Butlerovi izvještaji

Informacije su tu da pomognu ljudima da saznaju istinu. U onom dijelu posla koji sam radio, moj doprinos tome je mali, a informacije o kojima govorim su u javnom domenu. Ljudi samo trebaju da pogledaju, pročitaju i izvuku sopstvene zaključke.“

Faza dva

Šesnaest mjeseci nakon što je u augustu 1995. pred Vijećem sigurnosti obznanila osam američkih zračnih snimaka, koji su ukazivali na masovna ubijanja muškaraca i dječaka nakon pada zaštićene UN enklave Srebrenice, Madeleine Albright je imenovana za državnu sekretarku. Uprkos otporu Pentagona i predsjednika Clintona, nova sekretarka State Departmenta insistira da američki vojnici, koji su tada već više od godinu dana u Bosni, moraju početi hapsiti optužene za ratne zločine. Hapšenje osoba optuženih za ratne zločine Albright je smatrala neophodnim preduslovom za trajni mir i političku stabilnost Bosne i Hercegovine, u kojoj je u toku troipogodišnjeg rata ubijeno više od 39.190 civila.

Tri mjeseca poslije, u aprilu 1997. Albright šalje Richarda J. Butlera, službenika vojno obavještajnog odjeljenja svog ministarstva, na zadatak po nazivom „kombinovana vojna i kriminalističko-analitička obavještajna podrška“. Krajnje odredište Butlera u činu glavnog specijaliste trećeg stepena (Chief Warrant Officer Three – CW3) bio je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY), četiri godine ranije uspostavljen od strane UN-a.

Radni materijal za vojno obavještajnog analitičara i timove koje će on voditi u narednih 6 godina, počet će se intenzivno prikupljati od marta 1998. Tada američke trupe u sklopu stabilizacijskih snaga (Stabilisation force – SFOR), zajedno sa istražiteljima Tužilaštva ICTY, započinju akcije izuzimanja dokumentacije iz jedinica Drinskog korpusa VRS. Udružene sa policijskim snagama RS i uz svesrdnu pomoć civilnih vlasti Zvornika i Bratunca, snage Drinskog korpusa su, nakon osvajanja enklave Srebrenice, bile glavni zupčanici u složenom mehanizmu zločina iz jula 1995. Njihovi vojnici su vršili odvajanje, zarobljavanje, isljeđivanje, prisilni transport, torture, ubijanje širokih razmjera i zatrpavanje u masovne grobnice oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

U završnom činu prikrivanja izvršenih zločina, od augusta do novembra 1995. inžinjerijske jedinice Drinskog korpusa VRS, koristeći tešku mehanizaciju, su vršile iskopavanja tijela ubijenih i njihovo ponovno pokopavanje u druge još nepristupačnije masovne grobnice. Žrtve su ovom „nadgradnjom“ genocida, bile dodatno dehumanizirane. Umjesto konačnog smiraja, tijela umorenih u bestijalnim masovnim egzekucijama, su bila rastrgana građevinskim mašinama, a njihovi raskomadani ostaci su odvoženi kamionima i prebacivani u brojne sekundarne i tercijarne grobnice. Nove grobnice koje su trebale da sačuvaju mračnu tajnu o zločinima bile su razbacane i skrivene širom srednjeg Podrinja, na prostoru većem od 2.000 kvadratnih kilometara.

Većina pomenutih zločina je počinjena u zonama odgovornosti 1. zvorničke pješadijske brigade i 1. bratunačke lake pješadijske brigade. Pored vojne dokumentacije Drinskog korpusa VRS, u narednih pet godina, američke snage operativnog naziva Task Force Eagle (TF Eagle) i međunarodni istražitelji će izuzimati i dokumentaciju u posjedu MUP-a RS i civilne uprave opština Zvornik, Bratunac i Milići, a koji su također, dali svoj sramni doprinos krvavom zločinu iz jula 1995.

Nakon što je u rejonu Cerske u julu 1996. započet proces otkrivanja masovnih grobnica od strane međunarodnih istražitelja, pomenuta pljenidba dokumentacije je bila početak drugog važnog procesa u predstojećem višedecenijskom „dovođenju pred lice pravde“ planera i izvršilaca najmasovnijih ubijanja nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, a koje će u narednim godinama biti sudski ozvaničeni kao zločin genocida. Prema izjavi Tomasza Blaszczyka, istražitelja Tužilaštava ICTY, u tom procesu će biti zaplijenjeno oko 315 hiljada stranica vojnih dokumenata, 350 vojnih mapa i otprilike 3.500 fotografija iz arhive jedinica Drinskog korpusa VRS.

