Stala nisam
Često se to pitam. Od rata naovamo, nepovjerljiva sam prema funkcioniranju svijeta.
Šta bi bilo da nestane struje? Da nestane interneta? Šta bi bilo da padnu sistemi u bankama, šta bi bilo da zastanu medicinske radnice i radnici, da stanu prijemne ambulante, da utihnu strojevi za magnetnu rezonancu, rendgen, ultrazvuk? Šta bi bilo da stane javni saobraćaj? Dobro, on manje-više stoji, ali šta bi bilo da profunkcionira, pa stane – po principu one najveće kletve među narodnim mudrostima Imao, pa nemao?
Ne znam zašto i u trenucima relativnog funkcioniranja svakodnevnice, u kojoj ipak radi rendgen, premda se na njega čeka mjesecima, u kojoj vozi kakav-takav trolejbus, gdje ima struje, neta i prolaze tanušne finansijske transakcije, uvijek imam potrebu maštu okupirati tim besmislenim zadacima zamišljanja raspada.
Bojim li ga se ili ga potajno priželjkujem?
Šta bi bilo da stanu učiteljice, šta da stanu čistačice, šta da stanu domaćice? Šta da čuvena himna neplaćenog kućanskog rada Stala nisam jednog dana postane Stala jesam?
Skloni smo (to nas drži živima i daje nam smisao u svijetu!) mnogim situacijama davati na važnosti i vjerovati da će svijet stati ako stanemo mi: ako ne napišemo taj tekst, ako ne odemo na taj sastanak, ako ne završimo taj izvještaj, ako ne izađemo na tu kafu, ako ne usisamo, operemo, pospremimo… Pokatkad nešto od tog ipak i ne uradimo i, savjesti unatoč, po pravilu se ne desi ništa. U nešto radikalnijim scenarijima, bolest i smrt također nas uvijek podsjete na to da ništa stati neće kada stanemo. Ako i privremeno bude kakvog šuma, ako zaškripi kakav šaraf, već u sljedećem trenutku sve će se ponovo zavrtjeti na svoj uhodani, nesavršeni način.
To, dakako, ne znači da ćemo kroz život ići bez osjećaja za odgovornost, da ćemo kršiti rokove i pravila, dogovarati, pa gaziti dogovore, da ćemo ignorirati unutarnji ustroj svijeta.
No, bilo bi lijepo da nas ne moraju bolest, pandemija i rat podsjećati koliko je ljekovito naše ne, ne mogu i ne bih, hvala.
Ne bih danas na taj porodični ručak, ležala bih i čitala. Neću te danas voditi u tu igraonicu, ići ću s prijateljicama na planinu. Ne mogu raditi dodatni izvještaj, to je kolegin posao.
Zvuči prekrasno, no, koje su, zaista, posljedice naših neću, makar u ova tri navedena slučaja? U prvom, suočavanje sa emotivnim ucjenama i pasivnom agresijom, tom omiljenom disciplinom većine balkanskih porodica brižljivo prenošenoj s koljena na koljeno. U drugom slučaju, sudarit ćemo se sa iznevjerenim društvenim očekivanjima i nužnim samoprezirom, čim dan prođe leći ćemo u krevet s mislima da smo zavrijedile titulu nemajki godine i da nam tu subotu koju smo mogle provesti s djecom ništa nikada vratiti neće. U trećem slučaju, u divljoj tranziciji kojoj svjedočimo, posljedice mogu biti i najpogubnije: prećutne promjene ugovora o radu, ako ih uopšte i imamo, prezir nadređenih i kolega, mobing, pa i otkaz.
Nije, stoga, ni čudno, što često to ljekovito ne toliko puta progutamo i iz dana u dan hranimo patrijarhat, kapitalizam i sve ono što svijet vrti u prazno, kao pokvaren mehanizam koji nas uvjerava da je zapravo savršeno funkcionalan.
Gdje stane porodica, neka produži država
Prve simptome covida, pokazala sam u srijedu. Počelo je groznicom i osjećajem da ne mogu da se ugrijem, premda je dan bio prekrasno proljetni, sunčan i vedar. Uvečer je toplomjer pokazao povišenu temperaturu, sutradan ujutro probudila me nesnosna bol u zglobovima i smjesta sam javila kolegici da neću doći na posao. Dva dana poslije, test je pokazao pozitivne rezultate. U rijetkim pauzama između dva duboka sna, razmišljala sam jedino o poslu (radim sa mlađim osnovcima): kako se snalazi kolegica, je li joj naporno, šta ako se i ona razboli, da li su roditelji okej, kašlju li U. i F. još uvijek, kad završava prva smjena, je li stigla pokupiti prvačiće, kako će stići otprintati sve zadatke za grupu koja je ove sedmice online.
