Rijetko je kada mati izdavala naloge, jer to jednostavno nije bilo u njenoj prirodi. Njen način da nametne svoje mišljenje bio je nevidljiv i kada je nešto željela počela bi o tome govoriti kao usputno pokušavajući sakriti svoju namjeru, ali bila je toliko uporna u ponavljanju naizgled besmislenih stvari da bi tek nakon što bi izvojevala pobjedu ocu, meni i sestri postalo jasno kako je sve što je činila radila samo kako bi ostvarila unaprijed zacrtan cilj. Najviše je voljela govoriti o politici, posebno ocu, koji je ono što mu je saopštavala slušao sa malo pažnje, ali je uvijek njeno nastojanje da izvede političku poentu i trijumfalno dokaže kako razumije društvene procese završavao rečenicom „pa neće mene žena učiti politici“ nakon čega bi mati histerično odlazila u spavaću sobu i tamo namjerno plakala tako jako da je cijela kuća odzvanjala od njenog prigušenog jecaja.
Samo je jednom mati bila izričita u onome što je htjela reći i samo je taj put, koliko pamtim, ono što je rekla odisalo odlučnošću i nekom njoj potpuno neprirodnom strogoćom. Možda zbog Markovićeve ekonomske reforme, o čemu je otac volio mnogo pričati, možda iz nekog drugog razloga, u naš se ulaz, nekako u vrijeme kada su počinjale da se dešavaju velike društvene reforme, doselila sasvim neobična četvoročlana porodica. Prvi sam ih put vidio jednog poslijepodneva, na povratku iz škole, stajali su ispred ulaza, gotovo vojnički mirni a muškarac, sa naočalama nalik monoklu, nataknutim na orlovski nos, čitao je nešto na oglasnoj ploči. Zaustavio sam se ispred njih i gledao ih kao u čudu, jer žena koja se nalazila tik uz njega bila je crnkinja, srednjeg rasta i sa kosom svezanom u punđu, a između nje i muškarca bilo je dvoje djece, obučeno u neobičnu, šarenu i odjeću oslikanu cvjetnim dezenima. Bio je početak proljeća, ali sve četvoro su na nogama imali sandale, što je bio detalj koji sam odmah zapazio i koji do danas nisam zaboravio.
Iste mi je večeri majka održala predavanje, informativno i ozbiljno, i dok sam se pripremao da saslušam uobičajeno kratki očev vaz, iz kojeg sam morao izvući poentu i ravnati se po uputama koje će mi u njemu saopštiti, mati je samo rekla „nemoj da doznam da si prema njima bio bezobrazan“. Ta je direktnost zbunila i oca, koji je, stojeći sa rukama uvučenim u džepove od pantalona, samo potvrdio njene riječi „čuo si šta ti je mama rekla“ ostavljajući me da razmišljam o onome što sam čuo. A nije su tu imalo šta razmišljati, jer oglušiti se o rijetko majčino naređenje značilo je izazvati očev bijes, koji je često znao biti nekontrolisan, posebice kada ga je usmjeravao prema meni.
Mati je njegovu ljutnju često znala poticati izricanjem zamjerki na moje ponašanje nakon čega otac nije imao drugog izbora nego kažnjavati me, jer to je bio jedini način da se zaustave njene beskrajne tirade nezadovoljstva. Moje loše ocjene u školi, slobodnije ponašanje i sklonost uživanju u šundu, što su njene riječi, bile su samo način na koji je ispoljavala, kako vjerujem, nezadovoljstvo vlastitim životom, jer nakon svakih batina, koje sam dobio od oca, dolazila je u moju sobu i uplakana mi pričala neke nepovezane priče, koje su jasno govorile da je grize sasvjest zbog nasilja koje sam pretrpio.