Šiljci na cesti za Brčko

Tog drugog decembarskog dana 1998, vozeći se iz Bijeljine prema Brčkom, komandant 5. korpusa VRS Radislav Krstić nije znao da US Army CW3 Richard J. Butler i njegov tim analiziraju dokumente o nečasnoj prošlosti Drinskog korpusa VRS iz ljeta 1995. Iako svjestan da putuje kroz zonu odgovornosti Multinacionalne divizije Sjever (MND-North), predvođenu američkim trupama, bivši komandant Drinskog korpusa, nije ni slutio da će njegovo vozilo, nakon što se ne zaustavi na kontrolnom punktu SFOR-a, naletjeti na metalne šiljke za probijanje guma. Ono što 51-godišnji „Krle“, kako su ga zvali bliski mu oficiri glavnog štaba VRS, svakako nije mogao pretpostaviti bilo je i to da će ga pripadnici TF Eagle uhapsiti, prema zapečaćenoj optužnici za genocid, istrebljenje i ubijanja.

Krstić je tako postao prvi aktivni oficir VRS koji je uhapšen poslije rata i zapečaćena optužnica protiv njega je bila u tom momentu tek peta koju je ICTY otvorio. Bivši prijeratni potpukovnik JNA, svakako nije očekivao da će dan kasnije, 3. decembra 1998, vijest o njegovom hapšenju biti na naslovnim stranicama The New York Timesa i The Washington Posta. I ono što glavni oficir operacije “Krivaja 95“ iz jula 1995. svakako nije mogao znati je bilo i to da će se u sudnici u Hagu, za manje od dvije godine, sresti sa Richardom J. Butlerom.

Nakon izvršenih analiza konfiskovane vojne dokumentacije Drinskog korpusa, dokumenata lokalnih civilnih i policijskih vlasti iz rejona Srednjeg Podrinja, brojnih presretnutih razgovora između oficira glavnog štaba VRS i podređenih brigada, te dobijenih iskaza svjedoka, Richard Butler je 5. aprila 2000. dostavio svoj prvi izvještaj o komandnoj odgovornosti korpusa VRS, Tužilaštvu ICTY. Izvještaj pod nazivom Komandna odgovornost korpusa VRS (“VRS Corps Command Responsibility”) ili “Prvi izvještaj” jasno je prikazivao povezanost zapovjednika Krstića, i ostalih oficira iz štaba Drinskog korpusa sa talasima masovnih pogubljenja počinjenih u rejonu bivše UN enklave Srebrenice u ljeto 1995. godine.

Nedugo zatim, Butler će sačiniti i Drugi izvještaj, pod nazivom „Iskaz o vojnim događanjima u Srebrenici – Operacija Krivaja 95“ („Srebrenica Military Narrative – Operation Krivaja 95” – „Second Report“). Ovaj Drugi izvještaj će se naći u posjedu Tužilaštvu ICTY već 15. maja 2000. Ova Butlerova vojna analiza detaljno opisuje dešavanja u julu 1995, te zajedno sa prethodnim izvještajem ponovo ukazuje na direktnu zapovjednu i komandnu odgovornost Radislava Krstića nad cijelom operacijom „Krivaja 95“, koja će u samo jednoj sedmici prerasti u krvavo orgijanje vojske i policije RS-a nepojmljivih razmjera.

Oba Butlerova Izvještaja Tužilaštvo ICTY odmah prilaže Sudu kao dokaz protiv Radislava Krstića. Već u junu i julu te iste 2000. godine, kao svjedok-vještak Tužiteljstva, Richard Butler daje iskaze u sudnici u kojoj sjedi i optuženi general VRS. Tumačeći dijelove svojih izvještaja, Butler odgovara na unakrsna pitanja, te objašnjava neraskidivu i jasnu vezu komandanta Krstića sa zločinima iz jula 1995.

Procjenjujući da izvještaji kao i dalje Butlerovo svjedočenje, mogu rezultirati presudom za genocid i dugogotrajnom robijom za bivšeg zapovjednika Drinskog korpusa VRS, njegova odbrana 28. marta 2001. podnosi zahtjev Sudu, kojim se traži izuzeće svjedočenja Richarda Butlera. Ovaj zahtjev Sud odbija samo dva dana kasnije, pa je Richard Butler, kao svjedok Tužiteljstva, po treći put unakrsno ispitan 2. aprila 2001. u procesu protiv optuženog Krstića.

Četiri mjeseca kasnije, Vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, 2. augusta 2001. donosi prvostepenu presudu protiv Radislava Krstića, koja će obzirom na svoj sadržaj postati istorijska. U njoj je navedeno da je Vijeće “uvjereno van svake razumne sumnje da je u Srebrenici počinjen zločin genocida i da je general Krstić kriv za zločin genocida“. Tom presudom general VRS Radislav Krstić je osuđen na 46 godina zatvora.

