Prvi je iz naše ulice odselio Šaćir-efendija sa svojom porodicom. Sjećam se tog dana gotovo do najsitnijeg detalja, jer sam tada prvi put vidio stojadina toliko natrpanog stvarima da se kretao cestom sporo kao zaprežna kola. Bilo je ljeto i cijeli se komšiluk iskupio na cesti pozdravljajući one koji odlaze, iskreno i sa emocijama koje se nisu mogle sakriti, ili falsifikovati. Šaćir-efendija je sačuvao dostojanstvo i na njegovom licu nije bilo suza ali osmijeh, kiseo i vještački, otkrivao je šta se dešava u njegovoj nutrini. Izgledao je kao nevješt pantomimičar, sav nekako ukočen i zbunjen, dok je oko njega svijet klicao i vikao, a neki smjeliji, u znak pozdrava, udarali su ga rukom po ramenima. Hanuma njegova, jedna od rijetkih pokrivenih žena u to vrijeme, uzdisala je duboko i teško, ljubeći svaku ženu koja bi joj pružila ruku, ili namjestila obraz za pozdrav.
Šaćir-efendija bio je neobična pojava u našem svijetu i koliko god se trudio naprezati pamćenje ne mogu se sjetiti čovjeka koji je, na bilo koji način, nalikovao tom crnomanjastvom i omalenom čovjeku. Imao je manire velikog gospodina i ne pamtim da sam ga ikada vidio u bilo čemu drugome osim u uredno očišćenom odijelu. Kretao se sporo, ali ne tromo, jer nije bio debel ili fizički zapušten čovjek, jednostavno hodao je tako kao da nikada nije bilo potrebe da negdje žuri ili hita. Bio je uvijek nasmijan, ali ne lažno ili prijetvorno, a bijeli zubi davali su njegovom osmijehu neku ljepotu nesvojstvenu drugim ljudima. Kada je govorio radio je to smireno, bez povisivanja glasa, a ljudima se uvijek obraćao dobronamjerno i učtivo. Ali, to nikako ne treba da nekoga zavara, jer Šaćir-efendija je bio strog i discipliniran čovjek, nipošto krut, a autoritet, koji je u njegovom držanju bio prirodan, nije nametao galamom, drekom ili nabusitim stavom.
Još je jedan detalj izdvajao Šaćir-efendiju od svih ostalih ljudi koje sam poznavao. Tog čovjeka nikada nisam vidio bez fesa, omotanog bijelom ahmedijom, na glavi, a za razliku od ostalih hodža, koje sam povremeno znao sresti, Šaćir-efendija nikada nije, barem ne na ulici, nosio džube. Za razliku od toliko drugih hodža i imama, koje sam poslije toga u životu sreo, Šaćir-efendija je njegovao i održavao brkove ala Clark Gable, a i inače pojavom je nalikovao glumcima iz zlatnog doba Hollywooda. Kada ga se prisjećam volim ga zamišljati kao ličnost sa neke požutjele crno-bijele fotografije na kojoj stoji pored ljudi kojima ne znam imena i u potpuno nepoznatom prostoru. I kada, u mašti, okrenem fotografiju na njenoj poleđini nema nikakvog zapisa, nema ničega što bi dalo pojašnjenje o zbivanjima koje je uhvatio objektiv starinskog aparata.
Uvijek besprijekorno odjeven u crno odijelo ispresijecano tankim ljubičastim linijama Šaćir-efendija je ostavljao dojam čovjeka koji je u našu ulicu došao iz nekog prošlog vremena, a taj utisak je pojačavala neobična navika da cigarete puši uvijek utaknute u filigranski izrezbarenu muštiklu. Na domalom prstu lijeve ruke nosio je veliki srebreni prsten pečatnjak sa golemim grubo brušenim smaragdom, što znam jer je Šaćir-efendija volio govoriti o jedinom ukrasnom predmetu koji je nosio na svome tijelu. „Ovaj prsten je iz Misira“, znao je reći čovjeku koji bi se zagledao u njegovu ruku i tek bi u nekom sljedećem susretu pojasnio, nedorečeno i promišljeno, kako je prsten od srebra, kako je kamen smaragdni, ali nikada ne otkrivajući kako je do njega došao i gdje je i šta je, uopće, Misir. Čini mi se da je upravo njegova neobična dostojnastvenost izazivala najviše pitanja u ulici iako je bilo i onih, dobro pamtim, koji su malo zazirali od njega zbog činjenice da je bio imam u Sejmenskoj džamiji, i još više, što je bio Albanac.
