Agić: Tri džemreta hafiza Husejna Alispahića

Iz malog dimnjaka trošne ćerpičare, koja se nalazila tačno preko puta našeg solitera, uvijek je izbijao čađav dim. Nije imao snage da se digne skroz do neba pa bi se podmuklo razmilio cijelom ulicom stvarajući smrad koji je ujedao za grlo i oči. Otac je, dobro se sjećam, često negodovao zbog toga jer je imao osjećaj da od druge polovine oktobra, pa sve do proljeća, taj dim udara tačno u naš balkon, jedino mjesto gdje je mogao biti sam sa svojim mislima, kako je znao govoriti. Otac je na balkonu pušio čak i po najvećoj hladnoći, ali ne zato što je imao potrebu da uz duhanski dim posmatra panoramu Zenice nego samo zato što je majka, u kući, neprekidno protestovala protiv njegove navike.

Ta mi je mala ćerpičara ostala u pamćenju po mnogim stvarima, ali najviše po njenom domaćinu hafizu Husejnu Alispahiću, starcu koji je bio poguren u leđima, valjda od teškog rada, kojeg smo mi djeca zvali Grbavac. Bio je jedan od rijetkih ljudi koji se oblačio po starinski, kako se to nekada govorilo, što je značilo da je nosio široke pantalone i bio obuven u gumene opanke. Zapamtio sam i da je, bez obzira kolika hladnoća bila, uvijek nosio košulju raskopčanu do pola grudi, da je uvijek bio, što se kaže, gologlav, i da nikada nije nosio odjevne predmete koji su štitili od hladnoće. Nije bio sijed iako se govorilo da je dosta star, šta god to značilo, navodno je bio učen čovjek, a znam da je otac, u nekom razgovoru pomenuo, sasvim usputno i ne znam više u kakvom kontekstu, da je bio rudar i to u ono vrijeme kada se ćumur kopao ručno, samo krampom i macolom za razbijanje stijena.

Avlija hafizove kuće bila je omalena, sa tri strane omeđena zidom, kojeg je svake godine sam krečio. Nije imao žene, a niko od nas nije znao da li se ikada ženio i da li je negdje imao djece. Vrata kuće uvijek je držao širom otvorena i kada biste prolazili Potočkom mahalom mogli ste vidjeti veliki starinski kredenac, sećiju i pored nje stol, a iz kuće je uvijek izbijao miris kuhane govedine, opor i štipajući. Hafiz Husejn je bio razgovorljiv čovjek i nije se ustručavao zaustaviti nekog komšiju započinjući razgovor, koji je mogao trajati do u nedogled. Ljudi su ga voljeli i rado su slušali njegove besjede, kako se to u ulici govorilo. Zapamtio sam i da je bio derviš nakšibendijskog reda i dobro pamtim da su mu ljudi dolazili u kuću praviti dervišku halku zbog čega je, nekoliko puta, bio privođen u SUP i isljeđivan. Uvijek bez nekih većih posljedica, jer je hafiz Husejn, kako sam poslije saznao, dva puta bio heroj rada i nikada od države ništa nije tražio.

Meni se i danas čini, kada se prisjećam njega, da je on cijeli život nešto dovozio u svoju avliju, a najviše materijal za ogrjev. Ali, bilo je u njegovoj avliji svega, razbacanog i nikada poredanog po nekom racionalnom metodu. Sjećam se da je u avliji imao karoseriju nekakve prastare lade, potpuno smeđu od hrđe, da je imao burad u koju je skupljao vodu i svakojakog alata kojeg nije sklanjao u šupu, a koji je bio toliko prljav i zamašćen da ga niko, nikada, nije dirao. Ljeti bi hafiz Husejn odnekud iz kuće iznio stolicu na ljuljanje i u njoj bi sjedio po cijeli dan ljuljajući se kao malo dijete, vedar, nasmijan i dobro raspoložen. Ljeti je kuhao u avliji, na nekakvoj limenoj furni, a kada bismo mi djeca zatražili znao je, u šporet, ubaciti nekih tajanstvenih, osušenih, kora od drveća koje su, kada bi se rasplamsale, širile zamaman miris i tada je cijela ulica djelovala kao da je naparfemisana.