Tako je bivši zapovjednik Drinskog korpusa VRS postao prvi čovjek iz Evrope, nakon Nirnberškog procesa, koji je osuđen zbog zločina genocida. Kazna zatvora će mu u drugostepenom postupku biti smanjena na 35 godina, ali će presuda za saučesništvo u genocidu kroz pomaganje i podsticanje genocida ostati zauvijek.

U samoj presudi Krstiću, Butler i njegovi izvještaji će biti spomenuti 271 put. U uvodnom dijelu, prije izricanja presude, presjedavajući sudija, Portugalac Almiro Rodrigues, se zahvaljuje, i svjedoku-vještaku Tužilaštva, Richardu J. Butleru. Potom se Rodrigues obraća Radislavu Krstiću i izgovara istorijske riječi:

Krivi ste za ubijanje hiljada bosanskih Muslimana između 10. i 19. jula 1995, bilo da se radilo o sporadičnim ubistvima, kao što je bio slučaj u Potočarima, ili o planskim ubistvima u obliku masovnih pogubljenja. Krivi ste za nepojmljive patnje koje su pretrpjeli bosanski Muslimani, bilo da se radi o onima koji su se našli u Potočarima ili onima koji su preživjeli pogubljenja. Krivi ste za progone kojima su bili podvrgnuti bosanski Muslimani iz Srebrenice.

Krivi ste što ste se, znajući da su žene, djeca i starci premješteni, priklonili planu masovnih pogubljenja svih vojno sposobnih muškaraca.

Stoga ste, generale Krstiću, krivi za genocid.“

Nakon što izrekne istorijsku presudu, sudija Rodrigez se ponovo obraća Krstiću riječima, koje sudnicu ispunjavaju porukom katarze, nastojeći da odgovornost Radislava Krstića za počinjeno zlo jasno odvoji od srpskog naroda:

Htio bih sada reći nešto u svoje lično ime. Kant je rekao da ′ako se prezre pravda, život na ovom svijetu gubi svaku vrijednost′… Mi želimo suditi optuženiku. Ne sudimo narodu. Tačno je da je u bivšoj Jugoslaviji bilo napada na civilno stanovništvo. Da, bilo je masakra i progona. Da, neke od tih zločina jesu počinile srpske snage. No, da parafraziram riječi jednog velikog humaniste, smatram da bi bila uvreda za srpski narod i izdaja ideje civilnog društva poistovijetiti to zlo sa srpstvom.“

Na kraju svog govora, tom zlu portugalski sudija daje konkretno ime:

Bilo bi, međutim, isto tako monstruozno ne dati nikakvo ime tom zlu, jer upravo to bi moglo biti uvredljivo za Srbe. U julu 1995, Vi ste se, generale Krstiću, priklonili tom zlu. Upravo zbog toga Vas danas ovo Vijeće proglašava krivim i izriče Vam kaznu od 46 godina zatvora.

Sjednica je završena.“

Život i druga iznenađenja nakon genocida

Te vaskršnje nedjelje, 15. aprila 2001, Dragan Obrenović, bivši načelnik štaba i zamjenik komandanta Zvorničke brigade iz jula 1995. vjerovatno nije mogao ni zamisliti da će na porodično okupljanje u Kozluku doći čudni i nepozvani gosti. Četiri pripadnika specijalnih snaga američke vojske u civilnoj odjeći su iz dvorišta kuće izveli 38-godišnjeg potpukovnika VRS, te ga, na osnovu zapečaćene optužnice za genocid, istrebljenja, ubistva i progone, uhapsili i odvezli u jednom od tri vozila u pravcu Tuzle. Sljedeći dan, na svojoj trećoj stranici, The New York Times o ovom hapšenju objavljuje kratku vijest. Tri dana kasnije, u izdanju od 19. aprila 2001. isti list u novom članku, pod naslovom „Bivši srpski komandant se izjasnio da nije kriv za zločine u Bosanskom ratu“, objašnjava čitateljima ko je ustvari uhapšeni major Dragan Obrenović i zbog čega je optužen.

Tekst ekskluzivno navodi presretnuti razgovor između Obrenovića i Radislava Krstića, u kojem Krstić bivšem vršitelju dužnosti komandanta Zvorničke brigade, nazivajući Muslimane iz enklave „Turcima“, naređuje da „ubije sve do jednog i da nikog ne ostavi živog“.

