Edin Zubčević o lapsusu koji se prečesto ponavlja i nelagodi s kojom dužnosnici govore o antifašizmu.
Sada već redovno, čujemo visokopozicionirane dužnosnike, partijske službenike, kako brkaju fašizam i antifašizam, dvije tako suštinski oprečne stvari koje je nemoguće pobrkati. Neko bi rekao – nesretno brkaju dvije potpuno suprotne stvari. Međutim, nesretni su građani koji takve predstavnike imaju. Ne radi se tu samo o lapsusu, jer prečesto se ponavlja. Niti se radi o zbunjenosti, niti samo o nepismenosti.
Ono što posebno zabrinjava jeste nelagoda sa kojom govore o antifašizmu. Jučerašnji nastup, preciznije prestup, federalnog premijera, povodom Dana pobjede nad fašizmom, zapravo je zastrašujući. O partizanima i antifašizmu nije pričao već mucao, nesigurno i glupavo, sa naročitom opreznošću da ne kaže nešto “previše” dobro o partizanima i antifašizmu. Okolnosti mu nisu išle na ruku. Kao govornik je bjelodano nemušt, ostavlja dojam potpunog odsustva inteligencije, elokvencija i dikcija su mu strane kao i antifašizam i ostali mu nejasni izrazi koje, eto, kao premijer, mora povremeno da koristi. Pokušao je, i nije uspio, premijer, da se provuče i ne kaže ništa, ali je rekao dovoljno. Previše.
Možemo ovim povodom, a mogli smo i ranije bez problema ustvrditi da svi konstitutivni narodi (kako jadna ustavna kategorija) imaju otklon prema fašizmu, neskriven i pun ljubavi. Na dan pobjede nad fašizmom u Banjoj Luci i Beogradu zvanične delegacije polažu vijence pod noge bronzanog četničkog generala, mnogi Hrvati više vole Pavelića, Francetića, Bobana nego Broza, bez kojeg danas, možda, ne bi bilo ni Hrvatske, jer nakon NDHazije samo je Tito mogao spasiti Hrvatsku i Hrvate, da ne spominjemo gradove koje je vratio Hrvatskoj, a Pavelić i njegova banda poklonili fašističkoj talijanskoj braći.
Poražavajuće je da će opet biti “pojeo vuk magarca” i “nikom ništa”. De facto, ništa novo, premijer će i dalje biti na čelu vlade i donositi odluke o budućnosti svih nas. Imajući u vidu, sistematske rehabilitacije fašista, nacističkih kolaboracionista, apologeta fašizma i ostale nesorte, čijim se imenima nazivaju ulice i škole koje su nosile imena antifašista i istinskih narodnih heroja, treba se ne zabrinuti, nego biti užasnut i ako neko ima nešto negdje zakopano nakon prošlog rata možda bi uputno bilo otkopati, pregledati, podmazati, pa opet zakopati. Samo ovaj put malo pliće. Jer ovdje fašizam ne niče, već buja, divlja, a sa korovom se mora samo na jedan način – iskorijeniti, spaliti. Ne kažem da zapalimo svakog fašistu kojeg zapazimo, već da je đavo odnio šalu, a šejtan šegu, odavno, i da više ništa nije smiješno. Naprotiv!
Ismijavamo političare zbog njihovih “lapsusa” a zapravo smo samo mi smiješni. Mi kojima je to eventualno smiješno. Nema ništa komično i zabavno u izjednačavanju partizana sa ustašama i četnicima. Kao što nije zabavno gledati i slušati aveti prošlosti kako utjelovljene u “novim nadama” i “novim snagama” marširaju našim ulicama, ispod naših prozora, dok se mi smijemo verbalno “nespretnim” političarima.