Baković: Svijet je takav

moje dijete sjedi na kauču,
tipka na mobitel,
ne čuje što govorim,
ja sjedim na kauču, tipkam na mobitel,
pišem gluposti, mlatim praznu slamu,
što se može, svijet je takav.

na televiziji je i dalje rat,
a rat se rado zaboravlja,
kad je nešto daleko,
brzo zaboravimo jer svijet je površan,
svijet je naprosto takav.

dopisujem se s dečkom,
istovremeno i s ocem moga djeteta
koji tvrdi da sam komotna majka,
da je dijete iz škole donijelo uši,
otac moga djeteta kaže:
ja ću to riješiti, ja se slažem,
neka drugi obave što mogu,
rado se prepuštam, živjeti je naporno,
svijet je naprosto takav.

otac moga djeteta ima curu,
kada moja djeca dođu k njima,
ona tipka na mobitel, koluta očima,
dopisuje se sa svojim bivšim mužem,
moja djeca i moj bivši muž dosadni su joj,
toliko je zanimljivih likova po inboksima,
što se može, svijet je takav.

moj dečko dolazi doma našmrkan,
zalomi se dosta često,
u pedesetoj godini otkrio je kokain,
sada je svijet njegov,
moje pjesme i moja guza postali su mu dosadni, nemam se što buniti, ponuda je ogromna,
što se može, svijet je naprosto takav.

moja najbolja prijateljica
našla je novu najbolju prijateljicu,
pametniju, manje tragičnu i više kul,
nemam se što buniti, ponuda je ogromna,
što se može, svijet je naprosto takav.

razorne oluje uvijek dolaze bez alarma,
kada svi izginemo, kada se istrijebimo,
neće biti ni sirotinje da joj vlast podijeli
drva za ogrijev,
uvijek mi je bilo neugodno reći:
I meni treba, ne samo meni,
sram je sveprisutan jer
svijet je naprosto takav.

dotakla sam deblo kaučuka,
gusto korijenje govorilo mi je: idi.
dotakla sam deblo topole i mendule,
sva su govorila isto: samo idi, kreće se!

moj otac je za nas imao planove,
ali svatko je izabrao nešto svoje,
svi su zapasali više nego li stvarno mogu,
što se može, svijet je pohlepan,
naprosto takav.

jednom sam sanjala
da selim iz kuće u kuću,
iz grada u grad,
da nemam dom osim ograde za koju se držim čekajući da mi se otvore krila.

sanjala sam da opet padam
pod onaj orah iz djetinjstva,
san u kojem se nije nazirao kraj
jer život je uvijek otvoren,
kao balkon, kao internet,
svijet je otvoren,
nepredvidiv,
i to je lijepo,
svijet je naprosto takav.

Ovčina: Kao da je bilo nikad
Travančić: Magla
Rodić: Eutanazija