Dvije godine nakon hapšenja, Dragan Obrenović će priznati krivicu i izraziti kajanje, te biti osuđen na 17 godina zatvora zbog komandne odgovornosti za ubistva hiljada civila bosanskih Muslimana uključujući muškarce, žene, djecu i starce, za okrutno i nečovječno postupanje sa civilima, te zločine progona, premlaćivanja civila u školama i drugim objektima, za zatočavanje na području Zvornika od 13. do 16. jula 1995. godine.

Četiri mjeseca nakon što je uhapšen Dragan Obrenović, 51-godišnji načelnik Generalštaba VRS Vidoje Blagojević se vozio na sastanak u Banju Luku. Stotinjak metara prije nego što je crveni ford sa tablicama VRS stigao na odredište, bivšeg komandanta 1. bratunačke lake pješadijske brigade su uhapsili britanski pripadnici SFOR-a, na osnovu optužnice za genocid zapečaćene skoro tri godine. Vijest o njegovom hapšenju, pri kojem je izvučen kroz razbijeno vjetrobransko staklo, je sljedeći dan, 11. augusta 2001. na trećoj stranici objavio New York Times. Blagojević ovu vijest nije mogao vidjeti, jer je već bio u pritvoru Haškog suda.

Da li je ikad poslije tog 17. jula 1995. Vidoje Blagojević razmišljao šta se desilo sa četiri dječaka od kojih je najmlađi imao osam godina, a koje je predložio da budu u propagandne svrhe snimani od strane press službe VRS u vojnom pritvoru u Bratuncu, teško je reći.

U januaru 2005. ICTY će Blagojevića pravosnažno osuditi na 18 godina zatvora „za saučesništvo u genocidu putem pomaganja i podržavanja u genocidu“, kao i za „krivična djela ubistva, okrutnog i nečovječnog postupanja, progona, terorisanja civilnog stanovništva i prisilnog premještanja.“

Svega pet dana od hapšenja Blagojevića, 15. augusta 2001, 44-godišnji oficir VRS Dragan Jokić u pratnji svog advokata se predao britanskim vojnicima u SFOR-ovoj bazi pored Banja Luke. Nekadašnji načelnik inžinjerije Zvorničke brigade je tako izbjegao očekivano hapšenje, obzirom da je optužnica protiv njega podignuta dvije sedmice ranije. Mjesec dana prije hapšenja, Jokića su o ratnoj prošlosti ispitivali istražitelji Haškog suda.

Šest godina ranije u julu 1995. načelnik Dragan Jokić je predložio, pronašao i pripremio lokacije za zatočenje i pogubljenje muškaraca i dječaka, bosanskih Muslimana iz enklave Srebrenice.

Zbog istrebljivanja, zločina protiv čovječnosti, ubistava i progona muslimanskog stanovništva u julu 1995. nekadašnji major VRS Dragan Jokić će biti pravosnažno osuđen 2005. godine na kaznu zatvora od 9 godina.

Kada su ga vojnici SFOR-a, uhapsili tog ponedjeljka 1. aprila 2002, u porodičnoj kući u naselju Repovac kraj Bratunca, bivši pomoćnik komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade, 47-godišnji Momir Nikolić, vjerovatno je znao da posrijedi nije prvoaprilska šala. Jer zločin za koji je optužen prijeratni nastavnik opštenarodne odbrane i društvene samozaštite u srednjoj školi u Bratuncu, je bio toliko ozbiljan da ledi krv u žilama. Zločin genocida.

Nakon sporazuma sa sudom, Momir Nikolić će 2006. biti pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora. Razlog su bili zločini protiv čovječnosti, učestvovanje u ubistvima hiljada civila bosanskih Muslimana, okrutno i nečovječno postupanje prema civilima bosanskim Muslimanima, uključujući teška premlaćivanja u Potočarima i zatočeničkim objektima u Bratuncu i Zvorniku i prisilna premještanja bosanskih Muslimana iz srebreničke enklave.

Pri priznanju krivice Nikolić je izrazio kajanje rekavši da zna da su među ubijenim dječacima bili i njegovi nekadašnji učenici iz Bratunačke srednje škole.

Treći Izvještaj Richarda J. Butlera

Dok su se dešavala opisana hapšenja četvorice bivših komandnih oficira Zvorničke i Bratunačke brigade, Richard Butler nije gubio vrijeme. Nakon što je u septembru 2001. otišao u penziju u činu oficira specijaliste, CW3, Butler je počeo raditi kao vojno-kriminalistički analitičar UN-a u Istražnom odjeljenju Tužilaštva ICTY. Svoj Treći izvještaj (Third Report) napisan na 150 stranica, Richard Butler je predao tužilaštvu 1. novembra 2002. Ovo će biti i najčešće korišteni i citirani dokazni materijal od svih šest Butlerovih izvještaja.

