Berne: Koju igru igraš?

Igre

Igre predstavljaju niz komplementarnih skrivenih transakcija koje se približavaju vrlo određenom, predvidivom ishodu. Na površini je vidljivo da je u pitanju skup transakcija koje se obnavljaju, često na identičan način, uz prividnu verodostojnost iza koje se krije prava motivacija. Jednostavnije rečeno, to je serija poteza koji kriju u sebi zamku ili „štos“.

Igre su jasno odeljene od veština, rituala i razonoda po dvema glavnim odlikama: 1) u njima se folira, i 2) neko uvek ućari. Veštine mogu biti uspešne, rituali efektni, a razonode isplative, ali su to po definiciji sve poštene transakcije. One mogu da sadrže elemente nadmetanja, ali ne i sukoba; njihova završnica može biti senzacionalna, ali nikad nije dramatična, nasuprot tome, svaka igra je u osnovi nepoštena, a njen ishod, ne samo uzbudljiv nego i dramatičan.

Ostaje da razgraničimo igre od jedine preostale vrste društvenog delanja koju još nismo razmotrili. Radnja je jednostavna transakcija, ili niz transakcija, preduzeta sa određenom, neskrivenom svrhom. Ako neko otvoreno traži podršku i dobije je, onda je to jednostavna radnja. Ako neko traži podršku i, kad je dobije, okrene je na štetu davaoca, onda je to igra. Na površini, dakle, igra liči na skup radnji, ali posle „prebrojavanja karata“ postaje jasno da su te „radnje“ bile u stvari, manevri – ne iskrene molbe nego potezi u igri.

U „igri osiguranja“ na primer, inicijator uvek nezavisno od toga o čemu priča, ili traži ili obrađuje potencijalnog kupca. Njemu je uvek, ako zna svoj zanat, stalo do toga da „smaže žrtvu“. To isto važi i za drugu igru „prodaje nekretnina“, „igru pidžama“ i druga slična zanimanja. Prema tome, dok je akviziter zanet razonodama okupljenog društva – naročito kad je reč o varijantama razonode „Šta si postigao u životu“ – njegovo svojsko učešće u svim transakcijama može pokrivati seriju veštih manevara čija svrha je da iščačkaju od ljudi one podatke koji ga poslovno interesuju. Postoje desetine poslovnih glasila, posvećenih unapređivanju komercijalnih manevara, koja detaljno opisuju iskustva istaknutih igrača i velikih igara (pri kojima se sklapaju neuobičajeno krupni poslovi). Transakciono gledano, takvi listovi spadaju u sportsku štampu.

Kad je reč o ugaonim transakcijama – a to su igre koje su svesno planirane, sa visoko profesionalnom preciznošću pod kontrolom Odraslog, da bi bila ostvarena maksimalna dobit – teško da će biti prevaziđene igre „Velikih afera“ koje su cvetale početkom ovog veka i koje odlikuje detaljno praktično planiranje i psihološki rafinman.

Ovde nas, međutim, interesuju nesvesne igre koje igraju nedužni ljudi uključeni u dvostruke transakcije. One čine glavni sastojak u tkivu društvenog života širom sveta. Po svojoj dinamičnosti, igre se jasno razlikuju od statičnih stavova koje ljudi zauzimaju na osnovu svojih polaznih stanovišta.

Upotreba reči „igra“ ne treba da nas zavede na pogrešan trag. Ova reč ne podrazumeva nužno zabavnost pa čak ni zadovoljstvo (mnogi trgovački putnici ne vide ništa zabavno u svom poslu, kako je lepo pokazao Arthur Miller u drami Smrt trgovačkog putnika), a ne mora uopšte oskudevati u ozbiljnosti. Utakmice u ragbiju shvatamo danas vrlo ozbiljno, ali ništa ozbiljnije od takvih transakcionih igara kao što su „Alkoholičar“ ili „Femkanje“ trećeg stepena.