I bez majčinog upozorenja s njima je od samog početka sve išlo glatko i bez svađe vjerovatno zbog njihove komunikativne naravi i urođene veselosti. Upali su u našu družinu i ostali su tu sve do trenutka kada cijela porodica nije napustila ulicu, a najviše mi se u pamćenje urezala jedna nestalna slika na kojoj su musavi od blata i kose znojem slijepljene za tjeme. Iako su bili brat i sestra dosta su se razlikovali ne samo izgledom nego i ponašanjem. Ngugu Zlatan bio je omalen, zdepast i debeljuškast i uživao je jesti čokoladu i piti gazirana pića i nikada nije uspio progovoriti naš jezik i svoju je komunikaciju ograničavao na potvrdno i odrično klimanje glavom. Bio je tamnije puti od sestre Muthoni Danijele, duguljaste, spretne atletski građene djevojčice, koja je voljela učestvovati u fizički izazovnim igrama. Ona je naš jezik natucala, govorila ga je na način kako smo mi zamišljali da to čine američki Indijanci, a gestikulacije lica nadopunjavale su njen oskudni vokabular bosanskog jezika. Za razliku od brata bila je hitra i neuhvativa, voljela je trčati, što je neprekidno činila i nikada je nisam vidio da je jela čokoladu.
Otac je pričao kako je čika Marko suprugu Agnetu upoznao dok je radio u Keniji na jednom od tri gradilišta, koje je tamo imao GP Putevi i da su se upoznali tako što je neki plemenski poglavica tražio od njega, kao najobrazovanijeg čovjeka u mjestu, da odluči koja je od djevojaka na lokalnom takmičenju ljepote najljepša. Čika Marku je bilo dovoljno da samo jednom pogleda u Agnetu i odmah je u sebi donio odluku ne samo da će je proglasiti najljepšom nego da će učiniti sve što može da je oženi. Priča dalje kaže da je presretnoj djevojci iste noći ponudio brak i da je pristao njenom ocu kupiti petnaest koza, što se samo naizgled činilo velikom gestom darivanja, jer, kako će već sutradan ustanoviti čika Marku je bila dovoljna jedna trećina plate da kupi ono što je djevojčin otac tražio u miraz za svoju kćerku.
Otac je mislio da je čika Marko napravio dobru pogodbu, ali da je pogriješio, što se meni činilo kontradiktornim dok je mati, neobično za nju, pošto je uživala kontrirati svom mužu, odobravala svaki zaključak koji je izvodio o ljubavi i braku čika Marka i Agnete. Govorio je da je čika Marko odabran kao najobrazovaniji jer je bio jedini školovan čovjek u cijelom kraju, ali da njegovo inžinjersko zvanje svakako nije odgovarajuće da presuđuje u stvarima ženske ljepote. Uvijek strogo racionalan i pribran otac je na cijeli slučaj gledao sa nekom nejasnom podozrivošću i u nekoliko navrata je dao nagovijestiti kako vjeruje da se u pozadini cijelog slučaja nalazi neka vradžbina, koja se vješto krije. Mati je njegova umovanja posmatrala širom otvorenih očiju i zaista je cijelim bićem uživala slušati o romansi bijelca i crnkinje koja je započeta „tamo negdje u Africi“, kako je govorila, i nastavila se odvijati njoj ispred očiju.
Mjeseci su prolazili a priča o ljubavi čika Marka i Agnete, na majčino neskriveno oduševljenje, dobijala je nove nijanse. Gdje je otac dobijao sve informacije koje je, s večeri, pripovijedao a koje sam i sam s užitkom slušao ostala je tajna, ali po tonu njegovih izlaganja bilo je jasno kako je ubijeđen da je sve što pripovijeda istina. I sam je uživao u iznošenju detalja a po dikciji, tempu i ritmu pričanja bilo je jasno kako prepričava stvari, koje je negdje, čuo bez dodavanja ili izmišljanja, čemu, da budem iskren, nije bio sklon. Agneta je, pričao je otac, nakon tog izbora za ljepoticu sela otišla sa čika Markom živjeti u Najrobi i tamo je završila nekoliko kurseva lijepog ponašanja i damskog ophođenja s ljudima i dobila posao u turističkoj zajednici grada. Bila je toliko umješna u poslu da su direktori preduzeća odlučiti jedan propagandni prospekt, u kojem su prikazivane ljepote Kenije, ukrasiti fotografijama na kojima je pozirala u tradicionalnoj nošnji.
