Odlomak iz knjige i intervju sa Madeleine Albright, bivšom državnom tajnicom SAD-a i autoricom knjige Fašizam: Upozorenje.
Madeleine Albright je prva žena koja je obavljala funkciju američke državne tajnice, a tu dužnost je vršila od 1997. do 2001. godine.
Rođena je u Pragu, u Čehoslovačkoj, a mladu Marie Janu su prebacili u Veliku Britaniju gdje je njena porodica ostala tokom Drugog svjetskog rata, bježeći pred nacistima. Ubrzo nakon završetka rata i povratka u zemlju, prebjegli su u Ameriku da bi izbjegli komunistički režim.
Odgojena u katoličkoj vjeri, nakon što se posvetila detaljnom istraživanju svojih porodičnih korijena, u svojoj 59. godini, saznala je da joj je porodica jevrejskog porijekla i da su mnogi njeni rođaci stradali u nacističkim koncentracionim logorima.
Njena osobna priča, koja prati mračne sile politike 20. stoljeća, daje joj jedinstveno pravo da identificira i ukaže na neoliberalne trendove na današnjoj političkoj sceni. Madeleine Albright za The Economist je odgovorila na pet pitanja u kontekstu njene nove knjige pod naslovom Fašizam: Upozorenje. Nakon njenih odgovora donosimo odlomak iz ove knjige.
The Economist: Šta je fašizam?
Albright: Nema jedinstvene definicije oko koje se svi slažu, što možda objašnjava zašto se ovaj izraz tako olako i proizvoljno koristi. U mojoj knjizi, fašizam nije ideologija ljevice, desnice ili centra, nego, naprosto, pristup koji ima za cilj dolazak na vlast i konsolidiranje moći pojedinca ili stranke koja za sebe tvrdi da djeluje u ime naroda ili neke skupine.
Da bi se opravdalo korištenje ovog termina za takve primjere, protagonisti moraju biti spremni da pribjegavaju nasilju i drugim sredstvima potrebnim za ostvarivanje njihovih ciljeva. Fašizam je istinski i duboko antidemokratski, iako fašističke vlade mogu doći na vlast putem demokratskog procesa.
The Economist: Može li se ovaj pojam s polovine 20. stoljeća zaista primijeniti na današnju neoliberalnu politiku? Možda je naša politička kriza složena jer nemamo dobar termin kojim možemo opisati ono što se trenutno događa? Ili je termin fašizam i dalje primjenjiv?
Albright: S izuzetkom Sjeverne Koreje, ne optužujem ni jednu postojeću vladu da je fašistička. Međutim, vidim neke uznemirujuće paralele između modernih političkih trendova i okolnosti koje su omogućile uspon prvo Mussolinija, a onda i Hitlera. Neke od tih paralela se odnose na ekonomsku nejednakost, slabljenje povjerenja u glavne političke stranke, urušavanje javnog diskursa, etiketiranje manjinskih skupina i orkestrirane napore represivnih vođa da rade na ugrožavanju slobode govora, da obrću logiku i iskrivljuju istinu.
Kada posmatrate ova dešavanja i govorite o mogućem povratku fašizma neki možda smatraju da se uzbuna diže bez razloga, ali podnaslov moje knjige – Upozorenje, odabran je s ozbiljnom namjerom. Moja generacija izgubila je milione ljudi jer su se, u neka ranija vremena, slični signali ignorirali.
The Economist: Iz vaših iskustava osobe koja je u djetinjstvu svjedočila tiraniji, koja je kao student imala priliku vidjeti djelovanje opresivnih režima i koja je kao akademski građanin i kao diplomata kontaktirala s omraženim liderima, kako se suprotstaviti fašizmu – ne samo političarima nego i gomili njihovih sljedbenika?
Albright: Po cijenu da zvučim sentimentalno – najbolji odgovor je istina, a najbolji odgovor na mržnju je još žešća ljubav. Za vrijeme Baršunaste revolucije, Václav Havel je rekao komunističkim vlastima njegove zemlje da ne trebaju da se plaše demokrata koji su u to vrijeme protestirali na ulicama – “jer mi nismo kao vi.”
Danas bismo bili izgubljeni ukoliko više ne bismo imali povjerenje u institucije i one vrijednosti, bez ozbira na sve njihove nesavršenosti, po kojima se demokratska društva razlikuju od tiranije. Povijest je prepuna zlostavljača koji su se neko vrijeme činili zastrašujućima da bi se na kraju slomili pokušavajući učiniti previše ili podcjenjujući tihu hrabrost časnih ljudi. Kada pogledam trenutno stanje u svijetu, vidim brojne razloge za brigu ali ni jedan razlog za očajanje.
