Ne znam kako je bilo u drugim gradovima, ili čak drugim dijelovima Zenice, ali u mojoj ulici jedna je garaža za automobile bila, u posljednjim godinama jugoslovenskog socijalizma, preuređena u kvartovsku videoteku. Nedugo nakon otvaranja postala je centar svih društvenih zbivanja i okupljalište ljudi najrazličitijeg uzrasta i životnog svjetonazora. Vlasnik videoteke, kojem sam samo zapamtio da li ime ili nadimak, Enko, bio je tada čovjek u svojim ranim dvadesetim godinama i predstavljao je nukleus klase privatnih poduzetnika koja će, u godinama koje su dolazile, srušiti socijalizam i nametnuti ideologiju kapitalističkog privređivanja.
U Casablancu su dolazili svi, jednako oni koji su imali potrebu da iznajmljivanjem videokaseta zadovolje svoje filmofilske navike kao i oni koji su željeli biti dio novog svijeta, onog koji se rađao na umirućim plećima sivog socijalističkog doživljaja svijeta i koji je, možda najviše zbog živopisnosti omota na video kasetama, bio šaren, privlačan i jednostavan za prihvatanje. I sam je gazda videoteke bio nadasve zanimljiva osoba, a legende koje su kolale o njemu, tokom svakog dana mog djetinjstva, bile su sve nevjerovatnije i fascinantnije. Navodno je, pamtim dobro, kapital za pokretanje privatnog biznisa, kako se to tada govorilo, stekao pljačkom neke zlatare u Cirihu. Da li je to bila istina ili jedan od onih urbanih mitova u koji svi vjeruju iako slute da u njemu nema ni trunke istine ostaje mi do danas nepoznato. Znam samo da je u svoju videoteku navraćao uvijek u kasnim poslijepodnevnim satima, da je imao crnu zalizanu kosu i da je pokušavao ličiti na Chrisophera Lamberta iz filma Sicilijanac.
Možda je taj film imao i dubljeg traga na njegovo ponašanje, ne znam, to ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali njegovo zaštitničko ponašanje i glumljena velikodušnost izazivali su kod nas djece podsmijeh, koji smo morali kriti, jer je Enko, bez obzira što je po prirodi bio izuzetno blage naravi, valjda uživljen u ulogu koju je igrao, znao biti otresit, grub i vulgaran, a prema, nama, djeci, nerijetko i nasilan. Ali, bez obzira na njegovo klovnovsko ponašanje i ispade bijesa, kojima se htio prikazati strašniji nego je to objektivno bio, voljeli smo dolaziti u videoteku i tamo, jednostavno, dangubiti. Koliko bismo se zadržali zavisilo je od njegovog raspoloženja, a kada je bio veseo i dobro raspoložen volio je pripovjedati priče iz svoje lopovske prošlosti, kako je svoju, ne tako davnu mladost, volio opisivati uz dozu primjetnog cinizma. Bez obzira šta je svaki od nas pojedinačno mislio o Enki ostaje činjenica, do danas, da smo uživali slušati njegove priče makar smo, u pravilu, kada bismo otišli iz videoteke, uz dosta lascivnih primjedbi, secirali njegove izmišljene pustolovine. Nekada, kada je baš bio dobre volje usred neke njegove priče počeli bismo se cerekati na šta je on reagovao psovkama i prijetnjama, ali uvijek i sam se smijući, svjestan, valjda, kako u to što govori niko iole razuman ne može povjerovati.