Treći izvještaj „Iskaz o vojnim dešavanjima u Srebrenici“ – Operacija Krivaja 95 (revizija)“, koji sadrži 13 poglavlja, je revidirana i proširena verzija prethodnog Drugog izvještaja iz 2000. godine, a Tužilaštvo će ga prvobitno koristiti u dvije svrhe. Prva će biti pobijanje žalbe odbrane Krstića na prvostepenu presudu i kaznu od 46 godina za genocid, istrebljenja, ubistava i prisilne deportacije.

Ovaj izvještaj će biti i dokazni materijal Tužilaštva protiv tad već uhapšene četvorice komandnih oficira Zvorničke i Bratunačke brigade optuženih za učešće, pomaganje i podsticanje genocida, istrebljenja i nečovječno postupanje. U toku suđenja 2003, kao svjedok Tužilaštva, autor izvještaja, Richard J. Butler će se naći licem u lice sa Blagojevićem, Obrenovićem, Jokićem i Nikolićem.

Jedinice, ličnosti i organigrami zločina

Objašnjavajući komandnu strukturu vojske bosanskih Srba, Butler u Trećem izvještaju u poglavlju pod nazivom „Jedinice i ličnosti – juli 1995“ prikazuje ključne ličnosti štaba VRS i Drinskog korpusa prije, u toku i nakon pada zaštićene UN enklave Srebrenice. U kasnijim poglavljima sve pomenute ličnosti će biti dovedene u vezu sa udruženim zločinačkim poduhvatom etničkog čišćenja, koji će za 8 julskih dana 1995. metastazirati u genocid.

Pored jedinica, koje su ulazile u sastav Drinskog korpusa, izvještaj u svom drugom poglavlju „Jedinice i ličnosti – juli 1995“ prikazuje i ostale jedinice poput zloglasnog 10. diverzantskog odreda i 65. zaštitnog puka, a koji su bili pod direktnom komandom Glavnog štaba VRS. U posebnom dijelu Butler navodi i specijalnu policiju RS i njeno aktivno učešće u zarobljavanju, transportu i ubijanju, uz imenovanje pojedinih zapovjednika. U završnom odjeljku pomenutog poglavlja, Izvještaj navodi imena ključnih oficira koji čine Glavni štab VRS u julu 1995. te na taj način dolazi do vrha komandne piramide zločina.

Butler uz ovo poglavlje daje i organizacijske šeme u kojima su navedena imena, činovi i pozicije za ukupno 96 oficira VRS. Među njima su 24 oficira iz štaba Drinskog korpusa, 17 oficira iz štaba Zvorničke brigade, 5 oficira iz štaba Bratunačke brigade, 16 čelnih ljudi iz sastava civilne policije RS, uključujući i brigadu specijalne policije, te konačno i Glavni štab VRS sa imenima 34 visoka oficira.

Sva imena iz organizacionih šema vojnih štabova, Treći izvještaj će povezati sa pojedinačnim krivičnim djelima: odvajanjem muškaraca, njihovim zarobljavanjima, prisilnom deportacijom, odvođenjem na gubilišta i masovnim ubijanjima. Butler te zločine obrađuje u centralnim poglavljima izvještaja koja prikazuju krvave plodove zločinačkog poduhvata.

Epizode zla

Butlerov Treći izvještaj u poglavljima 6 i 7 daje hronologiju sistematski organizovanih i izvedenih zločina jedinica VRS u zonama odgovornosti dviju glavnih brigada Drinskog korpusa. Ova poglavlja prikazuju etape stravičnog puta muškaraca i dječaka prema masovnim pogubljenjima, u toku sedam dana jula 1995. Poglavlje 6 se bavi zločinima u zoni 1. Bratunačke lake pješadijske brigade, a poglavlje 7 ubijanjima počinjenim u rejonu Zvorničke brigade.

Kroz 56 kratkih faktografskih epizoda unutar poglavlja 6, Butlerov Treći izvještaj govori o zatočenjima i ubijanjima desetina ljudi u samom Bratuncu, dok njih oko 4.000 čekaju da budu prevezeni na mjesta strijeljanja na području Zvorničke opštine. Opisujući zadnje sate života zarobljenika, ovo poglavlje dokumentuje njihovo zatočenje, torture i pojedinačna noćna ubijanja na šest gradskih lokacija u Bratuncu: Hangar, Stara škola, autobusi ispred škole Vuk Karadžić, kamioni i autobusi na parkingu prevoznog preduzeća Vihor, te dvije tada nepoznate lokacije u Bratuncu.