Hafiz Husejn Alispahić bio je čest gost u mnogim kućama naše ulice, a pamtim da je dolazio u stan kod djeda Asima i majke Zade. Donosio bi tada neku knjigu sa sobom, umotanu u peškir, a nakon što bi je izvadio sjeo bi na trosjed, prekrštenih nogu, a la turca, otvarao knjigu i čitao iz nje nešto na jeziku koji je bio melodičan, ali meni potpuno nerazumljiv. To je više bilo pjevanje, nego čitanje i znam da je čak i djed Asim, inače prgave naravi i grubog ponašanja, tada padao u neko stanje pomirljive ekstaze. Majka Zada je, opet, bila toliko fokusirana na ono što je hafiz pjevušio da je nije moglo omesti ništa, čak ni moje glupiranje i izazivanje, na koje je inače reagovala oštro i odrješito. Poslije mi je majka Zada objasnila da je ta knjiga Kur'an časni i da hafiz Husejn uči dove za blagostanje i sreću, za berićet naše kuće, kako je govorila. To je naša muslimanska tradicija, rekla bi ozbiljno i sa tonom koji nije dozovoljavao propitivanja i rasprave i ja sam prihvatao njeno objašnjenje kao datost u koju se ne sumnja, kao u jedan mali dio ukupnog poretka svijeta koji se nikada ne dovodi u pitanje.

Samo onome ko je posmatrao sa strane moglo je djelovati da se hafiz Husejn mučio dok je skidao debelu plavo-sivu ceradu sa drvara, jer to je bila varka njegove pojave. Snažnim rukama savijao je tešku, kišom i snijegom natoljenu tkaninu da bi je bacio negdje u stranu otkrivajući da je u njegovom spremištu ostalo još dosta suhih cjepanica za loženje i ćumura, koji je služio da se vatra održi živom preko noći. Ljudi su ga posmatrali sa zainteresiranošću komentarišući među sobom šta taj njegov, po njihovom mišljenju, preuranjeni, rad treba da znači. Bilo je hladno, magla se skupljala po gradu, dizala gotovo do pola Vučijaka, prekrivala cijelu Popovu Bašču i nalikovala jezeru od zgusnute pare. Tog je dana hafizovo znakovito ponašanje iz priča potisnulo čak i one o nadolazećim izborima, jedino je otac, uporno i svojeglavo, neprekidno govorio kako Savez komunista to nije trebao dozvoliti. Te je iste večeri, pripit, pomalo zajedljivo, majci rekao „tvoji su sigurno svi za SDA“, nakon čega je ona plakala, povrijeđena ali ne i uvrijeđena.

Već sljedećeg dana magla se skroz razišla i nad Zenicom je granulo blistavo sunce, a ulica je živnula kako nije skoro pola godine. Nekim je poslom djed Asim došao tog dana u avliju hafiza Husejna, a ovaj mu je, razdragan kao malo dijete, pokazivao cvjetiće ljubičica i visibaba kako su iznikli po rubovima njegove bašče. „Stiglo“, rekao je kratko djedu, samo to i ništa više, jer ta je jedna riječ bila dovoljna da se iskaže veliko životno otkrovenje. Djed se tog dana kući vratio iz fasunge sa punim kesama namirnica, a dok ih je majka Zada slagala u frižider samo je rekao „udarilo prvo džemre, u zrak“. Majka Zada je, u predvečer, oprala balkon, plastični stol i tri stolice, a djed ih je iznio i poredao odmah uz stakleni dio balkonske ograde. Sjedio je puni sat gledajući kako pada mrak na Volovsku glavu pljuckajući u list stare novine ostatke duhana, koji mu se skupljao u ustima. „Nema više hladnog vremena, a do jučer sve ledilo i smrzavalo“, rekao je djed, a majka mu je nalivala fildžan kafom.

