Američki bezdan

Povijesničar fašizma i političkih zločina o Trumpu, rulji i onom što slijedi

Kad se Donald Trump 6. januara obratio svojim pristalicama i pozvao ih da krenu na Capitol Hill Sjedinjenih Američkih Država, uradio je isto što i uvijek. On je čovjek koji demokratiju zasnovanu na rezultatima izbora nikada nije ozbiljno shvatao, a nije prihvatao ni legitimitet američkog oblika takve demokratije.

Čak i kada je pobijedio, 2016. godine, insistirao je na tome da su izbori bili pokradeni – da su njegovom protivniku dati milioni lažnih glasova. Kada je 2020. godine saznao da ankete govore da Joseph R. Biden vodi, proveo je mjesece tvrdeći da će predsjednički izbori biti pokradeni i poručujući da neće prihvatiti izborne rezultate ukoliko oni ne budu u njegovu korist. Na dan izbora je neosnovano tvrdio da je on pobjednik, a onda je postepeno zaoštravao retoriku: kako je vrijeme prolazilo, ova pobjeda je postajala povijesni rezultat kojim je protivnik potučen do nogu, a razne teorije zavjere kojim se negirala pobjeda drugog kandidata postajale su sve sofisticiranije i sve nevjerovatnije.

Ljudi su mu vjerovali, što uopšte ne iznenađuje. Potrebno je uložiti ogromne napore i trud da obrazujete građane kako bi se mogli oduprijeti snažnoj potrebi da vjeruju u ono što i sami smatraju istinom, ili da vjeruju u iste stvari kao i ljudi kojima su okruženi, ili da vjeruju u stvari koje smatraju logičnim na osnovu onoga što su već ranije izabrali. Platon je govorio o karakterističnom riziku s kojim se suočavaju tirani: na kraju su okruženi poslušnicima i pomagačima. Aristotela je zabrinjavalo da, u demokratskom društvu, jedan dobrostojeći i talentrani demagog može vrlo lako manipulirati stavovima puka. Svjesni ovih i sličnih rizika, ustavotvorci su uspostavili sistem podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Svrha ove ideje nije samo u tome da se osigura da ni jedan od ova tri segmenta vlasti ne može dominirati u odnosu na druga dva, nego da se osiguraju različita mišljenja i različiti stavovi u okviru institucija.

U tom smislu, odgovornost za Trumpova nastojanja da izborni rezultat okrene u svoju korist mora snositi i vrlo veliki broj republikanaca u Kongresu. Umjesto da su od samog početka proturječili Trumpu, dozvolili su jačanje teorije o njegovoj umišljenoj izbornoj pobjedi. Za to su imali različite razloge. Jednu grupu republikanaca zanima, prije svega, manipuliranje sistemom kako bi zadržali vlast, uz potpuno iskorištavanje ustavnih nejasnoća, prekrajanje izbornih jedinica i korištenje sumnjivih financijskih sredstava da bi pobijedili na izborima iako imaju manji broj motiviranih birača. Oni ne žele kolaps neuobičajenog sistema političke zastupljenosti koji njihovoj manjinskoj stranci omogućava neproporcionalnu kontrolu vlasti. Najvažniji među njima Mitch McConnell podržavao je Trumpove laži, suzdržavajući se od komentara o njihovim posljedicama.

No, drugi republikanci su drugačije vidjeli situaciju: Sistem bi se zapravo mogao srušiti a oni bi mogli imati vlast bez demokracije. Jaz između ove dvije skupine, manipulatora i rušitelja, postao je više nego očigledan 30. decembra, kada je senator Josh Hawley najavio da će podržati Trumpovo osporavanje izbornih rezultata tako što će dovesti u pitanje valjanost izborničkih glasova, što je i učinio 6. januara. Ted Cruz je onda obećao da će i on dati svoju podršku, a pridružilo mu se još otprilike deset drugih senatora. Više od stotinu predstavnika Republikanske stranke zauzelo je isti stav. Za mnoge ovo je bio samo show: osporavanje glasova iz pojedinih država dovelo bi do kašnjenja i zahtijevalo potvrdu u Kongresu, ali to ne bi imalo utjecaja na krajnji rezultat.