Butler potom opisuje transport muškaraca i dječaka u kamionima i autobusima prema stratištima. U kasnijem dijelu izvještaja ukazat će na jezivu činjenicu da su isti autobusi i kamioni, nakon što su poslužili za transport žena i djece iz Potočara prema Kladnju, sljedećih dana poslužili za deportaciju njihovih muževa, očeva, sinova i braće na mjesta na kojima će biti hladnokrvno poubijani. U svojoj završnici, poglavlje 6 navodi činjenice o prvim ubijanjima u zoni Bratunačke brigade. Radi se masovnim pogubljenjima u dolini Cerske 13. jula i jezivom masakru (nad 1.313 muškaraca i dječaka) od 13. jula u Skladištu poljoprivredne zadruge u Kravicama.

Nakon navođenja činjenica o pomenutim događajima, Butler daje posebna zapažanja, ukazujući na vezu između konkretnih vojnih jedinica iz Bratunačke brigade i posebno specijalnih policijskih snaga MUP- a, sa počinjenim zločinima. Potom, analizirajući borbene izvještaje sa datumima ubijanja, kao i presretnute telefonske razgovore, vojni analitičar Butler zločine dovodi u vezu sa komandnom odgovornošću zapovjednika jedinica koje su izvršile zločine i njima nadređenih oficira viših komandnih nivoa.

Poglavlje 7 Izvještaja detaljno opisuje, kroz 79 dijelova, pet velikih organizovanih masovnih smaknuća izvršenih u zoni Zvorničke brigade od 14. jula do 18. jula 1995. Radi se o sistematskim ubijanjima (oko 5.500) muškaraca i dječaka na sljedećim lokacijama: Orahovac (14. juli), brana u Petkovcima (14. i 15. juli), šljunkara u Kozluku (15. juli), vojna ekonomija Branjevo (16. juli) i dom kulture u Pilici (16. juli). U posebnim zapažanjima, na isti način kao i u poglavlju 6, Butler pojedine bataljone Zvorničke brigade dovodi u direktnu vezu sa navedenim zločinima, navodeći i imena zapovjednika.

„Nestali“ i isljednik Jeremić koji ništa ne zna

Osmo poglavlje obuhvata zločine nad Muslimanima iz enklave Srebrenice koji se od jula 1995. prema evidencijama Međunarodnog komiteta Crvenog krsta vode kao nestali. Njihova imena Butler pronalazi u zaplijenjenim zabilješkama o ispitivanju zarobljenih ljudi, a koje je sačinila vojska Drinskog korpusa VRS i MUP RS. Butler pretpostavlja da su svi oni nakon ispitavanja ubijeni. U faktografiji stravičnih dešavanja, iz poglavlja o nestalim ljudima, Butler izdvaja jednu epizodu o ljudskosti u vrijeme zla, koja se odigrala na lokalitetu sela Donji Lokanj, u opštini Zvornik.

Pregledajući izvještaj vojne policije Zvorničke brigade o saslušanju četvorice zarobljenika, njihove potpisane izjave date između 23. i 26. jula 1995, te zapisnik o vojnom sudskom postupku od 26. jula 1995, Butler uočava da su pri tome saslušana i dva vojnika VRS, koji su potom osuđeni na 60 dana zatvora zbog „saradnje sa neprijateljem“. Naime, nakon što su tri muškaraca i 14-godišnji dječak Almir Halilović preživeli strijeljanja na ekonomiji u Branjevu, skrivajući se dva dana po šumama, oni 18. jula 1995. nailaze na, naoružane vojnike VRS Neška Đokića i njegovog sina Slobodana. Vidjevši ljude u krvavoj odjeći, Đokići odlučuju da im pomognu. Daju im hranu, odjeću i upute kako da zaobiđu vojne linije i pređu na teritoriju pod kontrolom snaga Armije Republike BiH. Ipak, premoreni dječak Almir Halilović i muškarci Sakib Tirić, Emin Mustafić i Fuad Đozić su zalutali te su ponovo zarobljeni. Nakon što su ispitivani u Ugljeviku, a potom nekoliko puta i u komandi vojne policije u Zvorniku, odvedeni su u nepoznatom pravcu. Od tada se vode kao nestali.