Ne znam kako je došao na ideju, sam ili je to negdje vidio, to danas više uopšte nije ni važno, ali Enko je jednog ljeta odlučio da će početi sa organizovanjem javnih kino projekcija. Pošto je to u Jugoslaviji bila prilično ilegalna, čak i tabuizirana stvar, prirodno da se projekcije nisu javno oglašavale nego je dovitljivi Enko usmeno, onome za koga je mislio da ga takvo nešto može zanimati, govorio vrijeme projekcije i koji će film biti prikazivan. Uglavnom smo gledaoci na tim projekcijama bili mi djeca, ali sjećam se da je u nekoliko navrata videoteka bila puna nešto starijih djevojčica, koje su gledale neki romantični film. Ulaz i sjedenje se naplaćivalo, a svaki posjetilac kina Casablanca imao je slobodu da sa sobom donese šta će jesti i piti. Jedino je pušenje bilo zabranjeno, što je, kako danas vidim, bilo istinsko vizionarstvo, još i više jer je sam vlasnik kina, dotični Enko, bio strastveni pušač ili je barem želio ostaviti takav dojam.
On je cigaretu držao među prstima i neupaljenu, dok je pričao ili obavljao bilo kakav drugi posao, a kada bi shvatio da su mu za rad potrebni svi prsti ruke zaticao bi cigaretu za uho. Svaki put kada bi pošao pripaliti cigaretu prvo bi je cijelu olizao, a onda bi uvlačio dim cigarete u pluća tako jakim udasima da su mu se na oba obraza pojavljivale dvije rupe duboke kao roše za klikere. Jedini je Enko pušio tokom projekcija filmova, ali stojeći ispred videoteke i samo bi povremeno provirivao između navučenih stora osmotriti šta se dešava u garaži, koja je postala mala kino sala. Još je jedna stvar bila zanimljiva na njemu i to na način da je pamtim i danas. Koliko god naprezao sjećanje ne mogu se sjetiti da sam Enku vidio, bilo gdje, dakle ne samo u videoteci, obučenog u nešto što nije bilo gornji dio sportske trenerke. Tih je godina, razumijem, to bio glavni modni hit, posebice među ljudima koji su pokušavali balansiraati na granici zakonski dozvoljenog i koji su često odlazili raditi na zapad, kako su međusobom govorili, uz dosta ironičnog smijeha.
Ni Enko se nije razlikovao od svoje generacije i uglavnom je nosio trenerke, šuškave, drečave i nekoliko brojeva veće, a najviše je volio biti u bijeloj Reebok trenerci koju je preko prednje strane presijecala velika plava traka. Možda je to bila trenerka nekog reprezentativnog dresa, ili fudbalskog kluba u Švicarskoj, ne znam, ali kada god pomislim na njega vidim ga u toj trenerci i sa zlatnim lančićem na lijevoj ruci, koji je držao komotno i koji bi mu pao niz podlakticu svaki put kada bi cigaretu prinio ustima. Ni danas mi nije do kraja jasno zašto je pokrenuo posao sa izdavanjem VHS kaseta, ali vjerujem kako je mislio da je to dobar način da život učini iole mirnijim ili stabilnijim. Ruku na srce, nije uopšte bio neki filmofil, a iskreno govoreći, sumnjam da je uopšte volio gledati filmove, osim nekoliko jugoslovenskih, kojima se u svom golemom neobrazovanju iskreno divio.
U kino Casablanca najviše smo voljeli dolaziti mi djeca iz ulice Omera Maslića vjerovatno jer se videoteka nalazila u jednoj od garaža u soliteru, ali sa zadnje strane, one koja je uvijek bila u sjeni i koja je gledala na kino 29. novembar. Možda je bilo neke simbolike u tome što je začelje kina bilo odmah nasuprot videoteci i dok smo boravili u Enkinoj preuređenoj garaži mogli smo vidjeti, ako smo se zatekli u pravo vrijeme, kako svijet izlazi iz kina i razilazi se nemilice na sve strane Zenice. Enkin kinematografski princip bio je jednostavan i učinkovit, jer je filmove koje će prikazivati na javnoj projekciji, koja je istovremeno bila tajna, birao na jednostavan način. Nekoliko dana prije nego bi odabrao film propitivao bi nas koji film nam se najviše sviđa, ili koji bi voljeli gledati i šta od ponude želimo posuditi ali ne možemo doći na red zbog velike potražnje. Kada bi ustanovio koji je film bio na vrhu svih naših želja jednostavno bi oglasio, među nama, da će biti projiciran u određeno vrijeme.