Međutim, zloupotrebe osnovnih funkcija Kongresa imale su svoju cijenu. Institucija čiji se članovi biraju na izborima, a koja se protivi izborima, samo priziva vlastito svrgavanje s vlasti. Članovi Kongresa koji su podržali ovu predsjedničku laž, uprkos dostupnim i nesumnjivim dokazima o njenoj neistinitosti, izdali su misiju koja im je povjerena Ustavom. Odlučujući da njegove izmišljotine iskoriste kao osnovu za pokretanje postupka pred Kongresom dali su im težinu. Sada bi Trump mogao tražiti od sentora i kongresmena da se povinuju njegovoj volji. Mogao bi zatražiti od Mikea Pencea, koji je zadužen za formalno provođenje postupka, da preuzme ličnu odgovornost za zloupotrebu postupka. On je 6. januara tražio od svojih pristalica da izvrše pritisak na ove izabrane članove Kongresa, što su oni i učinili: provalili su u zgradu na Kapitolu, tražeći nekoga koga će kazniti, demolirajući prostorije u koje su ušli.

Naravno, ovo je imalo nekog smisla: Ukoliko se zbilja desila izborna krađa, kao što su na to ukazivali i sami kongresmeni i senatori, kako se onda Kongresu može dozvoliti da nastavi s radom? Za neke republikance, zauzimanje Kapitola mora da je bio šok, pa čak i lekcija. Za rušitelje, to je međutim mogao biti neki nagovještaj budućnosti. Nakon toga, osam senatora i više od 100 zastupnika glasalo je za laž koja ih je primorala da pobjegnu iz sale.

Vrijeme u kojem vlada post-istina je vrijeme koje prethodi fašizmu, a Trump je naš predsjednik u vremenu post-istine. Kad odustanemo od istine, moć dajemo onima koji imaju bogatstvo i karizmu da istinu zamjene spektaklom. Bez saglasnosti oko nekih osnovnih činjenica, građani ne mogu kreirati građansko društvo koje će im omogućiti da se zaštite. Ukoliko izgubimo institucije koje su tvorci za nas važnih činjenica, obično završavamo valjajući se u nekim privlačnim apstraktnim tvrdnjama i izmišljotinama. Istina samu sebe prilično loše brani posebno kad je nema previše, a Trumpova era – poput ere Vladimira Putina u Rusiji – je era propasti lokalnih vijesti. Društvene mreže ih ne mogu zamijeniti: one silovito hrane naše mentalne navike kojima tražimo emocionalnu stimulaciju i utjehu, što znači da gubimo sposobnost razlikovanja onoga što se doima kao istina i onoga što je zapravo istina.

Post-istina iscrpljuje vladavinu prava i priziva uspostavu režima u kom vlada mitologija. Tokom ove četiri godine, stručnjaci su raspravljali koliko je legitimno i prigodno porediti fašizam s Trumpovom propagandom. Pokazalo se da je ugodna pozicija iz koje se prave direktna poređenja, a onda se takva poređenja smatraju tabu temom. Produktivniji stav je onaj filozofa Jasona Stanleya koji fašizam smatra fenomenom – nizom obrazaca koji je primjetan ne samo u Evropi između dva rata nego i kasnije.

Po mom mišljenju, što više znamo o prošlosti, o fašistima ili bilo kome drugom, veće su šanse da ćemo primijetiti i konceptualizirati elemente sadašnjosti koje bismo inače možda odbacili, kao i šanse da o nekim budućim mogućnostima razmišljamo u jednom širem kontekstu. Meni je u oktobru postalo jasno da Trumpovo ponašanje nagovještava državni udar, a to sam i rekao u novinama; te stvari se ne dešavaju jer se prošlost ponavlja već stoga što prošlost može rasvijetliti budućnost.