Rođen u nekom selu pored Ulcinja Šaćir-efendija je imao čudnovat životni put, a majka Zada je o njemu uvijek govorila sa velikim strahopoštovanjem iako joj nije bilo drago što je Šaćir-efendija govorio naš jezik s teškim naglaskom. Njegov govor je bio mekoputan, glas milozvučan i umiljat, ali je mnoge riječi bosanskog jezika izgovarao pjevajući, što je njegovoj pojavi davalo još veći utisak neobičnosti. Pamtim kako Šaćir-efendija nije uopšte jeo ove naše, kontinentalne, bosanske hrane, a rijetko kada je išao u ćevabdžinice i aščinice. Žena njegova, Šaćirovnica, kako su je svi u komšiluku zvali, bila je odnekud iz istočne Bosne, ali živjeći sa Šaćir-efendijom i ona je poprimila mediteranske običaje življenja. U njihovoj kući se uvijek pila limunada, čak i zimi, a u napitak su, osim šećera, stavljali i nasječene komade limuna, nekada čak i kriške limete, što je bio toliko stran običaj među svijetom koji je živio u našoj ulici da su se tome uvijek glasno i bez prikrivanja čudili. Majka Zada je nekoliko puta, ne znam kojim poslom, bila u gostima kod Šaćir-efendije i njegove hanume i poslije je pričala kako im je kuća mirisala na proljeće, a nakon kratkog razmišljanja je dodavala „i na more“.
Dobro pamtim da su ljudi govorili da Šaćir-efendija ne pije kafu nego uvijek, samo, čaj i to iz nekih malih staklenih čaša, a tek je Hamdija Vojvodić, jednom prilikom, objasnio da je takav običaj u Turskoj i da je u Istanbulu vidio da niko ne pije kafu, nego svi čaj, baš onako kako to radi Šaćir-efendija. Poslije toga se mnogo raspravljalo, u ulici, da li je Šaćir-efendija možda nekada boravio u Istanbulu, a sve je priče okončala, po običaju, majka Zada, koja je, jednom prilikom, zatražila od Šaćir-efendije razrješenje te misterije. Ispostavilo se da nije živio u Istanbulu, nego u Konji, dvije pune godine i da je tamo studirao savremenu tursku književnost i usavršavao znanja iz gramatike turskog jezika. Po još jednoj stvari je Šaćir-efendija bio potpuno drugačiji od ljudi u ulici, a ta je njegova kulinarska navika, s godinama, poprimila mitska dimenzije. On je, naime, insistirao, kako se govorilo u ulici, da se u sve vrste kolača stavlja izmljeveni prah osušenog rogača, a supruga mu je, za bajrame, pravila neku egzotičnu baklavu u koju je umjesto jezgre oraha stavljala oguljene sredine pistacija.
Nikome, opet, nije bilo čudno što je Šaćir-efendija često znao sjesti u slastičarnu ‘Oaza’, koju je tada vodio Mehmedalija Aslani i tamo sa domaćinom pričati na maternjem jeziku. Nekada je, onako u prolazu, znao i nama djeci nešto dobaciti na albanskom jeziku, nakon čega se smijao, iskreno i bez trunke neke skrivene zlobe. O čemu je govorio, u slastičarni, ili s nama, nikada nismo saznali, znam samo da je bilo svijeta, među kojima je bio i otac, koji nisu blagonaklono gledali na njegovo jezičko ponašanje. Pamtim dobro da je otac govorio, nezainteresiranoj majci, kako njemu „sve to smrdi na iredentizam“, a te sam njegove primjedbe i zapamtio zato što je uvijek, spominjući Šaćir-efendiju, spominjao i tu teško izgovorivu riječ kojoj nisam znao značenja. Nama je taj jezik, koji nismo razumjeli, bio samo grlen, nikako opasan, i dugo sam, kao uostalom i druga djeca iz ulice, vjerovao kako je povezan sa jezikom naše muslimanske vjere. Tek me majka Zada, jednom, ispravila i uputila kako je to jezik koji nije jezik Kur'ana nego jezik Šiptara, kako se izrazila, koji su, dodala je i to, isto tako, muslimani kao i mi u Bosni.