U ljudskoj je prirodi da mnoge stvari zaboravi, zapravo, to je osnovni zakon čovjekovog održanja, jer kada bi bio sposoban pamtiti sve što je doživio ne bi bio u stanju preživjeti svoju prošlost. Zaborav je jedini princip ljudske opstojnosti, a fragmenti koji se zalijepe u ljudskoj memoriji tu su samo da životu dadnu nekakav patetičan smisao. A ono što pamti ili ima neku važnost, koja sudbinski obilježi i usmjeri čovjekov život, ili je nejasan i zagonetan fragment prošlosti, ili nešto treće, nebjašnjivo i slučajno zabilježeno u ljudskoj podsvijesti. Ne znam zašto i ne znam kako, ne mogu vidjeti nikakvog značenja koje bi imalo smisla vama kojima ovo govorim, ali jedna od stvari koje pamtim cijeloga života, koje se sjećam lucidno jasno i koja me uvijek, kada je evociram, uzbudi i obraduje u istoj mjeri kao i onog dana kada sam je proživio, bio je moj prvi odlazak na projekciju u kino Casablanca.
Negdje sredinom dana pala je kiša, iznenada i neočekivano, bio je to onaj zaglušujući ljetni pljusak koji je odmah stvarao potoke vode po ulicama i zbog kojega su žene istrčavale na balkone i sklanjale stvari u unutrašnjost stanova. Grmilo je tako snažno da se stvarao osjećaj kao da se zemlja trese, a huk vode stvarao je presiju na bubnjiće i bez obzira koliko jako govorili glas nije od usta mogao dosegnuti do tuđih ušiju, gubio se ispresijecan zvukom kiše koja je posjedovala biblijsku snagu. Čim je kiša stala izbilo je sunce, voda se povukla sa ulice, a duge su izbile iznad Volovske glave; svijet je izgledao nestvarno i neodređeno, bez oblika i čudesno, a sparina, koja se dizala prema nebu, bila je ne samo vidljiva nego i opipljiva. U svim lokvama na ulici pojavio se nevjerovatan spektar boja i doimalo se kao da je neko u svaku izlio čašu naftalina ili motornog ulja čija je teška tekstura mijenjala boju nakupljene kišnice. Grad je bio pust, bez ljudi, bez zvukova i pokreta a nama djeci, navikloj da besposleno dangubimo, bilo je neobično posmatrati tromost grada, koji je uvijek bio živ i u pokretu.
Vjerovatno nije bila ničija ideja i vjerujem da je Enko već ranije razglasio da će se tog poslijepodneva u Casablanci prikazivati film, koji nas je sve interesirao, jer tog nas je dana bilo neobično mnogo. On je od videoteke na jednostavan način pravio improviziranu kino salu tako što bi na velikoj komodi prikopčao videorekorder sa televizorom, a onda ispred ekrana, skroz do ulaza u garažu, poredao petnaestak drvenih stolica na kakvim smo sjedili u školi. Prije nego bismo ušli u videoteku lično bi naplaćivao ulaz i raspoređivao nas gdje će ko sjediti nastojeći da viši sjede u pozadini, a oni manji bliže ekranu televizora. Kada bismo svi posjedali navlačio je storu na portal ulaznih vrata i čim bi videoteka utonula u mrak puštao bi film, bez ikakve najave, bez puno objašnjenja i nepotrebne priče. Tog smo dana, taj prvi put kada sam gledao film u kinu Casablanca, prisustvovali projekciji ‘Masters of the Universe’, filma o kojem smo toliko pričali da sam mislio kako nema potrebe da ga gledam, da ništa u filmu neće biti nepoznanica, da neće biti otkrića u fabuli i uživanja u sadržaju. Ali, kako je vrijeme odmicalo shvatao sam da su sva prepričavanja, koja sam slušao, bila izmišljotine i da svi koji smo tog dana sjedili u Casablanci i posmatrali mišićavog Dolpha Lundgrena kao He-Mana prvi put gledali film.