No, u tom mikrosvemiru, sve je funkcioniralo savršeno, onoliko koliko nesavršena nova normalnost dozvoljava. Naši su dječaci i djevojčice i dalje formalno obavljali svoje online zadatke, neko za 15 minuta, neko za 3 sata i 15 minuta. Išli su na nastavu, histerično prebacivali fokus sa predmeta na predmet na mizernim polusatnim časovima, bez odmora, samo što bi sjeli u klupe, ustajali bi i iz njih, stavljali maske, poslušno izlazili u prorijeđenim kolonama vani, povremeno se ozarivši srećući na putu od škole drugare iz razreda koji idu u drugu grupu: neki među njima jedva da su se prepoznavali.
Sve je bilo nesavršeno svakodnevno: niko ih i dalje nije pitao kako su, svi su samo pregledavali sveske, brojali učinke, podsjećali na higijenu, distancu, upozoravali da ne dijele užine: nije vrijeme da se dijeli, ni hrana, ni emocija.
Istovremeno, u mojih pedesetak kvadrata, mjeru izolacije, uz mene, dobili su, dakako, i moji ukućani. Već nekoliko dana potom, zbog sve lošije epidemiološke slike u Kantonu Sarajevo, donesena je odluka da se svi đaci iz dosadašnjeg kombinovanog (razredna nastava, I-V razred) prebace na online model nastave.
Na tu vijest, kćerka, učenica trećeg razreda, se rasplakala. Ovo je trebala biti sedmica u kojoj ide u školu, nadala se da će nakon ovih dana samozabavljanja na potezu između čitanja, igračaka i crtića, sve opet biti u ravnoteži i da će imati, makar tu jednu sedmicu u klupama. Nedostajali su joj drugari iz produženog boravka, čula bi se sa S. i L. i online bi igrale Čovječe, ne ljuti se. Svakodnevno bi ih pitala šta radi ovaj, gdje je onaj, šta su ručali, da li su izlazili na igralište. Nije pokazala nijedan simptom, nije imala temperaturu, glava je nije boljela, bila je britka, razgovorljiva, brižna i – nesretna.
Njen osam godina stariji brat, levitirao je na žici između tinejdžerski nadmenog “Ali meni nije ništa, ja sam to odradio na nogama, testiraj me na antitijela ako ne vjeruješ” i za njegov uzrast gotovo nerealnog krika: “Hoćemo li se ikad vratiti u klupe, umrijet ću od dosade!”
Stali jesmo. Stali smo kao porodica, neko zbog fizičke nemoći, neko zbog nemoći sistema. Kao i mnogo puta do sada, očekivali smo da će tamo gdje stane porodica, nastaviti država. Kao i toliko puta do sada, nije.
Našim dječacima i djevojčicama, naše je Kako se osjećaš? jedina pomoć koju primaju. Nema SOS linija, nema institucionalne pomoći za njihovo mentalno zdravlje, nema programa podrške za djecu rizičnih kategorija, za djecu u izolaciji, nema post-covid programa skrbi, nema besplatnih ili makar sufinanciranih dnevnih boravaka za djecu u krizi, a u skladu sa važećim mjerama koje je lako poštivati, tamo gdje postoji briga.
Sva briga koju imamo, po običaju je ona individualna: ona porodice, prijatelja i roditelja moje djece koji ostavljaju kese voća i hrane pred vratima, ona komšija koji bez riječi iznesu smeće, ona drugarica koje se dozivaju iz vlastitih izolacija i održavaju duh živim.
Corry, go home, you're drunk
U jednom od tih poluočajnih duhovitih razgovora, domislila sam s prijateljicom šalu o “rodici iz Britanije”, aludirajući na “tetku iz Njemačke”, čuvene tabu riječi za menstruaciju. Kovale bismo planove za zajedničke akcije, kada ode rodica iz Britanije, nazvavši je Corry.
Svakog gosta dvije sedmice dosta, zezale smo se, ali Corry se udomaćila, raspakovala kofere, zauzela ladice u ormarima i mi smo zamišljale niz situacija s iritantnom rodicom sa sela koja uporno ne vidi signale da je vrijeme da ide kući.
Stvorilo se u te dvije sedmice podosta dobrog literarnog materijala za priču o priprostoj rodici i nervoznoj, negostoprimljivoj pripovjedačici koja, kako vrijeme odmiče, sve manje suptilno želi natrag svoju slobodu.
Corry je i dalje tu, njena je vozna karta u nekoliko navrata produžavana. Kad napokon ode, sjećat ćemo se je se ne po njoj, nego po šalama prijateljica koje su tješile, po paketima hrane koja možda nije imala ukus i miris ali je bila slađa no ijedna prije.
Iz svega ćemo naučiti samo ono što smo znali i ranije: možda za ne trebamo kalkulisati i rizikovati, ali za Kako si ne trebamo baš ništa.
Sjetimo se toga svaki dan kada kupimo našu djecu iz vrtića i škole. Kako se osjećaš važnije je od svakog našeg Šta je bilo za ručak i Ima li zadaće.
O tom ćemo poslije, ako bude vremena, a i ako preskočimo, neće se desiti baš ništa.