Artemisia Gentileschi: Barokno slikarstvo iz ženske perspektive
Artemisia Gentileschi nedovoljno je poznata barokna umjetnica koja je slikarsku karijeru započela u Rimu, gdje i rođena 1593. godine, a kasnije je živjela i radila u Firenci, Veneciji, Napulju i Londonu. Na svojim slikarskim platnima uglavnom je prikazivala žene slikajući ih kao junakinje mitova, alegorija i biblijskih priča, kao mučenice i žrtve. Svoj prvi rad „Suzana i starci“ naslikala je 1610. godine, kada je imala samo 17 godina. Ova biblijska priča je bila popularna slikarska tema u doba renesanse, a Artemisijina verzija slike daje klaustrofobičan prikaz mlade žene koju krivo optužuju, ali uprkos tome ona na kraju uspijeva dokazati svoju nevinost. U vrijeme kada je radila na ovoj slici nije mogla pretpostaviti da će i sama doživjeti sličnu sudbinu.
Ova je slikarica u Rimu bila znana i kao glavna protagonistkinja jednog dugotrajnog suđenja. Imala je osamnaest godini kada ju je silovao njen učitelj Agostino Tassi. Gentileschi je neprekidno bila u fokusu javnosti jer je suđenje trajalo sedam mjeseci. Sam tok suđenja i rasprave su vrlo dobro dokumentovani sudskim zapisima od kojih je danas ostalo oko 300 stranica gdje se, između ostalog, vidi da je zbog sumnji u istinitost njenih optužbi podvrgnuta mučenju, a uprkos spravama za lomljenje prstiju, ostala je vjerna svom prvobitnom iskazu. Nakon što je uhapšen i proglašen krivim, Tassi je prognan iz Rima, ali budući da je bio u dobrim odnosima s papom Pavlom V, bio je njegov zvanični slikar, to izganstvo je trajalo vrlo kratko.
Mjesec kasnije, po završetku suđenja, porodica je dogovorila Artemisijinu udaju za slikara i trgovca bojama Pierantonija Stiattesija. Nakon vjenčanja odlučuju živjeti u Firenci gdje je Gentileschi naslikala svoja dva najpoznatija autoportreta: Autoportret žene mučenice (1613/14) i Autoportret kao Sveta Katarina Aleksandrijska (1615). Oba autoportreta prikazuju mladu ženu koju životne nedaće nisu natjerale da poklekne.
Naslikala je dvije verzije priče “Judita odrubljuje glavu Holofernu” (1612-14), koje prikazuju biblijsku herionu Juditu koja se suprostavlja asirskom generalu. Postoji vjerovatnoća da je Gentileschi vidjela Caravaggiovu verziju ovog prizora (naslikanu između 1598. i 1599. godine), međutim njena interpretacija priče je brutalnija. Njene žene su odlučne i snažne, odvažne u svojoj namjeri i ne pokazuju nimalo slabosti i neodlučnosti.
Vjerovatno je da je Gentileschi u djetinjstvu sretala Caravaggia budući da je njen otac Orazio, također talentirani slikar, bio njegov blizak prijatelj. Na jednom suđenju 1603. godine, Orazio i Caravaggio bili su čak zajedno optuženi zbog klevete u parnici koju su pokrenuli njihove kolege – rimski slikari.
Na poziv kralja Charlesa I, Gentileschi se 1638. godine pridružila svom ocu u Londonu, u to vrijeme uposlenikom kraljevske porodicu. U Londonu je naslikala izuzetan autoportret pod nazivom “Autoportret kao alegorija slikarstva” (1638/39). Odabrana perspektiva je kompleksna, a ugao je nakrivljen dok slika jasno pokazuje da žena koja je u svijetu slikarstva sa 17 godina bila smatrana čudom od djeteta, u 12. godini izgubila majku, silovana, a preživjela je i smrt četvero od svoje petero djece, nije krhka i nemoćna žena, već je pokretačka i umjetnička sila koja o svojim brutalnim životnim tragedijama vješto priča kistom.
Artemisia se na koncu života vratila u Napulj gdje je uspješno nastavila raditi i slikati pod pokroviteljstvom Antonija Ruffa, često mu pišući o svojim svakodnevnim problemima: od borbe s bolešću i troškovima života, do opisivanja nasilja u gradu. Svoju posljednju sliku završila je 1652. godine. Vraćajući se temi iz mladosti, odlučila se da još jednom naslika priču o “Suzani i starcima”, priču koju zbog vlastitog životnog iskustva očigledno nije mogla zaboraviti jer joj se svojim slikarskim platnima vraćala ukupno šest puta.
Tačan datum njene smrti je nepoznat, iako se pretpostavlja da je 1656. godine umrla od kuge. Te je godine crna smrt poharala gotovo kompletno stanovništvo Napulja.
Artemisia Gentileschi naslikala je 57 značajnih slika koje glorificiraju ženu. Djela ove izuzetne slikarice iz 17. stoljeća, koja je 1616. godine bila prva žena koja je stekla članstvo u firentinskoj Umjetničkoj akademiji, nalaze se u više od 20 muzeja širom svijeta, a londonska Nacionalna galerija je ove godine organizovala je izložbu pod nazivom “Artemisia”, na kojoj je predstavila 29 njenih slika kako bi skrenula pažnju na opus ove neopravdano zapostavljene barokne umjetnice.
Uz nekoliko radova njenog oca i učitelja Orazija, na izložbi se mogu vidjeti i neka od njenih strastvenih pisama, a u jednom od njih, pisanom u Napulju kaže: “U ženskoj duši naći ćeš snagu Cezara”.