Inače bučni kao gomila i grupa tog smo poslijepodneva bili nečujni, paralisani i potpuno koncentrisani na samo jednu stvar; na veliki portabl televizor marke Gorenje koji je proizvodio tako bistru sliku i tako čist zvuk da i danas vjerujem da je to najbolji televizijski aparat ikada napravljen. Sjećam se dobro da je bio smeđ, boje lakirane hrastovine i da je vjerovatno pravljen u maniru kojim se nastojao oponašati dekor sobnih lamperija. Postavljen na sredinu videoteke djelovao je impozantno, izgledao je kao totem ispred kojega se poredala grupa naivnih vjernika, čiji svijet počinje i završava se onostranom magijom koju zrcali. To je poslijepodne i bilo magično, nevjerovatno i nadrealno, zasjenilo je sve što je stvarnost do tog trenutka bila u stanju da kreira. Nekoliko godina kasnije, kada izbije rat i korjenito izobliči ulicu, počinjem razumijevati s koliko žilavosti zbilja može da se nadmeće sa maštom u stvaranju nevjerovatnih situacija, ali do tih događaja gledanje Masters of the Universa, nakon preživljenog ljetnog potopa, bilo je nešto najnadrealnije što je dječiji um mogao doživjeti.
Sve do večeri prepričavali smo, sjedeći na školskom zidiću, fabulu filma, a kada je pala noć i kada su se nad travom počeli dizati svici nova ljetna magija odvratila nam je pažnju. Nerko i Zoka hvatali su svice spretnošću, koju ja nisam posjedovao, a onda bismo ih nosili u stubište, do podruma i tamo puštali uživajući posmatrati kako se njihova svjetlost povećava i dobija jedan sasvim novi volumen. Za nas su ti insekti bili bića iz jednog sasvim drugačijeg svemira, bila su spona koja je povezivala svijet naše stvarnosti sa svijetom mašte koji je neprekidno dobijao najrazličitije poticaje. Dugo vremena sam vjerovao da možda postoji način da se zakoni zemaljske fizike izmijene i da stvarnost naše ulice počne više ličiti na Eterniju, zamišljao sam da svijet u kojem živim ima produžetak koji treba da nađemo, ekstenziju nastanjenu bićima o kakvim smo čitali u stripovima i gledali ih u filmovima.
Roditelji nisu imali problema što sam dosta vremena provodio u Casablanci, ali majka Zada je bila neumoljivo protiv toga i često je znala navratiti do garaže i veoma grubo me potjerati kući. Rastjerala bi i drugu djecu, koja su se plašila njene strogoće, ali još više odlučnosti s kojom je sve roditelje upozoravala na štetnost tog mjesta za odgoj djece. Ni Enko nije volio kada bi došla, jer je znao da će rastjerati sve mušterije, ali pribojavao se da joj se suprotstavi. Njena otresita i pravdoljubiva narav nije dopuštala rasprave i bez obzira što je on o sebi mislio kao o velikom kvartovskom mangupu za majku Zadu je bio samo jedna vrsta štetne društvene anomalije, koju je ona rado htjela iskorijeniti. Možda se pribojavao i djeda, za kojeg su svi znali da je u mladosti bio sposoban bokser, prznica i u pijanstvu kabadahija, što su bile osobine na koje je, u svojoj ženskoj prepredenosti, majka Zada računala. Zapravo, pamtim da je nekoliko puta, tjerajući me kući iz Casablance, Enki dobacila kako će sljedeći put „po dijete“, što sam bio ja, „doći Asim“ i pamtim da je on na tu prijetnju nelagodno šutio.