Poput fašističkih lidera koje poznajemo iz prošlosti, Trump sebe predstavlja jedinim izvorom istine. Njegovo korištenje termina “lažne vijesti” podsjeća na sramotno nacističko Lügenpresse (“lažljive medije”); poput nacista i on je novinare nazivao “neprijateljima naroda.” Poput Adolfa Hitlera, i on je došao na vlast u vrijeme kada su konvencionalni mediji bili na koljenima; financijska kriza 2008. godine za američke novinske kuće bila je isto što je za njemačke medije bila Velika depresija. Nacisti su mislili da bi mogli koristiti radio kako bi zamijenili pluralizam novinskih kuća; Trump je pokušao istu stvar uraditi s Twitterom.

Zahvaljujući tehnologijskim mogućnostima i osobnom talentu, Donald Trump je izbacivao laži tempom koji je vjerovatno nezabilježen ukoliko pogledamo svjetske lidere kroz povijest. Ovo su najvećim dijelom bile sitne laži, a njihov osnovni učinak bio je kumulativan. Vjerovati u sve te laži značilo je prihvatati autoritet jednog jedinog čovjeka, jer vjerovati u sve te laži značilo je nevjerovati ni u šta drugo. Kada je uspostavljen takav autoritet jedne osobe, predsjednik je sve ostale mogao tretirati kao lažove; imao je čak i moć da jednim jedinim tweetom osobu koja je bila njegov pouzdan savjetnik pretvori u nepoštenog nitkova. Međutim, sve dok nije bio u mogućnosti da nametne neku istinski veliku laž, neku izmišljotinu koja predstavlja alternativnu stvarnost u kojoj ljudi mogu živjeti i umirati, njegov pre-fašizam nije se baš mogao definirati kao stvarni fašizam.

Neke od njegovih laži, kao što je svima poznato, bile su krupnije: da je on uspješan biznismen; da ga Rusija nije podržala 2016. godine; da je Barack Obama rođen u Keniji. Takve krupnije laži bile su standardna praksa ambicioznih autoritativnih lidera u 21. stoljeću. U Poljskoj je desničarska stanka izgradila kult mučeništva tako što je krivnju za pad aviona u kojem je poginuo predsjednik države pripisala svojim političkim rivalima. Mađarski lider Viktor Orban krivi sve manji broj izbjeglica, muslimana, za probleme u Mađarskoj. Ali, takve tvrdnje nisu bile baš krupne laži; zategle su, ali nisu pocijepale ono što je Hannah Arendt nazvala “finim tkanjem činjeničnosti”.

Jedna velika povijesna laž o kojoj je pisala Arendt je Staljinovo objašnjenje gladi u sovjetskoj Ukrajini tokom 1932-33. godine. Država je kolektivizirala poljoprivrednu proizvodnju, a zatim je u Ukrajini primijenila niz kaznenih mjera kojima je osigurana smrt miliona ljudi. No, zvanični stav je bio da su oni koji umiru od gladi provokatori, agenti zapadnih sila koji toliko mrze socijalizam da se odlučuju ubiti. Još veća izmišljotina, po pisanju Arendtove, je hitlerovski antisemitizam: tvrdnje da su Jevreji upravljali svijetom, da su Jevreji bili odgovorni za ideje koje su trovale njemački um, da su Jevreji Njemačkoj zabili nož u leđa tokom Prvog svjetskog rata. Zanimljivo je da je Arendt mislila da velike laži djeluju samo u usamljenim umovima; njihova međusobna povezanost predstavlja zamjenu za iskustvo i socijalizaciju.

U novembru 2020. godine, dopirući do miliona usamljenih umova putem društvenih mreža, Trump je izrekao laž koja je bila opasno ambiciozna: da je pobijedio na izborima koje je zapravo izgubio. Ovo je bila velika laž u svakom smislu: ne tako velika kao laž da “Jevreji upravljaju svijetom”, ali dovoljno velika. Ova laž se odnosila na jedno izuzetno važno pitanje: pravo da se vlada najmoćnijom državom na svijetu i upravlja efikasnošću i povjerenjem u postupke koji se odnose na prenos vlasti.