Šaćir-efendija je sa svojom porodicom živio na devetom spratu našeg solitera, a njegove dvije kćerke su toliko nalikovale na sve ostale djevojke svoga uzrasta da sam ih skoro i zaboravio. Ali, sina jedinca, inače srednje dijete u porodici, Fahrudina, dobro pamtim, jer je i on posjedovao čudnu sposobnost da se ističe u gomili. Fahro je, to mu je bio – a vjerujem da je i danas – nadimak, bio žilav, mršav stariji srednjoškolac, uvijek nekako zamišljen dok je prolazio haustorom. Ne pamtim ga po toj zamišljenosti nego po izgledu, koji je bio radikalan i nimalo nalik onom koji je imao njegov otac. Duge, bujne, crne i pri vrhovima kovrdžave kose, Fahro je bio jedan od rijetkih metalaca, kako su tada zvali osobe njegovog izgleda i ponašanja, u našoj ulici i da nije bio sjajan igrač malog fudbala vjerovatno bi bio žrtva maltretiranja nedoraslih mangupa i onih ostalih jalijaša naših zajedničkih djetinjstava. Sjećam se da je uvijek nosao veoma moderne majice sa natpisima Metallica i Iron Maiden i da se tako brzo kretao na utakmicama malog fudbala, na školskom igralištu, da je bio u stanju optrčati protivničkog igrača.
Njega spominjem, jer mi je ostao u pamćenju kao jedna izuzetno vedra osoba, uvijek pozitivna i otvorena prema životu i zato što je, bez obzira što to drugi nisu primjećivali, u mnogim stvarima nalikovao svom ocu, Šaćir-efendiji. Kada su odlazili iz ulice, niko nije znao gdje, a mnogi su pretpostavljali na novo Šaćir-efendijino imamsko službovanje, njegove dvije sestre i majka su plakale, a on je sjedio na zadnjem sjedištu, tik iza suvozača, ukočen i zagledan u pod automobila. Šaćir-efendija je s obje ruke držao veliki stojadinov volan i gledajući strogo ispred sebe vozio automobil neprekidno trubeći, kako to inače vozači rade na svadbama, a ne na rastancima. Godinama sam umišljao kako sam tada vidio da se između Šaćir-efendije i njegovog sina otvorila provalija nerazumijevanja, ali to je samo jedan lažan osjećaj kojem ne znam pravog porijekla i motiva. Jedino što bi moglo, u tom prizoru iz prošlosti biti istinito i vjerodostojno jeste slika njihovih lica, zamišljenih, ili utučenih, ali čistih i neiskvarenih zlobom ili zavišću.
Da je Šaćir-efendija bio Mediteranac znali su svi u ulici ne samo zbog neobičnih kulinarskih i gurmanskih navika nego i po tome što je uvijek znao ispripovjedati zanimljivu anegdotu o moru i životu uz morsku obalu. Prepričavao je, nama djeci naravno, ono što je čitao tokom dugih noćnih bdijenja, govoreći kako su arapske i osmanske pomorske karte veličanstvene ne zbog svoje preciznosti, a bile su takve, nego zbog toga što su pokazivale putove do fantastičnih predjela svijeta. Geografija je, inače, bila tajna Šaćir-efendijina strast i u kući je imao mnoštvo različitih karata, atlasa svijeta i tri globusa različite veličine. Globuse smo, svojim očima, vidjeli i mi djeca iz ulice jer smo ljeti, dok bi se smucali haustorom, često znali zakucati na njihova vrata i tražiti vode da se napijemo. To smo radili zato što smo znali da nas Šaćir-efendija i njegova porodica neće odbiti i otjerati, zato što nismo smjeli ići kući utaliti žeđ, jer bi nas matere odmah utjerale u kuću i jer smo htjeli zaviriti u njegovu kuću. U hodniku stana nalazila su se, na nekakvoj komodi, sva tri globusa, jedan pored drugog, a na zidu su visile dvije od, kako smo zamišljali, mnogobrojnih, geografskih karti svijeta.