Bez obzira na sve zabrane i prigovaranja u Casablancu sam išao redovno, jer to je mjesto bilo moje utočište, hram u kojem sam se hranio religijom filma. U kinu Casablanca gledao sam desetine filmova, tu sam naučio biti miran i nepokretan, u toj sam garaži naučio da se film može gledati strastveno i sa puno bijesnih komentara. Biti tih ili pričati glasno, obraćati se ekranu ili dobacivati komentare za koje znaš da će isprovocirati druge, sve sam to naučio gledajući filmove na velikom Gorenje televizoru, u garaži koja je djelovala kao ilegalno kino, iza zastora koji su trebali od ostatka svijeta sakriti zbivanja iz njene unutrašnjosti. S godinama i Enko se promijenio, počeo je sa više interesovanja gledati filmove koje je prikazivao u svojoj videoteci, postalo mu je važno pričati s nama o filmovima i u jednom trenutku, osjetio sam to, počeo je zdušno učestvovati u pothranjivanju kinematografske mitologije. Ako je u prvoj godini vođenja privatnog biznisa, kako je volio opisivati svoje vlasništvo nad videotekom, uglavnom izbivao iz garaže napučene metalnim policama, na kojima su bili poslagani prazni omoti videokaseta, s protokom vremena postajao je toliko prisutan na tom mjestu da ga više i ne pamtim drugačije nego isključivo kao čovjeka koji je boravio u videoteci.
Prikazivanje filmova za gomilu djece toliko mu se omililo da je u jednom trenutku prestao naplaćivati prisustvo tim seansama, a odmah nakon toga i stajati ispred garaže tokom projekcija. U posljednjim godinama rada videoteke Enko je tokom svakog prikazivanja filma sjedio na betonskoj stepenici omađijano gledajući filmove, a poslije je učestvovao u raspravama s toliko žustrosti i žara da se između nas i njega gubila razlika u godinama i svi smo postajali dio istog plemena poistovjećenika. Možda sam umislio, a možda je to i autentična uspomena, ali još vidim kako se na očigled svih nas promijenio, kako je iz njegovog ponašanja nestalo one artificijelne grubosti koju je zamijenila jedna iskrena znatiželja za umjetnost filma. Ne znam gdje je živio niti šta je od onih urbanih priča bila istina o njegovom životu, ali znam da je s vremenom postao mnogo suzdržaniji dok je pričao s ljudima. Jedino je prema nama djeci ponašanje mijenjao tako da je bilo otvorenije, iskrenije i življe, prema svima drugima se ponašao kao odbjegli zatvorenik, koji svim silama nastoji sakriti svoj pravi identitet.
Bilo je ljeto ’91 kada je kino Casablanca zatvoreno, ali ne intervencijom nekog strogog i budnog inspekcijskog organa, a još manje zbog nedostatka interesovanja za njene sadržaje. Ništa od toga nije bilo slučaj, a u danima prije nego je Casablanca nestala sa lica zemlje videoteka ja bila punija nego ikada ranije. Da samo desetak mjeseci kasnije nije izbio rat i svojom bestijalnošću pobrisao uspomene na posljednje dane socijalizma u Zenici, da je Jugoslavija, u nekom hipotetičkom obliku, nastavila živjeti ili da je Bosna postala nezavisna država na način kako se suverenost dosegla u Češkoj nestanak Casablance bio bi najveći, a svakako i najzagonetniji, događaj koji se desio u našoj ulici. Ako sam i znao danas sam detalje zaboravio, ako su mi bile poznate, danas se gotovo ni jedne okolnosti više ne mogu sjetiti. Šta se stvarno desilo nije mi još uvijek jasno, pamtim samo da sam bio beskrajno zbunjen i beskrajno tužan kada se u ulici shvatilo da je požar, koji je buktao u soliteru gdje se videoteka nalazila, bio požar u kojem je samo ona i izgorila. Sve su nas te noći probudile sirene vatrogasnih kamiona i svi smo naginjući se kroz prozore pokušali vidjeti šta se dešava. Otac je čak i sišao iz stana da vidi da li se požar širi ali ja sam, uprkos svim mojim insistiranjaima, po njegovoj izričitoj naredbi, morao ostati u kući. Kada se vratio samo je kratko rekao „izgorila je Casablanca“, to je bilo sve i ja sam ostatak noći proveo budan nestrpljivo čekajući da se razdani i da istrčim na ulicu i svojim očima vidim šta se desilo.