Dvadeset godina kasnije, u aprilu 2015. kao svjedok odbrane Ratka Mladića, u Hagu će se pojaviti Nebojša Jeremić, istražitelj vojne policije Zvorničke brigade, koji je ispitivao zarobljene 14-godišnjeg dječaka i trojicu muškaraca, kao i vojnike VRS, oca i sina Neška i Slobodana Đokića koji su „sarađivali sa neprijateljem“. Nakon što mu tužiteljica predoči izjavu dječaka Almira Halilovića na kojoj je i isljednikov, odnosno Jeremićev potpis, uznemirani svjedok Mladićeve odbrane će nervozno dogovoriti:

Putni nalozi. Odredište: genocid

U Trećem izvještaju, Butler navodi i svjedočenja rijetkih preživjelih o prisustvu oficira tokom masovnih pogubljenja. Kao dodatnu potvrdu ovih svjedočenja, Butler navodi putne naloge vozila sa oznakama VRS. Tako kretanje vozila marke Opel Record, vojne registarske oznake P-4528, poput sablasnog light motiva masovnih ubijanja, Butler prati pomoću zaplijenjenih putnih naloga. Nalozi, pored imena vozača, pokazuju odredišta, vrijeme i trajanje samih putovanja.

Butler poređenjem i analizom zaključuje da se vremena putovanja i neka od odredišta vozila podudaraju sa lokacijama stratišta i vremenima strijeljanja muškaraca i dječaka. S obzirom da se u putnim nalozima kao odredišta ili polazne tačke navode i komandna mjesta vojnih i policijskih jedinica (jedna od navedenih lokacija je fabrika namještaja „Standard“ u Zvorniku, gdje je bio smješten štab Zvorničke brigade), može se zaključiti da su putnici, koje voze vozači, visoki oficiri VRS i policijski dužnosnici.

Butler analizira i putne naloge teške mehanizacije. Tako buldozer sa oznakama ULT 220 i rovokopač oznaka BGH-700 rade 17. jula na lokaciji Branjevo osam i po sati, gdje je dan ranije ubijeno oko 1.200 ljudi, a čija mrtva tijela skoro cijeli dan prije toga leže u polju stratišta.

Radeći na analizi vojnih dokumenata brigada, ali i civilnih vlasti iz Bratunca i Zvornika, te policijske dokumentacije MUP-a Zvornik, Butler je bio iznenađen činjenicom da su dokumenti vrlo uredno vođeni uprkos činjenici da jasno govore o umiješanosti u zločin vojske i policije. Nekoliko godina kasnije reći će: „Očekivao sam da takvi dokumenti budu uništeni, ali su ipak bili sačuvani.“

Tako jedan od dnevnika vojne policije bratunačke brigade iznosi i važnu činjenicu da je ova jedinica vršila obezbjeđenje Ratka Mladića na dane: 12, 13, i 15. juli 1995. Ovi datumi se poklapaju sa izjavama preživjelih da su u zoni Bratunačke brigade upravo tada vidjeli Mladića prije deportacije zarobljenih ljudi na gubilišta.

Paketi za isporuku, stoka i poturice

U poglavlju 9 kroz 39 hronološki poredanih epizoda, Butler detaljno razmatra ulogu Krstića, navodi transkripte razgovora koji Krstića potpuno inkriminišu, prateći njegove aktivnosti i kretanje od 1. jula do 28. decembra te 1995. godine. Zatvarajući poglavlje, Richard Butler donosi zaključke koji će potvrditi glavne dijelove optužnice protiv zapovjednika Drinskog korpusa, te pobiti žalbu njegove odbrane, a što je bila jedna od dvije osnovne svrhe Trećeg izvještaja.

Poglavlje 10 dovodi u vezu masovna pogubljenja u zoni Zvorničke pješadijske brigade i odgovornost za njih, prije svih štaba Drinskog korpusa i njemu potčinjenih jedinica. U ovom poglavlju se navode transkripti brojnih prisluškivanih razgovora između Beare, Krstića i Živanovića. Osim snažno inkriminirajućeg karaktera presretnutih razgovora, oni kao i svi drugi navedeni u izvještaju, imaju i drugu, gnusnu osobenost. Naime, u razgovorima udružene grupe dominiraju hladna proračunatost, potpuna posvećenost činjenju zločina i povrh svega, gotovo bolesna šovinistička mržnja koju akteri razgovora ispoljavaju prema zatočenim muškarcima i dječacima o čijim pogubljenjima se neprestano i gorljivo dogovaraju.

„Još 3.500 paketa treba isporučiti“, reći će u Beara u razgovoru sa Krstićem. Tako ljude čija pogubljenja se ubrzano organizuju i za koje grozničavo traži izvršitelje, Beara naziva „paketima“ koje treba „isporučiti“. Krstić će ovaj Bearin „operativni“ zahtjev ispuniti, te već sljedeći dan poslati nove i odmorne egzekutore, vojnike iz Bratunca. Oni će zamijeniti osam ubica iz 10. diverzantskog voda, kako bi nastavili ubijanje 1.200 ljudi na Branjevu i u Domu kulture u Pilici.