Ova laž je išla izuzetno daleko. Ovakva tvrdnja ne samo da je bila pogrešna, nego se s njom izašlo iz loših namjera, uz korištenje nepouzdanih izvora. Ovom tvrdnjom se nisu osporavali samo dokazi već i logika: kako su izbori bili namješteni (i zašto bi) tako da republikanski predsjednik doživi poraz, ali da nema poraza republikanskih senatora i predstavnika? Trump je morao vrlo apsurdno pričati o “namještenim (predsjedničkim) izborima”.

Moć velike laži leži u tome što takva laž traži da se u nju vjeruje, ili da se ne vjeruje u mnoge druge stvari. Da bi svijet u kojem su pokradeni predsjednički izbori 2020. godine imao smisla, potrebno je da postoji nepovjerenje ne samo novinara i stručnjaka, nego i lokalnih, državnih i saveznih institucija, od anketara do izabranih zvaničnika, od Nacionalne sigurnosti pa sve do Vrhovnog suda. S tim onda ruku pod ruku nužno ide i neka teorija zavjere: zamislite sve ljude koji su sigurno sudjelovali u takvom zavjereničkom planu i sve te ljude koji su morali raditi na njegovom zataškavanju.

Trumpove izborne izmišljotine plutaju oslobođene od stvarnosti u kojoj je moguće provjeriti činjenice. Ove izmišljotine se ne brane činjenicama koliko tvrdnjama da je neko drugi iznio neke tvrdnje. Osjećajem da nešto nije kako treba jer ja smatram da nije kako treba, a znam da i drugi razmišljaju na isti način. Kad su političke vođe poput Teda Cruza ili Jima Jordana davali takve izjave, zapravo su mislili: vi vjerujete u moje laži, što me primorava da ih ponavljam. Društvene mreže pružaju beskrajno puno navodnih dokaza za bilo kakvo uvjerenje, posebno za ona uvjerenja koja su izgleda i predsjednička.

Na prvi pogled, žrtva teorije zavjere izgleda snažna: Trump se opire demokratama, republikancima, teorijama deep state zavjere, pedofilima, satanistima. Ukoliko ulazimo u suštinu, međutim, vidi se da se teorijom zavjere mijenja pozicija snage i slabosti. Trumpovo fokusiranje na navodne nepravilnosti i sporne države svodi se na gradove u kojima živi i glasa crnačka populacija. U konačnici, izmišljotina o prevari je izmišljotina o zločinu koji su crnci počinili protiv bijelaca.

Ne radi se samo o tome da se izborna prevara Afroamerikanaca protiv Donalda Trumpa nikada nije desila. Radi se o tome da se desilo upravo suprotno, i 2020. godine i na svim dosadašnjim američkim izborima. Kao i uvijek, crncima je duže trebalo da glasaju i postojala je veća vjerovatnoća da će njihovi glasovi biti osporavani. Bile su veće šanse da su oni bili zaraženi ili da su umirali od covida-19, kao i veće šanse da nisu mogli napustiti radno mjesto da bi glasali. Povijesna zaštita njihovog prava na glasanje ukinuta je presudom Vrhovnog suda iz 2013. godine u predmetu Okrug Shelby protiv Holdera, a neke savezne države su požurile da donesu mjere kojima se umanjuju šanse za glasanje pripadnika siromašnih i crnačkih zajednica.

Tvrdnja da je Trumpu pobjeda uskraćena krađom glasova velika je laž ne samo zato što iskrivljuje logiku, pogrešno opisuje stanje stvari i traži da se vjeruje u neku zavjeru protiv njega. U osnovi je to velika laž jer se njom potpuno obrću moralne osnove američke politike i temeljna struktura američke povijesti.

Kad je senator Ted Cruz najavio da namjerava osporiti glasanje Izbornog kolegija, pozvao se na Kompromis iz 1877. godine, kojim su riješeni predsjednički izbori 1876. godine. U komentarima na tu odluku se isticalo da ovo nije relevantan presedan, jer su tada zaista postojale ozbiljne nepravilnosti na izborima i Kongres se istinski nalazio u pat poziciji. Međutim, za Afroamerikance je ovo naizgled neopravdano pozivanje na ovu situaciju imalo drugi smisao. Kompromis iz 1877. – na osnovu kojeg će Rutherford B. Hayes postati predsjednik, pod uslovom da povuče savezne snage s Juga – bio je dogovor zbog kog su tokom većeg dijela stoljeća Afroamerikanci otjerani s biračkih mjesta. To je zapravo bio kraj obnove, početak segregacije, zakonske diskriminacije i Jima Crowa. Taj iskonski grijeh američke povijesti u post-robovlasničkoj eri, najbliže je što smo se mi do sad približili fašizmu.