To isto važi i za reč „igranje“, što može da posvedoči svako ko je malo duže „igrao“ pravi, teški poker, ili ko je „igrao“ na berzi. Moguća ozbiljnost igara i igranja, kao i mogući ozbiljni ishodi, vrlo dobro su poznati etnolozima. Najsloženija igra koja je ikad postojala, igra „Ulizice“, opisana u Stendhalovom Parmskom kartuzijanskom manastiru, bila je mrtvački ozbiljna. Najmrgodnija od svih je, naravno, igra „Rata“.

***

Nastanak igara

Sa tačke gledišta, koju zastupamo u ovoj knjizi, podizanje deteta treba smatrati vaspitnim procesom u kojem dete uči koje igre da igra i kako da ih izvodi. Dete, takođe, prima veštine, rituale i razonode koje odgovaraju njegovom položaju u lokalnoj društvenoj zajednici, ali to je manje važno. Njegovo poznavanje i ovladavanje veštinama, ritualima i razonodama određuje kakve će mu mogućnosti biti dostupne pod normalnim okolnostima, a igre koje igra određuju kako će iskoristiti te mogućnosti i šta će za njega proisteći iz onih situacija za koje se kvalifikovalo. Kao delovi njegovog scenarija, ili nesvesnog životnog plana, detetove omiljene igre određuju takođe i njegovu konačnu sudbinu (opet pod normalnim uslovima): koliko će mu se isplatiti brak i karijera, pod kojim okolnostima će doživeti smrt.

Dok savesni roditelji posvećuju dužnu pažnju učenju deteta veštinama, ritualima i razonodama koje odgovaraju usputnim stanicama na njegovom životnom putu, i isto tako pažljivo mu biraju škole i fakultete na kojima će njihove poduke biti poduprte, istovremeno su skloni da zanemaruju pitanje igara koje čine noseću konstrukciju emotivne dinamike u svakoj porodici, i koje deca uče od prvih meseci svog života, kroz značajne doživljaje u svakodnevnom životu. Sledeći događaj zbio se, na sreću, u prisustvu iskusnog transakcionog analitičara.

Sedmogodišnjeg Tangyja zaboleo je stomak za ručkom, pa je zamolio roditelje da ga puste da ne jede. Roditelji su ga pitali hoće li malo da prilegne dok mu bol ne umine. Njegov mlađi brat, trogodišnji Mike, rekao je tada: „I mene boli pupa“, očigledno s namerom da odvoji malo roditeljske pažnje i za sebe. Otac ga je prvo pogledao ispitivački, a zatim je rekao: „Šta izvodiš kad ti nije ništa?“ Posle toga je Mike prasnuo u smeh i rekao: „Šalio sam se!“

Da se ovo odigralo u kući nekih pomodara, Mikea bi brižni roditelji odmah, bez dvoumljenja, spakovali u krevet. I onda bi bilo dovoljno da Mike ovu igru sa roditeljima ponovi nekoliko puta pa da se ona ugradi u njegov karakter, kao što to često biva kad roditelji nasedaju igrama svog deteta. Kad god bi osetilo ljubomoru zbog privilegija nekog svog takmaca, ono bi proglasilo da ga nešto boli, kako bi i samo došlo do nekih privilegija za sebe.

Skrivenu transakciju sačinjavali bi: (društveni nivo) „Ne osećam se dobro“ + (psihološki nivo) „Morate i meni nešto dati“. Mikeu je, međutim, uskraćena prilika da razvije takav, hipohondričan karakter. Možda će se on izvrgnuti u nešto gore, ali sada nije o tome reč. Reč je o tome da je u ovom slučaju igra in statu nascendi bila prekinuta očevim pitanjem i dečakovim otvorenim priznanjem da se šalio. Ovo jasno pokazuje da mala deca dosta svesno i od svoje volje zapodevaju igre.

iz knjige Koju igru igraš?