The Economist: Jesu li liberalne i demokratske snage previše pasivne? Treba li nasilna politika snažniji odgovor i reakciju onih koji zagovaraju liberalnu i demokratsku tradiciju? Ili gubite vlastitu humanost spuštajući se na nivo vašeg protivnika?
Albright: Moramo snažnije odgovoriti na cinizam desnice i ljevice. Fašizam cvjeta kada društvo nema čvrst oslonac, kada zavlada uvjerenje da mediji uvijek lažu, da su sudovi korumpirani, da je demokratija prevara, da su korporacije u službi nečastivog i da nas samo neka čvrsta ruka može zaštititi od zla koje predstavljaju “drugi” i drugačiji – bez obzira da li su to Jevreji, muslimani, crnci, takozvani primitivci ili takozvane elite. Koliko god manjkave bile naše institucije, one su ono najbolje što je 4.000 godina civilizacije proizvelo i ne mogu se odbaciti a da se pri tome ne otvore vrata za nešto daleko gore.
Ispravan odgovor na nasilnu politiku nije još više nasilja, nego udruživanje, duž cijelog ideološkog spektra, onih snaga koje žele efikasnije demokratsko društvo. Trebamo imati na umu da su heroji koje cijenimo – Lincoln, King, Gandhi, Mandela – pozivali na naše najbolje ljudske kvalitete.
The Economist: Mnogi tvrde da prijetnje demokratiji traže snažne institucije. Vi ste radili u najvišim državnim organima, a govorite i o institucijama. No, čini se da ste jednako zainteresirani za slabosti svakog čovjeka i za odgovornosti pojedinca u problematičnim vremenima. Zašto?
Albright: Iskustva koja su oblikovala naše poslijeratne institucije postala su nam tako daleka da mnogi više uopće i ne znaju zašto su formirana ova tijela. To samo po sebi ne bi trebalo biti alarmantno. Ne možemo se pripremiti za budućnost čvrsto se držeći za prošlost. Institucijama nastalim prije sedamdeset godina, kao i sedamdesetogodišnjacima, treba revitalizacija, a povremeno moraju naučiti i neki novi trik.
No, institucije bilo kojeg vremena neizbježno odražavaju karakter osoba zaduženih da njima rukovode. Molim se da nije potrebno da preživimo još jednu traumu, razmjera poput Drugog svjetskog rata, da shvatimo kako nam je hitno potrebna građanska odgovornost, prijateljski odnosi među državama, poštivanje vladavine prava i kako trebamo više brinuti o drugima.
Nijedna institucija, bez obzira koliko dobro kreirana, ne može nam pomoći ukoliko izgubimo osjećaj zajedništva svih nas kao ljudske vrste i ukoliko ljudi širom svijete sebe vide kao žrtvu koja ima pravo da gazi prava drugih u potrazi za osvetom. Povijest nas uči da mudri i sigurni sistematski grade slažući ciglu po ciglu, a oni preplašeni i preokupirani isključivo sobom grade nabrzinu – kuću od slame.
Odlomak iz knjige Fašizam: Upozorenje (HarperCollins, 2018), Madeleine Albright
“Musolini je primijetio da bi, u nastojanjima da steknete moć, bilo mudro na tome raditi onako kako se čerupa kokoš – pero po pero. Njegova taktika još uvijek važi i u našem više ne tako novom stoljeću. Kada se ujutro probudimo, možemo vidjeti situacije koje nalikuju onim karakterističnim za podsticanje ranog fašizma: diskreditiranje vodećih političara, pojavljivanje lidera koji pokušavaju zavaditi a ne ujediniti, nastojanja da se politička pobjeda osigura po svaku cijenu i pozivanje na veličinu i značaj neke nacije od strane onih koji izgleda znaju samo za deformirani koncept ovih pojmova. Znakovi koji bi nam trebali ukazivati na ove opasnosti najčešće su prikriveni: mijenjanje ustava pod krinkom reforme, napadi na slobodu pisane riječi pod izgovorima koji se referiraju na sigurnosne razloge, dehumaniziranje drugih plasirano uz izgovor da se tako staje u odbranu moralnih vrijednosti ili obesmišljavanje demokratskog političkog sistema do te mjere da od njega ne ostaje ništa osim naziva.
