Poslušaj dobro, sine moj: bombe su padale
na Ciudad de Mexico,
ali nitko to nije shvaćao.
Zrakom se širio otrov, vijugao ulicama
i ulazio kroz otvorene prozore.
Upravo si bio završio jelo i na televiziji
gledao crtane.
Ja sam čitao u susjednoj sobi
kad uvidjeh da ćemo umrijeti.
Unatoč mučnini i slabosti dovukao sam se
do blagovaonice i našao te na podu.
Zagrlili smo se. Upitao si što se događa,
ali ja ti nisam rekao da smo u programu smrti,
nego da ćemo krenuti na putovanje,
još jedno, zajedno, i da se ne moraš bojati.
Na odlasku, smrt nam nije čak
ni oči sklopila.
Što smo mi?
upitao si me tjedan ili godinu poslije.
Mravi, pčele, krivi brojevi
u velikoj truloj juhi slučajnosti?
Ljudska smo bića, sine moj, gotovo ptice,
javni i tajni junaci.