Osim geografije Šaćir-efendija je imao još jednu strast, ali za nju smo znali samo mi djeca iz ulice Omera Maslića. Ovo i jeste priča o toj strasti, koju pamtim kao nešto nadnaravno i neobjašnjivo i nešto što cijeli život, neprekidno, unosi stanovitu pomutnju u moje shvatanje stvarnosti. Šaćir-efendija je bio majstor u izradi malih papirnih predmeta, a najviše je uživao praviti papirne ptice. Bio je toliko vješt u tom poslu da je umio napraviti papirnu pticu bilo koje vrste. Ako bi pravio papirnog kopca, ta je igračka izgledala identično kopcu kakvog možete vidjeti u prirodi, ili barem u nekoj ilustrovanoj enciklopediji ornitologije. Pravio je Šaćir-efendija papirne kosove, golubove, vrapce, ali najviše neke egzotične ptice, uvijek na traženje nas djece, koji smo se otvoreno divili njegovom umijeću. Izrađivao ih je od raznih vrsta papira, ali najviše od dvolisnica teka A4 formata, ponekad, ako bi mu neko od nas donio, i od kolaž-papira u boji. Bilo je neke alhemijske vještine u načinu na koji je Šaćir-efendija savijao papir pod svojim prstima, a onda iz šaka izvlačio papirne predmete, koji su bili fascinantno slični svojim zemaljskim uzorima.
Dugo vremena nije bilo nekog naročitog značenja u toj igri čovjekove vještine oblikovanja i papira koji je bio materijal za obradu i Šaćir-efendijina strast bila je samo još jedan neobičan hobi jednog neobičnog čovjeka u jednoj sasvim običnoj jugoslovenskoj ulici. Ali, u ljeto 1991. godine, dakle nekih desetak mjeseci prije nego će Šaćir-efendija, sa porodicom, u stvarima natrpanom stojadinu, zauvijek otići iz Zenice desilo se nešto što će zauvijek promijeniti način na koji, zajedno sa drugarima koji su sa mnom svjedočili tim zbivanjima, doživljavam stvarnost. Bio je onaj čudni ljetni nevakat kada omorina uspava sav život, a ulicama gamižu samo raspojasana i raspuštena djeca, kakvi smo bili, kada smo u ulazu sreli Šaćir-efendiju. Susret nije bio ništa neuobičajeno, jer je Šaćir-efendija volio vrele ljetne dane provoditi u hladu stubišta i da nam nije predložio neobičnu igru vjerovatno bi taj susret zauvijek bio zaboravljen. Iz velike platnene torbe izvadio je nekoliko desetina papirnih ptica i predložio nam da se popnemo na terasu solitera i počnemo ih bacati prema školskom igralištu. Tvrdio je da su napravljene od tako kvalitetnog i aerodinamičnog papira da će sve ptice preletjeti ulicu, dvije lipe i topolu i onda pasti u grmlje pored crvene garaže napravljene od tankog lima.
Odmah smo uzeli sve ptice iz njegovog cekera i ustrčali na petnaesti sprat soltera. Došli smo do obruba i kroz metalnu ogradu počeli bacati papirne igračke u smjeru igrališta i crvene garaže, a zatim smo posmatrali, pomalo i u čudu, kako sve ptice prelijeću ulicu, dvije lipe i topolu i u pravilnom redu padaju u žbunje pored crvene garaže od tankog lima. Ni jedna ptica nije skrenula sa putanje koju je, činilo se, zacrtao Šaćir-efendija i mi smo jedno vrijeme, u nevjerici, gledali kako lete, gotovo kao da su žive životinje, i slijeću u žbunje. Napinjali smo pogled da vidimo da li je neka, možda, odletjela na neko drugo mjesto, ali taj je žbun bio toliko napučen papirnim pticama da je nalikovao drvetu pamuka, koje smo tih godina često mogli vidjeti u američkim filmovima, koji su prikazivali život robova na američkom jugu.
Nije nam preostalo ništa drugo i u jednom trenutku, kao na znak, sjurili smo se stubištem sa vrha solitera, istrčali na ulicu, ustrčali na igralište i dotrčali do žbuna, koji se nalazio pored crvene garaže napravljene od tankog lima. Ali, kada smo se primakli mjestu na kojem je prije svega nekoliko minuta sletilo desetine paprinih ptica tamo nije bilo ničega, ni jedne krhke igračke, ni jedne ptice koje su napravile vješte ruke Šaćir-efendije. Pomislio sam da je neko uspio, za svega nekoliko minuta, povaditi sve papirne igračke i negdje ih odnijeti, ali u okolini nije bilo nikoga, sve je bilo pusto, a vrućina je bila nesnosna. Onda sam pomislio čak i da se neko nalazio neposredno u blizini žbuna dok su papirne ptice padale na njegove grane nije bilo dovoljno vremena da ih sve povadi i odnese za ono malo vremena koliko nam je bilo potrebno da strčimo sa solitera do garaže. Vratili smo se do haustora i tamo, na istom onom mjestu, zatekli Šaćir-efendiju, bio je miran i nasmijan, a kada smo mu počeli, gotovo svi u isti glas, govoriti šta se desilo sa papirnim pticama, smirivao je našu graju blagim pokretima ruke i govorio „ptice su oživjele i odjetjele, jer sve se događa Allahovom voljom“.