Stojeći ispred videoteke, tog jutra nakon požara, u čudu sam posmatrao crnilo gareža, a na mjestu gdje se nekada nalazila videoteka sada je bila crna, ugljenisana rupa u koju se niko od nas nije usuđivao ući. Brzo su ulicom i gradom počele kružiti kako će se ispostaviti istinite priče i do večeri svi smo znali da je Enko izgorio u požaru i da je njegovo unakaženo tijelo još iste noći odvezeno u gradsku prosekturu. U narednim danima počele su se širiti svakojake priče i počeli su se prepričavati najrazličitiji scenariji onoga što se zbilo. Bilo je mnogo onih koji su tvrdili da je požar izbio slučajno i da je, nakon što je obaviješten da mu radnja gori, Enko prvi došao gasiti plamen i u tom je htijenju, zbog neznanja, i sam izgubio život. Neki drugi su tvrdili da se, zapravo, zatekao u videoteci kada je požar izbio i da se ugušio i prije nego je vatra ugljenisala njegovo tijelo. I jedni i drugi su bili ubijeđeni da je sve što se desilo bio nesretan slučaj, sudbina od koje niko ne može pobjeći.
Ali, bilo je i onih koji su na sve stvari gledali drugačije i koji su pričali, a i danas to čine, sasvim drugačiju priču i koji sa nekom zavjereničkom notom, uvijek nekako ispotiha, govore da je videoteka namjerno zapaljena i da je Enko ubijen. Potrebno je dobro naćuliti uši kako bi se u njihovom šaputanju mogla razaznati imena ljudi, i danas živih. Neko je od tih misterioznih i bezimenih ljudi umislio da bez ikakvog pitanja može uzimati dio zarade, koju su stvarale videoteka i improvizirano kino, a kada je Enko odbio plaćati zaštitu odlučili su garažu zapaliti. Da li su znali da se on nalazi u svojoj radnji, ili se slučajno tamo zatekao u noći kada je videoteka zapaljena niko ne zna i mišljenja su podijeljena. Bez obzira u koju varijantu priče da su povjerovali, oni koji je prenose, oko jedne stvari se ne dvoume i ako ih dovoljno uporno pitate na kraju će popustiti i odgovoriti da je sve organizovao „Šeki“. Na tome se sve završi, jer Šeki je i danas moćan čovjek u Zenici, on je jedan od onih koji su se u prvim poslijeratnim godinama bavili privatizacijom opštinskih poslovnih prostora i još uvijek ima veliki butik u Maksuziji.
Enku niko više ne pamti, na mjestu gdje se nalazila videoteka sada se ne nalazi ništa i neki novi vlasnik prostor koristi za garažiranje automobila. Zna li da se tu nekada nalazio centar društvenih aktivnosti, kino i okupljalište djece sa maštom bez granica, čisto sumnjam. Nema više ni table sa natpisom Casablanca, nema više ni one djece koja su tamo svakodnevno išla, ona su danas ljudi, raseljeni posvuda, bez reda i smisla, nasilno otrgnuti od svog djetinjstva i zavičaja. Samo još jednu stvar imam za reći, stvar koja u priči nema onu kauzalnost koju je od pričanja priča tražio Anton Čehov, nego je to više jedan sentimentalan i za fabulu potpuno nebitan detalj. Jedan zid u videoteci, onaj lijevo od ulaza, bio je oslikan, u crno-bijeloj tehnici, i prikazivao je Humphreya Bogarta u čuvenoj pozi iz filma; onoj u kojoj drži cigaretu između usana, s podignutom kragnom mantila i gleda vas onim melanholičnim pogledom nesretnog filmskog junaka.