Ukoliko se ovo pozivanje na Kompromis činilo dalekom prošlošću kada su Ted Cruz i 10 njegovih kolega senatora izdali svoje saopštenje 2. januara, postalo nam je izuzetno blisko četiri dana kasnije kada su se po Kapitolu vijorile konfederacijske zastave.

Neke stvari su, naravno, drugačije nego što su bile 1877. godine. U to vrijeme, mnogi republikanci su podržavali rasnu ravnopravnost; demokrati, stranka Juga, su željeli aparthejd. Tada su demokrate afričkoameričke glasove nazivali lažnim, a republikanci su tražili da se ti glasovi prebroje. Sada je stanje obrnuto. Tokom proteklih 50 godina, od Zakona o građanskim pravima, republikanci su postali dominantno bjelačka stranka zainteresirana – kako je to Trump otvoreno rekao – da broj glasova, a posebno broj afroameričkih glasova, bude što je moguće manji. Ipak, poveznica ostaje. Kad smo gledali kako bijeli suprematisti pomiješani s drugim građanima provaljuju u Kapitol, vrlo lako vas je mogao preplaviti osjećaj da je nešto oskrnavljeno. Možda je bolje ovaj događaj posmatrati u svjetlu dugogodišnjih rasprava u Americi o tome ko zaslužuje da bude zastupljen.

Danas su demokrati koalicija koja je uspješnija od republikanaca jer uživa podršku ženskih birača i birača koji nisu pripadnici bijele rase i dobija povjerenje glasača i iz sindikalnih grupacija i visokoobrazovanih građana. Ipak, nije posve ispravno porediti ovu koaliciju s monolitnom Republikanskom strankom. Republikanska stranka je trenutno koalicija dvije vrste ljudi: onih koji bi da manipuliraju sistemom (većina političara, neki birači) i onih koji sanjaju o rušenju sistema (nekolicina političara, mnogi birači). U januaru 2021. godine, to je bilo očigledno i to je bila razlika između onih republikanaca koji štite postojeći sistem jer ih taj sistem favorizira i onih koji su pokušali da ga sruše.

Tokom četiri dekade nakon izbora Ronalda Reagana, republikanci su uspjeli prevazići tenzije između manipulatora ili rušitelja vladajući na suprotan način od onih na vlasti, ili proglašavanjem izbora revolucijom (Čajanka) ili tvrdeći da se protive elitama. Rušitelji, u ovakvim okolnostima, pružaju zaklon manipulatorima, gurajući u prvi plan ideologiju koja odvlači pažnju od suštinske realnosti u kojoj vlast republikanaca nije ograničena nego je jednostavno usmjerena na služenje tek nekolicini interesa.

Na početku je izgledalo da Trump predstavlja prijetnju ovoj ravnoteži. Zbog političkog neiskustva i otvorenog rasizma njegovo prisustvo je za stranku postalo prilično neugodno; njegovu naviku da neprestano laže istaknuti republikanci su na početku smatrali dijelom njegove neotesanosti. No, nakon što je postao predsjednik, činilo se da njegove rušilačke sposobnosti pružaju nevjerojatnu šansu manipulatorima. Predvođeni glavnim manipulatorom McConnellom, osigurali su da imaju na stotine saveznih sudaca i da bogatima smanje poreze.