Iskustvo nas uči da uvijek ima onih koji su skloni imitirati fašizam i tendencije koje vode ka fašizmu. Ako danas pogledamo situaciju u svijetu, vidimo autokrate-pripravnike kako imitiraju represivnu taktiku koja je prije petnaest godina oprobana u Venecueli ili Rusiji. Sve više je primjera nedemokratskog djelovanja u zemljama kao što su, između ostalih, Turska, Mađarska, Poljska i Filipini, a svaka od njih je naš saveznik po osnovu nekog sporazuma koji ima sa Sjedinjenim Američkim Državama. Radikalni nacionalistički pokreti – više ili manje nasilni – postaju zloglasni jer sve više privlače pažnju medija, prave upade u parlamente, a javnu raspravu guraju u fanatizam i mržnju. Amerika – stijena o koju se u prošlom stoljeću razbio fašizam – počinje se ljuljati.
Iako se fašizam kao termin sve češće koristi, samo nekoliko šefova vlada koje su trenutno na vlasti u potpunosti utjelovljuju duh fašizma. Musolini je još u grobu, a Hitler i nema grob. No, to nije razlog koji može opravdati naš opušten oprez. Svaki korak u smjeru fašizma – svako iščupano pero – šteti pojedincu i društvu jer znači da je slijedeći korak kraći. Da bismo se oduprli, moramo shvatiti da despoti rijetko otkrivaju svoje namjere i da čelnici koji dobro počnu često postaju sve veći autokrati što su duže na vlasti. Moramo također priznati da će neki ljudi često prihvatiti antidemokratske mjere – bar neko vrijeme – pogotovo kada smatraju da te mjere idu u njihovu korist.
Važno je imati na umu da aktivnosti koje danas poduzimamo uveliko ovise o očekivanjima koja imamo od budućnosti. Ako neka strana zemlja osjeća da su je Sjedinjene Države napustile ili nije sigurna u reakciju američkih lidera, ta zemlja može smatrati da je potrebno da ona sama snažnije i silovitije reagira, možda čak i nerazumno. U najmanju ruku, ta zemlja može smatrati da nema drugog izbora nego da ulaže u ono što smatra osiguranjem na vanjskopolitičkom planu putem jačanja veza s drugima, ostavljajući Sjedinjene Države da izvana prate šta se dešava. Postoji i mogućnost da nepromišljena komunikacija i zlonamjerne prijetnje iznenada rezultiraju dizanjem tenzija i širenjem panike, što sve može dovesti na ivicu ratnog sukoba. Sasvim je sigurno da ima dovoljno problematičnih područja – počevši od Bliskog Istoka i korejskog poluotoka – koja mogu opravdati zabrinutost. Tokom Hladnog rata uveli smo telefonske linije kako bi predsjednik SAD-a mogao riješiti sve nesporazume izravnim razgovorom sa drugim stranim liderima. Nisam sigurna s koliko povjerenja bismo trenutno trebali gledati na takvu jednu opciju.
Na kraju, ono što je još ozbiljnije, plašim se vraćanja na klimu koja je preovladavala svijetom tokom dvadesetih i tridesetih, kada su se SAD povukle sa globalne scene, a zemlje širom svijeta nastavile ostvarivati ono što su smatrale vlastitim interesima, ne osvrćući se na veće i dugoročnije ciljeve. Tvrdeći da svako vrijeme ima svoj fašizam, italijanski spisatelj koji je preživio Holokaust, Primo Levi rekao je da se do kritične tačke može doći “ne samo putem policijskog zastrašivanja i terora, već putem negiranja i iskrivljavanja informacija, putem ugrožavanja pravosudnog sistema, paraliziranja obrazovnog sistema i širenjem, na bezbroj suptilnih načina, nostalgije za svijetom u kojem vlada red.” Ako je Levi u pravu (a mislim da jeste), imamo razloga za zabrinutost zbog okupljanja političkih i društvenih struja na čijem smo danas udaru – struja koje pokreću tamna strana tehnološke revolucije, nagrizajući efekti vlasti, nepoštivanje istine, koje vidimo kod američkog predsjednika, i sve uobičajenije prihvatanje dehumanizirajućih uvreda, islamofobije i antisemitizma u okviru normalnog javnog diskursa. Još nismo došli do ove faze, ali sve ovo podsjeća na putokaze iz vremena u kojem je fašizam doživio svoj procvat, a ljudske tragedije se brojale milionima.”