je tada podstakao ljude. “Daću vam bilo šta što grad ima”, rekao im je. “Muškarce, žene, decu, srebro i zlato: samo ćete sam grad ostaviti meni.” … Gomile gazija, graničara, podstaknute sultanovim rečima, napale su zidine “kao divlje zveri”. … Venecijanski kontingent pod borbom se povlačio u zaliv i ukrcao u galije koje su ih čekale. Iza njih, pobedonosni Turci – “vičući i žeđajući za našom krvi” prema rečima preživelog Jovana Anagnosta pustošili su crkve, domove i javne zgrade, tražeći skrivena blaga iza ikona i u grobovima: “Okupili su muškarce, žene, decu, ljude svih starosnih doba, vezali ih kao životinje i sve poterali u logor van grada. Da i ne govorim o onima koji su pali i nisu ni brojani u tvrđavi i uličicama te nisu zavredeli ukop”, nastavlja Anagnost. “Svaki vojnik, s masom zarobljenika koje je poveo, žurio je da ih što pre izvede i preda svojim drugovima, kako ih neko snažniji ne bi preoteo, tako da je svakom zarobljenom koji je po njegovom mišljenju bio star ili bolestan, pa možda ne bi mogao da drži korak s drugima, odmah odsecao glavu i uračunavao je u gubitak. Tada su prvi put odvojili roditelje od dece, žene od njihovih muževa, prijatelje i rođake jedne od drugih… A grad je bio ispunjen jadikovkom i očajanjem.” (Mark Mazover, Solun grad duhova; izvještaj Anagnosta kao i Dukasa preuzet od G. Tsarasa i K. Mertziosa)

Ovako je dakle izgledala poruka istimâlet politike usmjerena prema svojoj vojsci. Mazover ne propušta ni onu usmjerenu neprijatelju pa (ne priklanjajući se ni jednoj strani) dalje kaže:

Kao i uvek, Murat je poštovao običaje ratovanja. Odbijanjem da se mirno predaju, pošto su za to imali priliku, stanovnici Soluna – što su dobro znali – izložili su se ropstvu i pljački. Da im je bilo dopušteno da se ne odupru, što je većina njih i želela, sudbina grada mogla je da bude manje bolna. Nekoliko meseci kasnije, osmanske trupe krenule su u opsadu Janjine i njihov zapovednik Sinan-paša posavetovao je grčkog arhiepiskopa: “Mirno se potčinite ili ću uništiti grad do temelja kao što sam učinio u Solunu”. “Kunem se Bogom na nebu i zemlji i prorokom Muhamedom”, nastavio je, “ne treba da se plašite ni ropstva ni zarobljavanja.” Sveštenstvo i plemstvo mogli su da zadrže svoja imanja i povlastice, “umesto da, kao u Solunu, razorimo crkve i sve ispraznimo i uništimo”. (Mark Mazover, Solun grad duhova)

Dugotrajući proces osmanskog osvajanja Bosne nije bio obilježen isključivo ratom niti su Turci primjenjivali isključivo vojne metode. Služili su se i ekonomskim, političkim, diplomatskim pritiscima. Između pohoda bilo je perioda saradnje, akulturacije, trgovine i razmjene ideja. Među bosanskim pripadnicima bilo je pojedinaca koji su pristali uz Osmanlije i sarađivali s njima, prihvatili običaje, sasvim se stavili u sultanovu službu, a u nekim slučajevima i prešli na islam.

Sam problem nije u pojmu istimâlet, nego u njegovoj instrumentalizaciji s ciljem relativiziranja nasilnog karaktera osmanskog osvajanja i uopćenog pristupa uništenju države. Prema takvom pristupu jedini ispravan odnos svih drugih prema Osmanlijama može biti samo predaja i to bezuslovna jer svaki drugi potez opravdava tursku kaznu:

Nakon neuspjeha pod Beogradom, Osmanlije su se okrenule više prema sjeverozapadu nego sjevernim područjima prema Dunavu i Ugarskoj. Premda se ugarski kralj u početku prijateljski odnosio prema sultanu priznavajući mu rang vladara ravnog sebi, ubrzo dolazi do zaokreta u njegovoj politici. Počinje se oslanjati na vojnu snagu i ratove protiv Osmanlija pokušavajući tim metodama zaustaviti njihov prodor na Zapad. (Sedad Bešlija, Istimâlet, 2017)

Poslije ovakvog osporavanja svakog prava na odbranu zaista ne čudi ni oslobađanje Mađara od vlastitog kralja (pri čemu je ova zemlja bila zauzeta): Poznato je da su neki osmanski vojni pohodi bili u cilju “spašavanja” stanovništva kojem se činilo nasilje. U tom kontekstu navode se primjeri osvajanja Rodosa, pohoda na Mohač… (Sedad Bešlija, Istimâlet, 2017, nap. 69)

U osnovi su se na udaru Osmanlija našle zemlje jednog svijeta na zalasku. Osim Bosne i Ugarske radi se o zemljama pravoslavnog svijeta i bizantskog feudalizma. S padom Carigrada u turske ruke pozicija vaseljenskog patrijarha se nije promijenila, a crkvena organizacija postaje dio domaće strukture vlasti.

Stoga se sudbina Bosne i Ugarske treba posmatrati u kontekstu osmanskog odnosa prema katoličkoj crkvi kao jasno definiranoj neprijateljskoj strani. Obje ove zemlje padaju nakon decenija iscrpljivanja i ratovanja pri čemu je specifična feudalna struktura onemogućavala efikasnu političku i vojnu centralizaciju. Bosna je iscrpljivana i ogromnim iznosima harača koji se mogao namiriti samo zaduživanjem, vlastitim sredstvima kralja i krupne vlastele i naravno oporezivanjem seljaštva i tzv. nižeg plemstva; upravo onih kategorija koje teorija istimâleta označava onima koje su iz ekonomskih razloga prilazile Osmanlijama.

Nemamo dokaza niti izvora kojima bi se dokazala tvrdnja da bosanski predosmanski feudalizam pretjerano ekonomski izrabljuje seljaštvo. Takve se tvrdnje baziraju na analogijama sa drugim zemljama. Ni pitanje postojanja sitne vlastele u srednjovjekovnoj Bosni, kao ni ukupnost feudalnih odnosa, nije riješeno. Ako bi se sitnom vlastelom smatrali neki od svjedoka navedeni u srednjovjekovnim poveljama nemoguće ih je pratiti u kasnijim osmanskim dokumentima.

S druge strane, ekonomsko stanje Ugarske pred bitku na Mohaču bilo je katastrofalno, a i sam kralj je imao jedva 20 godina. Male, nedovoljno centralizirane i ekonomski slabe zemlje su bile lak plijen. Osmanlije su zaglavile tek s koliko-toliko centraliziranim i ekonomski znatno jačim habsburškim carstvom.

Stojić: Okrutnosti travnja
Duraković: Stariti u Bosni
Rodić: Osuđenik
Jakubović: Dad džouk