Za razliku od drugih rušitelja, Trump nije imao ideologiju. Njegov prigovor institucijama bio je da bi ga institucije mogle ograničiti – njega lično. Namjeravo je srušiti sistem kako bi zadovoljio vlastite interese – a to je djelomičan razlog zašto u tome nije uspio. Trump je karizmatičan političar kojeg slijede ne samo birači nego i iznenađujuće veliki broj zakonodavaca, ali on osim samog sebe ili onoga što projiciraju njegovi sljedbenici nema neku drugu viziju. U tom smislu njegov pre-fašizam nije bio fašizam jer njegova vizija nije nikada išla dalje od vlastitog odraza u ogledalu. Do istinski velikih laži je došao ne na osnovu nekog posebnog shvatanja svijeta, nego na osnovu spoznaje da bi on izgleda mogao nešto izgubiti.

Ipak, Trump nikada nije pripremio odlučujući udarac. Nije imao potporu vojske, a od sebe je udaljio neke od vojnih lidera. (Ni jedan istinski fašista ne bi napravio grešku ovoreno pokazujući koliko su mu dragi strani diktatori; njegovi sljedbenici koji su uvjereni u postojanje domaćeg neprijatelja mu to možda nisu zamjerali, ali oni koji su položili zakletvu da će zemlju braniti od vanjskog neprijatelja jesu). Trumpove tajne policijske snage, one koje su izvele akcije u Portlandu, bile su nasilnički raspoložene, ali isto tako malobrojne i smiješne. Društvene mreže su se pokazale tupim oružjem: Trump je mogao najaviti svoje namjere na Twitteru, a bijeli suprematisti su mogli planirati zauzimanje Kapitola na Facebooku ili Gabu. No, predsjednik, zbog svih svojih tužbi, preklinjanja i prijetnji javnim zvaničnicima, nije mogao kreirati situaciju koja je završila tako da pravi ljudi čine pogrešnu stvar. Trump je mogao uvjeriti neke birače u njegovu pobjedu na izborima 2020. godine, ali tom svojom velikom laži nije uspio uvjeriti institucije. Mogao je dovesti svoje pristalice u Washington i poslati ih da divljaju po Kapitolu, ali čini se da niti jedan od njih nije imao jasnu sliku kako će to funkcionirati ili što će uspjeti da postignu time što su došli. Teško se može napraviti poređenje s nekom sličnom situacijom gdje se desila pobuna, gdje je provaljeno u neku zgradu od posebnog značaja, uz više besciljnog motanja po njenim prostorijama.

Laž traje duže od lažova koji je laž izrekao. Ideja da je Njemačka bila gubitnik u Prvom svjetskom ratu 1918. godine jer su joj Jevreji “zabili nož u leđa” postojala je već 15 godina u trenutku kada je Hitler preuzeo vlast. Kako će Trumpov mit o vlastitoj žrtvi funkcionirati u Americi za 15 godina? I u čiju korist?

Trump je 7. januara pozvao na mirnu primopredaju vlasti, čime je implicitno priznao da je njegov puč bio bezuspješan. Međutim, čak i tada je ponovio pa čak i naglašavao njegove izborne izmišljotine: to je sada sveti cilj jer su za njega pale žrtve. Trumpov umišljeni “nož u leđa” će nastaviti da živi prvenstveno zahvaljujući podršci članova Kongresa. U novembru i decembru 2020. godine, republikanci su ponavljali ovu laž čime su joj podarili život koji ona bez njih ne bi imala. U retrospektivi, sada se čini kao da je posljednji klimavi kompromis između manipulatora i rušitelja bila ideja da Trumpu treba pružiti svaku šansu da dokaže kako mu je učinjena nepravda. Takav stav je značio implicitno podržavanje velike laži u čiju su istinitost Trumpove pristalice spremne vjerovati. To nije ograničilo Trumpa u njegovim istupima jer je njegova velika laž postajala sve veća.

Manipulatori i rušitelji su pred sobom vidjeli svako svoj svijet, u kom velika laž predstavlja ili bogatstvo koje treba posjedovati, ili opasnost koju treba izbjeći. Rušitelji nisu imali drugog izbora nego da potrče da budu prvi koji će tvrditi da u nju vjeruju. Zato što rušitelji Josh Hawley i Ted Cruz nisu imali izbora nego da se takmiče u tvrdnjama o paklenim mukama, manipulatori su morali otkriti karte, te je 6. januara podjela unutar republikanske koalicije postala očigledna. Zauzimanje Kapitola je tu podjelu samo dodatno naglasilo. Da bi bili sigurni, nekoliko senatora povuklo je svoje pritužbe, ali Cruz i Hawley su ipak nastavili dalje, zajedno s još šestoricom senatora. Više od 100 zastupnika potvrdilo je veliku laž. Neki od njih, kao Matt Gaetz, čak su je i dodatno “uljepšali”, tvrdeći da gomilu ne predvode Trumpove pristalice nego njegovi protivnici.