Nešto je od te ljepote ostalo i u vrijeme kada je Agneta sa čika Markom, Ngugu Zlatanom i Muhtoni Danijelom živjela u našem ulazu, ali ono po čemu se izdvajala od ostalih žena iz ulice bilo je gordo držanje i uvijek namrštene vjeđe kojima je posmatrala svijet u kome se obrela. Čika Marko je tokom boravka u Zenici radio neki kancelarijski posao u preduzeću Prostor, a Agneta je bila domaćica koja nikada nije kuhala i koja je većinu vremena provodila izvan svog stana. Kosu je često zamatala u egzotične marame, nosila je velike minđuše od neke nepoznate vrste drveta, a na rukama je uvijek nosila narukvice koje su bile izrađene od neplemenitih metala, ali lijepo ukrašene. Dok bi sjedila na klupi ispred ulaza ni jedna druga žena se nije usuđivala sjesti pored nje, što Agneti nije smetalo, jer nije voljela da je se ometa u meditacijama. Pušila je, a ulicom je kružio trač i da je voljela piti, što ustvari i nije bio trač, jer smo je često mogli sresti kako pijana tetura i priča nešto na jeziku koji niko od nas nije razumio. Nas je djecu znala izgalamiti bez ikakvog razloga, što je radila zavisno od duševnog stanja u kojem se nalazila. Bila je promjenjivog raspoloženja, koje je neprekidno osciliralo često dodirujući dijametralno suprotne polove, a kada je bila dobrog raspoloženja znala je prostački psovati samo kako bi zabavila nas djecu.
Jedno vrijeme mati je samo ogovarala Agnetu neprekidno i na svakom mjestu iznalazeći joj svakojake mane. Radila je to sa nekom njoj nesvojstvenom ostrašćenošću i da mi nije bila majka pomislio bih da ima neki poseban razlog zašto mrzi tu ženu. Pretpostavljam da je bila zavidna i da je negdje duboko u sebi i sama željela da bude lokalna ljepotica, koja odlazi živjeti u neku stranu zemlju. Možda je maštala i da bude poput Agnete slobodnog ponašanja da smije i da se usuđuje ljudima odbrusiti u lice, da hoda po ulici polupijana i da neugašene čikove od cigareta baca u travu. Mati je teško podnosila svoj bračni život i nastojala je učiniti nešto što bi joj dalo davno izgubljeni osjećaj slobode zamišljajući da Agneta posjeduje to nešto za šta je mislila da njoj trajno izmiče ispred dohvata ruku. Nije imala dovoljno unutrašnje mudrosti da vidi kako se Agneta muči u svom životu gotovo na identičan način kao i ona, možda i teže, jer je ta nabusita Kenijka živjela daleko od svoje kuće, u zemlji gdje nikoga nije poznavala i nije imala nikoga svog.
Čika Marko je imao problema sa Agnetom, to sam shvatio mnogo godina kasnije, razmišljajući o Kenijcima iz moje ulice. On je bio utjelovljenje pristojnog, dobroćudnog i popustljivog čovjeka i da nije bio građevinski inžinjer vjerovatno bi bio pjesnik ili violinist. Trpio je uvrede svoje žene stoičkim mirom ne gubeći vedrinu duha, a tešku narav svoje supruge doživljavao je kao prokletstvo koje uvijek ide zajedno sa blagoslovom. On je bio blagoslovljen, tako je barem govorio uskom krugu ljudi s kojima je intimisao u ulici, među kojima je bio i otac, poznanstvom sa tom ženom dubokih, složenih i eksplozivnih emocija. To što je morao trpjeti i njene ispade bijesa i nezadovoljstva nije ga mnogo pogađalo, jer on je uvijek bio usmjeren prema cilju, prema idealu kojeg je, kao matematičar u praksi, jasno mogao vidjeti i prepoznati.
Čika Marko nije propuštao da nama djeci učini neku sitnu radost i osim što nam je iz Kenije i Ugande, u kojoj je kratko boravio tokom posljednjeg posjeta Africi, donio drvene mačete i autiće na navijanje redovno nam je kupovao slatkiše u samoposluzi robne kuće Beograđanka. Takav je bio, galantan, široke ruke, otvorenog uma i ako nije neke stvari mogao govoriti svojoj supruzi povjeravao se prijateljima koji su onda te informacije prenosili svojim ženama. Čika Marko je bolovao od klaustrofobije, tako je govorio mome ocu, a ovaj mojoj materi, objašnjavajući kako ga boravak u kancelarijama guši i kako je za njega Afrika prostor u kojem se osjeća slobodno, prostor prepun čistog zraka, što su bile njegove riječi.
