Stala nisam
Ne pamtim taj put po dobru – zavoji i klanci u kombinaciji s mojom morskom bolešću nikad nisu davali dobre rezultate.
No, dok je želudac prolazio pakao, oči bi upijale raj: planinski masivi dokle pogled seže, tuneli, prva pauza u uvijek impresivnoj Dolini heroja, potom ono maestralno uklizavanje u Hercegovinu, pa druga pauza na Bilećkom jezeru.
Putujući lošim i lokalnim putevima, osjećam prirodu iznutra: preda mnom se pružaju rijeke, planine, klanci, vrhovi, procjepi u stijenama, klisure, kanjoni. Tako blizu, a tako svoji i nedostupni.
A onda na cilju božanstvena Trebišnjica.
Često se na ovakvim putovanjima, diveći se snježnim gorama i pod njima divljim i čistim rijekama, sjetim Raymonda Carvera i njegove goleme strasti ka vodi. Nekad sam njegovu Gdje se voda spaja s drugom vodom znala u cjelosti, sad pamtim samo onaj dio, na kraju:
It pleases me, loving rivers.
Loving them all the way back
to their source.
Loving everything that increases me.
No, nisam u Hercegovinu došla pratiti tokove vode. Krenula sam stazama druge čarobne tečnosti: vina.
U ruksaku možda nemam Carverovu poeziju, ali imam Vinske priče Bosne i Hercegovine, knjigu zahvaljujući kojoj sam prvi put čula za jedinu bh. vinarku Miku Zubčević-Anđelić koju, ne krijući radoznalost, odlučujem posjetiti prvu.
Priča 1: Prva vinarka Bosne i Hercegovine
Mika me dočekuje u pratnji kćerke Milene – u njihovoj vinariji vino zasigurno nije srednjeg roda. Pijemo Tribun, odličnu kupažu i savršeni novi rose.
Nije trebalo čekati dugo da u ugodnom razgovoru dođemo do te famozne titule jedine vinarke u BiH.
– Ma, da, svega je bilo da bismo danas došli do tog da me kolege uvažavaju i poštuju. Mislim da smo sada definitivno ostavili za sobom predrasude da je ženama mjesto za šporetom i da žena u vinogradu znači lošu sreću. Mi pravimo dobra vina, ali ne samo to. Nije to samo proizvodnja, nije ni samo menadžerisanje, nije ni samo posao. Stalno je učenje, stalni multitasking, stalno osluškivanje.
Zadovoljna sam slikom osluškivanja vina. Mogla bih se vidjeti na Mikinom i Mileninom mjestu.
Obilazak podruma prati neprestana priča, žamor, razgovaramo o autohtonim sortama Hercegovine.
Mada vode tradicionalno porodični posao u koji je, pored Milene, uključeno i preostalo troje Mikine djece, a važan dio priče bio je i pokojni suprug i otac Bojan, ova je porodica od posla napravila revoluciju u kojoj nije problem da svekra naslijedi snaha i u čijem svijetu ne postoje ženska i muška vina, jednako kao ni ženski i muški poslovi.
Priča 2: Prva, možda, dama nipošto
Nezgodno je to s pionirkama, mislim. Kako poslije ovakve priče, važne i odvažne, da u sljedeću uđem s makar jednakim očekivanjima?
No, ne dopuštam radoznalosti da me napusti, spremni na upoznavanje s gospođom Biljanom iz Vinarije Petijević.
Nije gospođa Biljana vinarka, nije u proizvodnji, ne govori ništa ni o sortama, ni o bačvama, ni prodaji – o svemu tome entuzijastično je govorio njen sin Stefan.
– Vi ste, dakle, prva dama vinarije? – u šali je pitam.
– Ja?! – prasne u smijeh gospođa Biljana – Prva možda. Dama nikad.
Vino se u kući Petijevića pravi stotinu godina, kroz generacije, no, nije život oduvijek bio tek među nasadima vinove loze. Prije rata, gospođa Biljana radila je u trebinjskoj Tvornici alata.
Dok o tome govori, osjetim onaj tako specifičan, tako prepoznatljiv – miris žala za fabrikom. Odrasla pod željezarinim dimnjacima, istančala sam ga i dovela do savršenstva. Rijetko me koji radar toliko precizno slušao kao ovaj, osjetim u tišinama i u neizgovorenom ljubav radnica i radnika (a naročito radnica!) ka njihovim upokojenim fabrikama koje su im dale ne samo hljeb, već ih nerijetko vraćale u javno, u društveno, izvan četiri zida u koje ih je patrijarhat odvajkada uzidavao.
Kada su nestale fabrike, gospođa Biljana napustila je u vihoru tranzicije potplaćeni posao tehničke crtačice i počela crtati svoj višestruko nagrađivan vrt. Prolazi kroz njega i ozareno priča o toj nanovo pronađenoj sreći, pokazujući gdje je limun, gdje kivi, gdje lavanda, gdje vinogradi odakle donose grožđe za svoj Vranac, Žilavku, Merlot i Chardonnay.
Priča 3: Tačka na v
Dan se primicao kraju kada sam, sad već posve oslobođena nelagode, pozvonila na vrata porodice Berak. Otvorila ih je gospođa u zrelim godinama, šarmantna i beskrajno duhovita. Marina Berak.
– Izvinite, ja malo nenajavljeno… – govorim nemušto.
– Ha! – uzvikne gospođa Marina i gleda me ispod oka, pa se nasmije, široko i grlato. – Sarajevo? – pita.
Klimam glavom i eto nas gdje ulazimo duboko u noć u podrumu Berak, pijemo odlično BIO vino, Vranac, Žilavku, likere od rogača, ruže, mušmule, jedemo savršene suhe smokve.
Puna energije, gospođa Marina objašnjava kako suši smokve, naporno je, kaže, ima posla, al nema se ništa od ležanja. Ozareno pokazuje slike delicija koje kuha, u pauzi između pravljenja likera, sušenja voća, brige o vinogradu i stotinama ukrasnog i ljekovitog bilja u bašti. Specijalitet joj je torta od patlidžana, dolazi mi, dok gledam fotografije na njenom telefonu, da je gotovo zagrlim, jer u nastavku putovanja ka zapadu, domovini blatine, njen će mi dom biti posljednje bezmesno utočište.
Sutradan, naspavana i napunjena energijom ove četiri žene istočne Hercegovine, četiri radnice, poduzetnice, vinarke, poljoprivrednice, kuharice, tehničarke, agronomkinje, enologinje, entuzijastkinje, nastavljam svoje putovanje, zadovoljna što smo, makar djelomično, odbacile narativ o pradjedovim vinogradima i prenošenju znanja sa djeda na prvorođenog unuka, dok negdje iza kulisa, bake, majke i sestre peru bačve i varikinama ispiru tamne mrlje sa stolnjaka.
Put ispred nas je dug, ali odredište je sve bliže.