Trump je, za sada, glavni mučenik, veliki sveštenik velike laži. On je vođa rušitelja, bar prema uvjerenjima njegovih pristalica. Ali sada, manipulatori više ne žele Trumpa. Diskreditiran tokom posljednjih sedmica vlasti postao im je beskoristan; lišen predsjedničke funkcije opet će postati neko koga se treba stidjeti, vrlo slično kao što je to bio i u 2015. godini. Budući da nije osigurao pokriće za njihove manipulacije, postaje nebitan za njihove uobičajene ciljeve. No, rušitelji imaju i još snažnije razloge da Trumpa uklone sa scene: nemoguće je dobiti naslijeđe od nekoga ko je još uvijek tu. Prihvatanje Trumpove velike laži može djelovati kao podrška. Zapravo radi se o želji da on doživi političku smrt. Pretvoriti mit o Trumpu u mit o državi bit će puno jednostavnije kad on više nije prisutan na političkoj sceni.

Kao što će Cruz i Hawley možda shvatiti, izgovoriti veliku laž znači biti u njenoj vlasti. Samo zato što ste prodali dušu ne znači da ste napravili odličnu pogodbu. Hawleyju nije strana hipokrizija u bilo kojem obliku; sin bankara, obrazovao se na Univerzitetu Stanford i studirao pravo na Yaleu, a prezire elite. Ukoliko se smatralo da Cruz ima neki princip, to je bio princip prava koje imaju države, a ta prava su bezobrazno prekršena Trumpovim pozivima na akciju. Zajednička izjava koju je Cruz objavio o senatorskom osporavanju glasanja lijepo je prikazala aspekt post-istine u cijeloj ovoj priči: nikada se nije tvrdilo da se desila izborna krađa, nego se tvrdilo samo da postoji navodna prevara. Navodni navodi, navodi do samog kraja.

Velika laž zahtijeva stalne napore. Kada republikanski manipulatori ne ulažu dovoljno napora, republikanski rušitelji ih zovu republikancima koji su to samo na papiru (skraćeno RINOs). Ovaj izraz je nekada ukazivao na nepostojanje ideološke opredijeljenosti za republikansku ideju. Sada on znači da nema spremnosti da se odbace izborni rezultati. Manipulatori se zauzvrat grupišu oko Ustava i pričaju o principima i tradiciji. Svi rušitelji bi morali znati (uz mogući izuzetak senatora Tommyja Tubervillea iz Alabame) da sudjeluju u nečemu što je prevara i laž, ali imat će publiku od desetina miliona ljudi koji to ne znaju.

Ukoliko Trump ostane prisutan u američkom političkom životu, sigurno će beskrajno ponavljati svoju veliku laž. Hawley i Cruz i ostali rušitelji snose zajedničku odgovornost za ono kuda to vodi. Čini se da se Cruz i Hawley kandidiraju za predsjednika. No, šta znači kandidiranje za predsjedničku funkciju ako istovremeno osuđujete glasanje? Ukoliko tvrdite da je druga strana varala a vaše pristalice vam vjeruju, oni će očekivati da i vi varate. Stajući na stranu Trumpove velike laži 6. januara napravili su presedan: republikanskog predsjedničkog kandidata koji izgubi izbore Kongres ipak treba imenovati. Republikanci u budućnosti, odnosno bar predsjednički kandidati iz skupine rušitelja, će, može se pretpostaviti, imati plan A – da pobijede i pobijede, i plan B – da izgube i pobijede. Nema potrebe za izbornom prevarom, dovoljni su samo navodi da postoji navodna izborna prevara. Istinu zamjenjuje spektakl, a činjenice zamjenjuje vjerovanje u laži.

