(c) Goran Anđelić

Bektaš: Ne vjeruj Latinu

Vladika Grigorije nije pokazao uvrijeđenost takvom neotesanošću trebinjskog gospodina koji ga je prekinuo usred rečenice.

Kad me čeljad pita što toliko cijenim vladiku Grigorija, ja im ispričam zgodu sa jednog od njegovih izlaganja u Trebinju, kada je govorio o potrebi otvaranja ka svijetu i ka drugome kao obavezi vjerujućeg bića, odnosno o tome da je duh koji se komotno osjeća u ksenofobiji na neki način duh blasfemije i jeresi. To je izlaganje bilo načas prekinuto upadicom jednog urednog i viđenijeg trebinjskog gospodina koji je i stasom i glasom podražavao Jovana Dučića i koji je smatrao da u otvaranju leže mnoge opasnosti, nudeći kao dokaz pučku uzrečicu popularnu među Trebinjcima, a koja glasi: ne vjeruj Latinu. Uredni gospodin svoju je opasku potkrijepio kažiprstom uperenim u pravcu Dubrovnika.

Vladika Grigorije nije pokazao uvrijeđenost takvom neotesanošću trebinjskog gospodina koji ga je prekinuo usred rečenice, već se samo blago osmijehnuo i rekao: “Naravno, ali ne zaboravite da su za Bilećane i Trebinjci – Latini.”

Nije razborito gajiti iluzorna i naivna nadanja da takve iskrice duha, čak i kad dolaze iz usta društvenih autoriteta, mogu sagorjeti sasušenu i zapuštenu svijest ne samo stanovnika jednog grada i ne samo pripadnika jednog naroda, vulgarnu i oportunu svijest koja je čvršća granica između nas i svijeta od onih na kojima stoje naoružani graničari i na kojima se podižu betonski zidovi sa bodljikavim žicama. Ali nije razborito ni potcjenjivati takve iskrice duha, jer jedino se na njima može graditi varljivo nadanje da sutra neće ličiti na juče, naravno, pod uslovom da se ne oslonimo samo na to nadanje. Na šta će ličiti budući dani zavisi prevashodno od toga da li mi danas živimo kako bismo ličili na sutrašnje sebe ili na jučerašnje sebe. I od naše spremnosti da konačno prestanemo odbacivati duh i Boga zarad straha i ideološke, obezbožene konstrukcije Boga.

Pijačne cijene u Trebinju ovih dana najčvršći su dokaz težine iskušenja što ih valja savladati na putu do sutrašnjice ispunjene sa manje straha, te dokaz žilavosti i vitalnosti sasušene i zapuštene svijesti, koja je dugo dresirana mitomanijom pa se sasvim komotno osjeća u kavezu čije su šipke načinjene od straha i od gramzivosti. Zidove koje su podigle reakcionarne politike te iste politike nisu ni mogle ni htjele srušiti, ali počeli su ih rušiti život, pa i ekonomija. Tako danas sve više Trebinjaca posao nalazi u Dubrovniku, no jedna od posljedica toga jeste i rast cijena na pijaci, pa tako sve više Trebinjaca po svoje voće i povrće odlazi u Bileću.

Čime se potvrđuje da su čak i drevne pučke mudrosti podložne metamorfozama, odnosno da su danas Trebinjcima čak i Trebinjci – Latini. Kojih se valja čuvati, ali se i nekako okoristiti od njih. To je još jedna pobjeda dučićevskog duha, a vi se zapitajte da li sutra želite živjeti u svijetu kojeg oblikuje duh Jovana Dučića ili duh Vladike Grigorija. A ako mislite da ste izuzeti od potrebe da pravite takve izbore i da preispitujete vlastite želje, otiđite do Splita u kojem se kočoperi ulica Mile Budaka ili do osnovne škole u sarajevskom naselju Dobroševići u kojem je taj dučićevski, rigidni, retrogradni i budućnosti nenaklonjen duh izvojevao pobjedu, pa makar i kao igrač na posudbi u crnom ili u zelenom dresu.

Ja lično smatram da će duhovi poput Dučićevog ili Budakovog ili Busuladžićevog uvijek napinjati da stvore budućnost samo za sebe, nesposobni da shvate ono što Vladika Grigorije kao uman i produhovljen čovjek savršeno razumijeva – da tamo gdje nema budućnosti za sve, nema budućnosti ni za koga. A Allah najbolje zna.

Blok – tri ko jedan
Škrgo: Kazalište