General Mladić: Eto Živanovići, pružila vam se šansa…
Živanović: Joooj, čovječe! Ja sad imam pritisak 600/300.
Pružila se šansa, gospodine komandante…1
Sredinom decembra 2021. godine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Milenka Živanovića, bivšeg komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske. Istog meseca, na zahtev tog tužilaštva, a uz pomoć srpskog Tužilaštva za ratne zločine, Živanović je po drugi put saslušan u Srbiji.
Uprkos tome, dve nedelje kasnije, Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije podiže sopstvenu optužnicu protiv Živanovića. Iako su tužilaštva zločine pravno različito kvalifikovala, a srpsko optužnicu delimično suzilo u pogledu dela koja mu se stavljaju na teret, obe institucije teretile su Živanovića za zločine počinjene u Srebrenici.2
Optužnica protiv generala Milenka Živanovića jedna je od svega pet optužnica koje je Tužilaštvo za ratne zločine u Srbiji podiglo za zločine počinjene u Srebrenici ili u vezi sa Srebrenicom, u više od dvadeset godina svog postojanja. Ujedno i prva kojom se optužuje visokorangirani oficir. Druga u kojoj se eksplicitno pominje Srebrenica. Treća koja je usledila nakon što je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine već optužilo isto lice za iste događaje.
I jedina čiji je ishod oslobađajuća presuda.
Milenko Živanović je 1. jula 2025. godine pred Višim sudom u Beogradu oslobođen po svim tačkama optužnice koja ga je teretila za naređivanje prisilnog preseljavanja civilnog stanovništva iz zone odgovornosti Drinskog korpusa, kao i za učešće, svojim naredbama i postupcima, u prisilnom preseljavanju civila iz zaštićene zone Srebrenica.
U timu odbrane general je imao izabranog advokata, javnog tužioca i sudsko veće.
Tužilaštvo se sa svoje strane potrudilo da probere naredbe generala i četiri tačke optužnice bazira na svega šest naređenja i odluka. Tokom postupka tužilaštvo je dokazivalo da je svaku od njih Živanović potpisao i da one same po sebi predstavljaju krivično delo, nezavisno od toga da li su izvršene. Za razliku od bosanskohercegovačkog tužilaštva, koje je akcenat stavilo na posledice naređenja komande Drinskog korpusa u dužem periodu, tužilaštvo u Srbiji usmerilo se na potpise i pečate, propuštajući da dokaže radnje kojima su ta naređenja izvršena, kao i to da je general imao efektivnu kontrolu nad korpusom u vreme događaja koji mu se stavljaju na teret.
Tužilaštvo je ispitalo jednog svedoka tokom postupka.
Utisak je da ni samo tužilaštvo nije imalo previše poverenja u sopstvenu optužnicu, budući da je od Suda zatražilo kaznu od svega pet godina zatvora.
Sa druge strane, Sud je u celosti prihvatio dokaze i tvrdnje odbrane, uključujući i svedočenja lica osuđenih za zločine u Srebrenici. Predsedavajuća veća je puna dva sata obrazlagala razloge za to što je veće odbacilo prve dve tačke optužnice, dok je za obrazloženje preostale dve javnost ostala uskraćena. Nije bilo vremena – na svoje vreme u sudnici 1 Višeg suda u Beogradu već je čekao Veljko Belivuk.
Veće je prihvatilo iskaze svedoka i dokumentaciju odbrane prema kojima Milenko Živanović u vreme srebreničke operacije nije komandovao Drinskim korpusom. U svojoj odbrani, Živanović je tvrdio da nije imao komandu nad korpusom već od 15. juna, a da je zvanična primopredaja dužnosti između njega i Radislava Krstića usledila tek 13. jula 1995. godine. Tužilaštvo je, sa druge strane, njegovo komandovanje dokazivalo isključivo preko potpisa na naređenjima, ne ulazeći u stanje na terenu. Tako je tužilac propustio da pita generala Živanovića u kom je svojstvu, nasmejan, 11. jula prošetao kroz Srebrenicu, rame uz rame s Ratkom Mladićem.
Oko tri sata ujutru, 6. jula 1995. godine, započeo je napad na Srebrenicu. Zapovest za aktivna borbena dejstva izdala je komanda Drinskog korpusa 2. jula 1992. godine. Upravo je to naređenje, sa Živanovićevim potpisom, Haški tribunal u svojim presudama označio kao inicijalni korak u srebreničkom genocidu. Međutim, pred sudom u Beogradu, ta zapovest je postala argument odbrane, te je Sud je prihvatio da je prema njoj zadatak jedinica Drinskog korpusa bio da zauzmu položaja iz 1993. godine, bez ulaska u Srebrenicu. Iako je to formalno tačno, već u presudi Radislavu Krstiću, Živanovićevom nasledniku na čelu Drinskog korpusa, utvrđeno je da je dalja vojna razrada zapovesti od 2. jula vodila ka guranju bošnjačkog stanovništva u humanitarnu krizu, a zatim i ka eliminaciji enklava Srebrenica i Žepa.
U jedinom predmetu protiv visokorangiranog oficira za zločine u Srebrenici, ni tužilaštvo ni sud nisu se ozbiljno bavili posledicama naređenja koja je optuženi izdavao od novembra 1992. godine do 13. jula 1995. godine kao komandant Drinskog korpusa.
Tužilaštvo je optužnicu podiglo nevoljno, kako bi izbeglo da procesuira po onoj koju bi mu eventualno ustupilo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Takvu vrstu „zaštite“ već je pružilo Brani Gojkoviću, pripadniku Desetog diverzantskog odreda, i Miomiru Jasikovcu, komandantu čete vojne policije Zvorničke brigade VRS, sklapajući s njima sporazume o priznanju krivice neposredno nakon podizanja optužnica protiv njih u Bosni i Hercegovini.
Sud je, za razliku od tužilaštva, prvostepenu presudu doneo voljno, uz puno poverenje u verziju događaja koju je izložila odbrana.
General je slobodan.
Trideset je godina od genocida.