Trumpov pokušaj državnog udara 2020-2021. godine, poput drugih neuspješnih državnih udara, predstavlja upozorenje za one kojima je stalo do vladavine prava i lekciju za one kojima nije. Njegov pre-fašizam je otvorio jednu mogućnost u američkoj politici. Da bi državni udar bio uspješan 2024. godine, rušiteljima treba nešto što Trump nikada nije do kraja imao: ljutita manjina, dovoljno organizirana da se upusti u nasilje širom zemlje, spremna da uz izbore uvede i strah. Četiri godine u kojima će se beskrajno ponavljati velika laž mogle bi im to osigurati. Tvrditi da je druga strana ukrala izbore je obećanje da ćete ih sljedeći put ukrasti vi. To je je ujedno i tvrdnja da druga strana zaslužuje da bude kažnjena.

Bolje obaviješteni posmatrači unutar i izvan organa vlasti slažu se da je desničarski bijeli suprematizam najveća teroristička prijetnja Sjedinjenim Američkim Državama. Prodaja oružja u 2020. godini bila je zapanjujuća. Povijest pokazuje da političko nasilje uslijedi onda kad istaknuti čelnici vodećih političkih stranaka otvoreno prigrle paranoju.

Naša velika laž je tipično američka, upakovana je u naš neuobičajeni izborni sistem, ovisna o našem karakterističnom rasizmu. Međutim, naša velika laž je po svojoj strukturi također fašistička, sa svojom krajnjom lažljivošću, svojim konspirativnim načinom razmišljanja, svojom zamjenom pozicija počinitelja i žrtve i svojom podjelom svijeta na “nas” i na “njih”. Daljnje potenciranje ove laži u naredne četiri godine znači udvaranje terorizmu i ubijanju.

Kad se desi nasilje, rušitelji će morati reagirati. Ukoliko ga prihvate, postaju fašistička frakcija.  Republikanska stranka bit će podijeljena bar jedno vrijeme. Naravno, možemo zamisliti sumorno novo ujedinjenje: rušilački kandidat gubi predsjedničke izbore u novembru 2024. godine s malom razlikom u broju glasova i tvrdi da se radi o izbornoj prevari, republikanci osvajaju oba doma Kongresa, a pobunjenici na ulici, koji su se četiri godine hranili velikom laži, traže ono što oni smatraju pravdom. Da li bi se manipulatori tada držali principa, ako bi ovo bile okolnosti 6. januara 2025. godine?

No, ovaj trenutak je sigurno i šansa. Moguće je da će podijeljena Republikanska stranka bolje služiti američkoj demokraciji, da će manipulatori odvojeni od rušitelja možda početi razmišljati o politici kao načinu da se odnese pobjeda na izborima. Velika je vjerovatnoća da će par prvih mjeseci vlasti za administraciju Bidena i Harris biti lakši nego što se očekivalo; možda će opstrukcionizam, bar među nekolicinom republikanaca tokom jednog kratkog vremenskog perioda, omogućiti trenutak preispitivanja. Političari koji žele kraj trampizma imaju jednostavan izlaz: reći istinu o izborima.

Amerika neće preživjeti veliku laž samo zato što lažljivac više nije na vlasti. Americi će biti potrebna promišljena i ponovna pluralizacija medija i opredijeljenost da se drži činjenica tretirajući ih kao opće dobro. Rasizam koji je sadržan u svakom aspektu pokušaja državnog udara je poziv da se pažljivo osvrnemo na našu povijest. Pažnja koju ozbiljno posvetimo prošlosti pomaže nam da uvidimo rizike, ali ukazuje i na mogućnosti koje nam se nude u budućnosti. Ne možemo biti demokratska republika ukoliko lažemo o rasi, bez obzira da li serviramo velike ili male laži. Demokracija nije minimiziranje glasanja ili ignoriranje glasanja, nije ni pitanje manipuliranja sistemom ni rušenje sistema, nego je pitanje prihvatanja ravnopravnosti drugih, pažljivog slušanja njihovih stavova i brojanja njihovih glasova.

Timothy Snyder