Ko je više žalio za prostranstvima Kenije ne bih znao reći, ali siguran sam da su i čika Marko i Agneta neprestano razmišljali o Africi, on sa nekim sanjarskim osjećajem da propušta pustolovan život, ona čeznući za familijarnošću koju joj ništa u našoj ulici nije moglo nadomjestiti. I pored svih tako očiglednih razlika njih su dvoje bili savršeni bračni supružnici, on lepršav u svojim maštanjima o podneblju u koje se zaljubio na prvo viđenje, a ona neugodna u svom nemuštom nastojanju da svima stavi do znanja da joj nedostaje dom i da našu ulicu nikada neće zvati svojom kućom. Čika Marko je bio razgovorljiv s nama djecom uvijek spreman ispripovijedati anegdotu sa svojih putovanja, a Agneta nije običavala čak ni odgovoriti na pozdrav i njena šutnja je bila mučljiva na onaj starinski, bosanski, inadžijski način pa su je naši ljudi, pored svih mogućih ogovaranja, cijenili, poštovali i voljeli upravo zbog tog tersluka, kojeg se nije nimalo stidila.
Valjda je samo njoj takvoj moglo pasti na pamet da jednog proljeća, bio je Uskrs, jer Agneta je uvijek isticala kako je kršćanka i baptist, što su bile riječi kojima smo samo slutili značenje, organizovala čudnu igru koja i nije bila igra. Običaj je u njenom narodu bio da djeca kada dosegnu određenu dob prepuste sudbini da za njih odabere drugo ime, tajno, ono koje će odražavati njihovu unutrašnju, skrivenu, prirodu, ime koje će biti biće egzistencije ne samo na ovom i sljedećem nego i u svim paralelnim svijetovima, koji okružuju našu stvarnost. Okupila nas je, svu djecu koja su se družila sa Ngugu Zlatanom i Muthoni Danijelom, u prostranom predsoblju njihovog dvosobnog stana i objasnila šta će se dešavati. Na desetak papira ispisala je zagonetne natpise, papire će onda bacati u zrak a mi bismo trebali da ih hvatamo. Svako treba da uhvati jedan papirić, a ono što na njemu bude pisalo biće njegovo tajno ime i njegova spiritualna strana ličnosti. Bez nekog pretjeranog uvoda Agneta je počela bacati papiriće u zrak a mi smo, s nelagodom, počeli hvatati listiće i čitati ono što piše na njima.
Muthoni Danijela uhvatila je listić na kojem je pisalo lav i Agneta je bila presretna objašnjavajući nam kako to znači da će ona cijeloga života imati narav lavice, njenu moć, njenu strastvenost prema životu. Nermin je uhvatio listić na kome je pisalo krokodil i dok smo mi s pljeskom hvalili njegovu sreću Agneta je rekla da je krokodil opasna životinja i da to ime znači da će njen nosilac „uvijek imati posla sa podzemnim silama“. Njeno nas je obrazloženje malo oneraspoložilo, jer smo sve do tada njenu igru doživljavali upravo tako, kao igru, ali način na koji je Nerminu tumačila njegovu zlu kob uvjerila nas je da je cijela stvar sa papirićima i imenima ispisanim na njihovoj poleđini za Agnetu puno više od igre. Merima i Nataša su uhvatile listiće na kojima je, da li greškom ili namjerno, pisalo zec i Agneta je zamišljeno rekla „sestre“ i ništa više. Onda su redom Zoran, Miloš i Safet izvukli papiriće sa natpisima zebra, hijena i bivol, a Agenta je svakom odredila značenje.
Kada je došao red na mene da pokažem koji sam papirić uhvatio ruke su mi podrhtavale, ali sam morao okrenuti papir tako da svi vidimo šta je na njemu napisano i na opšte iznenađenje nije to bio pojam koji je označavao životinju, kao kod svih ostalih nego predmet. Uspio sam uhvatiti jedini papir na kojem je Agneta napisala riječ koja je označavala neživu stvar a kada sam, jedva čujno, pročitao napisanu riječ – krčag – gledala me mirnim, ispitivačkim i hipnotišućim pogledom. Ličila je na vudu vješticu, na ženu vračaru, koja određuje izgled moje budućnosti i prvi put tog dana djelovala je istinski strašno. Lice joj se izdužilo u grimasu, bez jasnog značenja, a kada je počela objašnjavati šta znak predstavlja u čovjekovoj sudbini imao sam osjećaj kao da me neko oštrim predmetom bode u meso natkoljenice. „Ti ćeš pokušati ovladati vremenom“, rekla je čekajući da vidi kakva će biti moja reakcija, ali ja sam samo nijemo stajao u mjestu ne razumjevajući niti jedne riječi koju je izgovorila. A onda je dodala „ali u tome nećeš uspjeti, jer vrijeme ne dozvoljava da se njime gospodari“.