Do nas, u ulici, samo su dopirali odjeci, ali iz očevih priča znao sam da SDA vodi predizbornu kampanju, kako je s nekom dozom gnušanja potencirao, po selima i džamijama. Te je sedmice puno telefonirao i kasno se vraćao kući, uvijek izmožden, umoran i ispijen. Počeo je više razgovarati s majkom povjeravajući joj stvari koje je cijeloga života tajio od nje. Govorio je o partiji, Savezu komunista, o Titovom naslijeđu, a ona je nijemo slušala ne znajući šta da kaže na tu iznenada probuđenu očevu intimnost. Tih je dana gotovo i prestao piti, ali je pušio više i bio generalno mnogo zabrinutiji nego sam ja pamtio da je ikada ranije bio. Ali, bio je i mnogo blaži i pristupačniji, kao da su ga ti politički problemi, koji su se samo množili, razniježili i raskravili, postao je emotivniji i prisniji sa nama ukućanima i tada sam prvi put vidio da je, sjedeći na trosjedu ispred televizora, zagrlio jedne večeri majku i spustio glavu na njeno rame. Valjda je to bio jedini način na koji je umio reći teško mi je, trebam pomoć i utjehu, a ona je sve to savršeno dobro razumjela i podmetala se da mu pomogne na koji god je način mogla.

Valjda je prošlo tačno sedam dana, od dana kada je djed pomenuo prvo džemre, kada je hafiz Husejn počeo puniti veliku burad vodom, a kada je napunio burad onda je vodu točio u sve velike limene posude, koje su se nalazile u njegovoj avliji. Poslije je zahvatao tu vodu nekim drvenim krčagom i odlazio do najudaljenijih kutaka Potočke mahale zalijevajući tek izniklu travu i kržljavo drvlje žbunova. Zatekao sam se kod majke Zade i djeda Asima u kući kada je neko pozvonio na ulazna vrata. Majka se nije ni pomakla, rekla je znam šta će reći, a djed je, dok je prolazio hodnikom, doviknuo pitanje onom što je stajao na stubištu: „Jel’ udarilo drugo džemre?“ Majka je vrtila kuglice tespiha po prstima i sama dala odgovor, koji sam samo ja mogao čuti. „Jašta je“, rekla je smireno, „eno hafiz Husejn puni burad, voda više neće lediti.“ Kada je odložila tespih sjela je za singericu i kratila pantalone, a zvuk igle koji udara o šiveću ploču stvarao je utisak kao da se nalazimo u fabričkoj hali.

Kasnije tog dana djed Asim je na balkon iznio dvadesetak flaša soka od zove i poslagao ih oko stolića za kojim je sjedio. Kad bi ožednio, nalio bi sok u pivsku kriglu od debelog stakla i pio bi tekućinu velikim gutljajima. Majka Zada je, nakon što je, barem jedan sat, šila za singericom, iznijela na balkon veliki crveni lavor napunjen vodom i odložila ga ispod metalne galanterije u kojoj je držala saksije sa cvijećem. „Nek’ mi je pri ruci“, rekla je dok je šoljom zahvatala vodu i njome kvasila humus za ukrasne biljke.

Očevo ponašanje postajalo je sve neobičnije. Čas je padao u stanje razdražljivosti i bijesa, a odmah zatim bi dolazili dugi periodi melanholije tokom kojih bi samo stajao na balkonu i pušio nezainteresiran za zbivanja u kući. Ne znam, možda je tada prvi put počeo shvatati da se svijet u kojem je živio približava katastrofi i da nakon apokalipse ništa više neće biti isto. Ne mogu to sa sigurnošću reći, jer oca nikada nisam upoznao tako dobro da bih ustvrdio da li je imao vizionarske poglede i uvid u stvari dublji nego ostali ljudi. Znam da je bio zabrinut što Savez komunista, svakim danom, gubi na važnosti, znam i da se ljutio i srdio kada su ljudi javno kritikovali samoupravljanje i jednopartijski sistem. On je bio iskreni vjernik komunizma, ne zelot, ne fanatik, samo vjernik koji nije poznavao stvarnost osim one koju je definirala njegova religija. Sve izvan partijskog za oca je bilo opasno i pogubno, što se, da budemo iskreni, pokazalo tačnim, jer demokratija, koju su drugi s toliko oduševljenja htjeli uvesti iz zapadne Njemačke, zajedno sa mercedesima, Nestle čokoladama i fliper aparatima, za njega je bila iskonsko zlo, koje uništava ljude i svijet.