Taj nas je odgovor zbunio i ostavio zatečene, ali bez obzira koliko navaljivali da dobijemo objašnjenje zašto ptica nema u žbunu Šaćir-efendija je odgovarao istim riječima „ptice su oživjele i odletjele, jer sve se događa Allahovom voljom“. Činio je to toliko uporno da smo odustali od propitivanja i jedan po jedan se razišli svojim kućama. Ispripovijedao sam taj događaj roditeljima, ali njih te gluposti, kako su govorili, nisu interesirale. Mati je neprekidno gledala televiziju i komentarisala reportaže iz TV dnevnika, što je povećavalo očevu nervozu i šutnju kojom je nastojao da se brani od majčinih neizgovorenih pitanja. Jedan cijeli dan sam bio toliko opsjednut papirnim pticama Šaćir-efendije da sam neprekidno sa balkona gledao crvenu garažu od tankog lima i žbun nastojeći vidjeti nešto čega, očigledno, nije bilo. Čekao sam da odem majki Zadi i djedu Asimu i njima povjerim ono što se desilo, ali te su sedmice oboje, nenajavljeno i iznenadno, otputovali u Gradišku. Prije nego su se vratili otac nas je sve, nošen nekim suludim i probuđenim životnim entuzijazmom, odvezao u radničko odmaralište u Gradac.
Tih sam se ptica, tog ljeta, nakon povratka sa mora, sjetio samo jednom, a u septembru, kada je krenula škola, više niko od nas, pa tako ni ja, nije mislio o njima. Onog dana kada sam gledao kako Šaćir-efendija odlazi sa svojom porodicom negdje, u nepoznato, razmišljao sam o sasvim drugim stvarima. Bilo mi je žao što odlaze, a ptica se više nisam uopšte sjećao. Vjerovatno je to izmišljena uspomena ali vjerujem, i danas, da je sve troje njegove djece, sjedeći natisnuto na zadnjem sjedištu stojadina, u rukama držalo po jedan od ona tri globusa, a sin jedinac, Fahro, onaj najveći i najraskošniji. Nedugo nakon njihovog odlaska počeo je rat i Šaćir-efendiju sam potpuno zaboravio i nisam pomislio na njega punih trideset godina, a onda sam u proljeće 2021. godine, u Sarajevu, na Dobrinji, gdje sada živim, sreo čovjeka toliko sličnog Šaćir-efendiji po svemu, osim što nije nosio odijelo i fes sa ahmedijom na glavi, da sam odmah znao da je to ili sam Šaćir-efendija, pomlađen i moderno obučen, ili njegov sin Fahro.
Čim sam stao pred čovjeka i pogledao ga izravno u čehru obratio mi se riječima prepoznavanja. Bio je to Fahro, a toliko je nalikovao ocu da je to bilo više od sličnosti, koju dijete nasljeđuje od oca. Nisam se ni pozdravio, niti pokazao neku gestu naklonosti, ili simpatije prema njemu, samo sam, gladan informacija, pitao šta je sa Šaćir-efendijom. Odgovorio je dostojanstveno da je „babo preselio i da je prošle sedmice pokopan na Vlakovu“. Izrazio sam saučešće i onda smo jedno vrijeme nijemi stajali jedan pored drugog. Zapravo, nismo imali šta reći, mogli smo samo šutjeti, jer trideset godina života je puno da se pomene u jednom slučajnom susretu, a naši životi bili su toliko udaljeni jedan od drugog da nije imalo smisla započinjati neki intmniji razgovor.
A onda je Fahro prekinuo neprijatnju šutnju pitanjem:“interesuje li te šta je bilo sa onim papirnim pticama, koje je rahmetli babo pravio i koje ste onog dana bacali sa terase i koje su sve nestale?“ Gledao sam ga mirno sluteći kako će reći da je on bio taj koji ih je izvadio iz žbuna i onda negdje sakrio, ali prije nego je Fahro rekao ono što je naumio samo sam odgovorio:“Pa, oživjele su i odletjele, jer tako je Allah želio. To je Božija volja. To je mudžiza od Allaha.“ Nasmijao se, pogledao me izravno u oči i rekao:“Znao sam da ćeš jednog dana i sam otkriti istinu.“