Nelagoda se u tom trenutku preobrazila u jezu koju su tek Agnetine naredne riječi raspršile. „Čuvajte papire i nosite ih uz sebe, to su amuleti koji će upravljati odlukama vaših života.“ Svi smo oborili glave i sa stahom posmatrali papire u rukama, a onda je Agenta otvorila ulazna vrata stana i sviju nas potjerala na stubište. „Igrajte se, živite, nemojte biti robovi poput mene“, rekla je s nekom sjetom u glasu, s tugom koju do tada nikada nisam vidio u njenom ponašanju. Bili smo zbunjeni, ali smo se raspršili u trenu noseći svako sa sobom papir, koji je trebalo da mu odredi ostatak života. Čuvao sam ga godinama, u ladici radnog stola, često postavljajući sebi pitanje šta su one Agnetine riječi trebale značiti. Ostatak tog dana bili smo paralisani riječima koje smo čuli i koliko god da smo se trudili dan provesti u uobičajenim igrama Agnetin igrokaz lebdio je iznad naših glava.
Već sljedećeg mjeseca čika Marko je bio raspoređen na novi posao u Keniji i cijela porodica se odselila iz naše ulice. Nije bilo nikakvog sentimentalnog opraštanja, stvari su potrpali u golf sa znakom taxi na krovu i odjezdili u nepoznato. Nismo stigli čak ni da se oprostimo sa Ngugu Zlatanom i Muthoni Danijelom, jer je vrijeme odlaska i njima bilo iznenađenje. Ali, navinkuti da im se velike stvari dešavaju nenajavljeno bez negodovanja su prihvatili igru sudbine, samo je Agneta bila vidno tužna i potresena što napušta ulicu, koju nije voljela, i odlazi od svijeta s kojim se nije uspjela saživiti. To je bilo čudno, jer smo svi vjerovali kako je nesretna u Zenici pretpostavljajući da čezne za domom u Keniji.
Dugo niko od nas nije mogao zaboraviti čika Marka, Ngugu Zlatana i Muthoni Danijelu, a posebice Agnetu i njene čudne vradžbine kojima je zarobila našu pažnju. Čuvali smo papiriće sa imenima ispisanim hemijskom olovkom vjerujući kako su to naša tajna imena koja opisuju neke osobine za koje nismo ni znali da ih posjedujemo. Često smo, posebice na odmorima između časova, u školi, otvarali Atlas i na karti Afrike tražili Keniju pitajući se gdje li su sada naše donedavne komšije. Nismo ništa znali o njima, čak ni otac, u komitetu, nije mogao saznati gdje je tačno čika Marko i šta radi, a što su bile stvari koje su i moju mater živo interesovale. Znali smo da on radi na nekom velikom projektu izgradnje, čega tačno nikoga nije previše interesovalo. Otac je samo znao da je više preduzeća iz „cijele države“ otišlo u Keniju i da je naša privredna komora „izborila dobro plaćene ugovore“.
S vremenom sam papir sa svojim tajnim imenom negdje zaturio, a zatim i zauvijek izgubio. Kako se desilo da sam izvukao papirić na kojem je bila napisana riječ krčag i danas mi je misterija, ali sam zlokobnost Agnetinih riječi potpuno potisnuo u podsvijest. Često sam se pitao šta se desilo sa Ngugu Zlatanom i Muthoni Danijelom, ali nikada se nisam istinski interesirao za njihove živote. U vrijeme interneta i društvenih mreža pretpostavljam ne bi bilo teško pronaći ih i saznati šta im se zbivalo u životima. Ali da sam to ikada učinio raspršio bih magiju riječi koje je u mome umu posijala njihova neurotična i nesretna majka, alkoholičarka, kako danas uviđam i žena koja je jeftinim misticizmom nastojala razbiti okove svoje dosade. Jednom sam čitajući neku epizodu Mister Noa smještenu u Najrobi zamišljao njihova lica i došao u iskušenje da ih potražim na Facebooku, ali sam uspio odoliti tom porivu. Da nisam možda ne bih i danas vjerovao da sam na neki neobjašnjiv način svojim afričkim imenom povezan sa protokom vremena.