Da li je vidio nadolazeći armagedon nisam baš siguran, jer za takvo nešto nije imao dovoljno znanja i iskustva neomeđenog partijskom ideologijom. Ali, kao inteligentan čovjek, osjećao je da se približava nešto, što ga je strašilo i užasavalo, a jedinu odbranu od te prijetnje vidio je u zatvaranju u ono što je bilo poznato i sigurno. Avangarda komunističkih ideja za njega je bila tradicija od koje se ne smije odstupiti, sve ostalo bilo je reakcionarno i opasno. U tih nekoliko sedmica izmršao je toliko da je sako, koji je još te zime jedva mogao zakopčati, sada lahorio na njemu. Opet je bio vitak i pokretan, ali u njegovoj hitrosti nije bilo oduševljenja. Pio je malo, gotovo nikako, a kada je to i činio radio je na način kako rade odmjereni salonski bonvivani ispijajući rakiju malim, jedva zamjetnim gutljajima.

Materin rođendan pada svega tri dana uoči Osmog marta i majka Zada je obećala da će se te godine veselje pripremiti kod njih u stanu. Otac se, što je mnoge iznenadilo i pomalo zabrinulo, odmah složio dodajući kako će on kupiti cvijeće i slatko, a da djed i majka spreme glavno jelo. Bila je subota, dobro pamtim i nije se išlo u školu, a prethodne noći spavao sam kod majke i djeda, jer su roditelji bili na nekoj zabavi u Domu JNA. Cijelo veče čulo se kako trešti muzika, a kada bih pogledao, s balkona, prema Domu vidio sam da ispred ulaza stoje grupice, napirlitanih, žena i muškaraca. Do kada je muzika svirala ne pamtim, jer sam brzo zaspao, uspavala me vruća sarma, koju je majka Zada servirala za večeru.

Djed je hodao polako, ali odlučno a ja sam skakutao iza njega. Nije mi se išlo s njim, ali nisam imao izbora, majka Zada je naredila da obojica idemo kako bi mogla pospremiti kuću i namjestiti stol za večerašnje sijelo. Prošli smo preko Kamenog mosta, zatim uz Carinu i uputili se prema Zmajevcu, gdje je djed, u direkciji, uzeo punu kesu svježe istranžiranog mesa. Sunce je dobro grijalo i djed je odlučio da se vraćamo Sarajevskom ulicom, dužim ali pitoresknijim putem. Dok je hodao, pokazao mi je rukom na Ešove i rekao da sličan gaj ima u Orahovi i da baš zato voli ovuda prolaziti. Prošli smo i pored Majestica i djed se tada samo lukavo smijuljio pjevušeći tiho pjesmu iz Kusturicinog filma Otac na službenom putu „Tri kurvara, tri kurvara“, a onda je zamukao i činilo se da je i njega ophrvala neka melanholična dobrila.

Kad smo skrenuli u Potočku mahalu i izbili na Harmandića njivu djed je iznenada stao. Tamo je, na goloj zemlji, okružen žutim cvijećem velikih latica sjedio hafiz Husejn. Izgledao je kao neko nadnaravno biće koje ste mogli vidjeti u ilustrovanim encikopedijama hinduizma. Bio je to prizor potpuno nesvakidašnji, nešto nalik Cézanneovim slikama, samo smještenim u stvarnost našeg svijeta. Gledao je u plavo nebo i doimalo se kao da na neki mističan način komunicira sa Bogom. Djed ga je pozdravio s kratkim „merhaba, hafize“, što je bio prvi i posljednji put da sam čuo djeda kako nekoga pozdravlja na taj način. Hafiz je odgovorio sa „merhaba, Asim-aga“ i nastavio dobrodušno zuriti u nebesko plavetnilo, a onda je okrenuo glavu prema nama dvojici. Oči su mu bile iste boje kao nebo, djelovalo mi je kao da umjesto zjenica u glavi ima dva ulaštena klikera.

Mahnuo nam je da dođemo do njega i djed je poziv bez ustezanja prihvatio. Sjeli smo tako da smo činili jedan red, sva trojica okrenuti prema soliterima Kineskog zida. Hafiz Husejn nije ništa pričao, podigao je sa zemlje staklenu činiju i iz nje, metalnom kašičicom za kafu, nagrabio slatka od dunja. Dok je jeo mljackao je kao malo dijete, a želatinasta žuta masa lijepila mu se za jedina dva zuba gornje vilice. Hafiz bi onda jezikom odvajao slasticu od zuba, valjao je iznova po ustima, a onda slasno gutao. Ne sjećam se da li je i nas dvojicu ponudio delicijom, znam samo da je u jednom trenutku desnom rukom nekoliko puta udario u zemlju i rekao „udarilo i treće džemre, ono u zemlju. Sad se može sjediti i na goloj zemlji, da se ništa ne prostire“. Onda je pružio noge u plitku travu i sjedio tako nekoliko trenutaka. Djed je izvadio cigaretu i zapalio, a ja sam sjedio nestrpljiv da se meditacija završi i da budem slobodan tračati po ulici.

Kao da mi je pročitao misli hafiz Husejn, bez najave i povoda, reče, obraćajući se više meni nego djedu, „biće vremena za sve, ne hiti ni za čim u životu. Budeš li žurio meleći te neće moći stići“. Okrenuo se djedu i dodao „samo još da Babine huke prođu i to je to od zime“. Djed, nakon tih riječi, ugasi čik cigarete pozdravi se i povede me u našu ulicu. Bile su to posljednje riječi koje sam čuo iz usta hafiza Husejna. Te večeri, kada je djed pripovijedao šta je čuo od hafiza Husejna svi su ga za stolom pažljivo slušali, čak i otac, koji inače nije volio takve priče. Pitao sam majku Zadu šta su meleći i ona mi je objašnjavala da su to nevidljiva bića koje je Allah dželle šanuhu zadužio da paze na ljude. To je sve što mi je znala reći, jer kada sam insistirao da mi objasni šta je značilo ono hafizovo da ne žurim, jer me neće moći stići, nije umjela bilo šta reći.

Meleće sam dugo vremena zamišljao kao duhove i aveti, kakvi su se pojavljivali u romanima Dylan Dog, a poslije kao Marvelovog Srebrenog letača. Dok bih skakao po kući, boreći se protiv nevidljivih neprijatelja, govorio sam da su pored mene meleći i da se zajedno borimo za spasenje naše planete. Majka Zada nije voljela moja fantaziranja i kada bih spomenuo Galaktusa samo bi se namrštila. Učila je naglas suru Kul huvallahu i govorila „dragi Allahu spametuj ovo dijete“. Sasvim slučajno, na radiju sam, jedno poslijepodne, čuo neku pjesmu sa romskom melodijom, a onda sam počeo oponašati njen ritam i pjevati iz sve glasa „džemre, džemre“ skačući kao neki raspojasani čergar. Bila je to riječ koju je onog dana na Harmandića livadi pomenuo hafiz Husejn i koju ja nisam nikako mogao zaboraviti, makar joj nisam znao pravog značenja. Majka Zada me gledala u čudu i govorila „vela havle i ove djece, danas. Al’ nek i Babine huke prođu, pa nek’ onda sve izađe kako treba“.


* Džemre je turska riječ i označava zračni talas ili zračnu struju, koja vodi ka postepenom popuštanju mraza i studeni u rano proljeće. Legenda kaže da, kad “pukne” prvo džemre vraća se život u prirodu, dolaze prvi pupoljci, i vide se prve naznake visibaba i ljubičica.”Džemre je toplina Sunca i njegovih talasa u zraku, u vodi i zemlji. Kada taj topli talas dođe onda je stigao i prvi glasnik proljeća”, kazuje predaja. Narodna meteorologija poznaje tri džemreta. Prvo “udari u havu” (hava – zrak na turskom) 19. februara i tu već počinje otopljenje zraka, odnosno nema više velikih minusa, pričaju stari. Sedam dana kasnije, 26. februara, džemre “udara u vodu”, koja se ne može više mrznuti. Posljednje, treće džemre “udara u zemlju” 5. marta. Tada, prema predajama, počinje otopljenje zemlje, na kojoj se od tada može sjediti.

Jasmin Agić


Rodić: Propovjednik
Hadžić: Danilo Kiš
Ovčina: Argentina