Dragan Obrenović ljude koje zarobljavaju njegovi vojnici, i koji će biti divljački poubijani, naziva „stokom“. Svi oficiri iz grupe koja dogovara masovna ubijanja u presretnutim razgovorima, uključujući Vinka Pandurevića i Ratka Mladića žrtve nazivaju uobičajenim šovinstičkim terminima „poturice“ i „Turci“. Osim što govore o bolesnoj mržnji, ovakvim procesom dehumanizacije ljudi, planeri, organizatori i neposredni izvršitelji zločina svoje žrtve tako „pretvaraju“ u niža bića, nedostojna života. Stoga poput svih notornih i proračunatih ubica, lišeni ikakvih moralnih dilema, organizovana zločinačka oficirska družina priprema „psihički“ alibi za proces masovnog ubijanja koji će uslijediti i kojim će svjesno, sračunato i skoro fanatično posvećeno, upravljati do samog kraja.

U 12. poglavlju Butler govori o odgovornosti Glavnog štaba VRS, dok posljednje 13. poglavlje zaključuje odgovornostima za zločine glavnih zapovjednika Bratunačke i Zvorničke brigade. Sadržaj i način na koji su ti zaključci oblikovani, daje im formu jasne optužnice praćene snažnim argumentima, a koji će se kasnije u većini sudskih procesa pokazati neoborivim.

Nakon što u septembru 2003. Tužilaštvu preda dodatak prethodnim izvještajima pod nazivom Četvrti izvještaj (Peti Izvještaj o komandnim odgovornostima brigada VRS je dostavljen već ranije), Butler u novembru iste godine svjedoči protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića. Potom krajem 2003. prestaje da radi u Tužilaštvu, te se vraća u SAD gdje pronalazi novo i „vrlo zanimljivo“ zaposlenje u februaru 2004.

Spisak za nesanicu u Milwaukeeju

Teško je reći da li je 46-godišnji električar Milorad Trbić bio posebno iznenađen kad su mu na vrata kuće u High Pointu, u saveznoj američkoj državi Sjeverna Karolina, 2004. zakucali službenici FBI-ja i Službe za imigraciju i carinu (ICE) pri američkom Ministarstvu za domovinsku sigurnost (Homeland Security Department). Naime, bivši kapetan VRS i pomoćnik komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove Zvorničke brigade, pri dobijanju useljeničke vize je Američkoj službi za imigraciju svjesno prećutao svoju ratnu prošlost. Američke vlasti će Trbića, nakon odsluženja kazne zbog prevare prilikom useljenja, 2005. isporučiti Haškom tribunalu. Čovjek koji je rukovodio prekopavanjima masovnih grobnica i prebacivanju tijela u nove sekundarne grobnice s ciljem prikrivanja masovnih ubijanja, iz Holandije će 2007. biti izručen odjelu za ratne zločine Suda BiH, koji će ga pravosnažno u oktobru 2015. osuditi na kaznu od 20 godina za zločin genocida. U presudi će Butler i njegovi izvještaji biti spomenuti 164 puta.

Tog 26. augusta 2004. Marko Boškić, 40-godišnji krovopokrivač, zaposlen u Medford Construction Company je uhapšen u svom stanu u gradiću Peabody u američkoj saveznoj državi Massachussets. Kao i Milorad Trbić i Boškić je imigracionom službeniku prećutao učešće u ratu u Bosni, pri ulasku u SAD u aprilu 2000. U odjeljku aplikacije za useljenje o vojnim službama, Boškić je tada naveo služenje vojnog roka od 1983. do 1984. u JNA, ali ne i u VRS, gdje je bio pripadnik 10. interventog diverzantskog voda. S obzirom da je bio jedan od osmorice vojnika iz pomenute jedinice koji su 16. jula 1995. za pet sati hladnokrvno ubili oko 1.200 ljudi na lokaciji Branjevo, Boškićevo ćutanje nije bilo neko osobito iznenađenje. Već duže vrijeme on je bio pod prismotrom Službe za imigraciju i carine (ICE). Naime, ovo odjeljenje Ministarstva za domovinsku sigurnost je u ljeto 2002. dobilo od ICTY zanimljivi video snimak. Radilo se o ceremoniji od 14. oktobra 1995. na kojoj general Radislav Krstić odlikuje 10. diverzantski vod. Među postrojenim i naoružanim vojnicima vidi se i Marko Boškić. Njegovo ime, među osam masovnih ubica sa Branjeva je na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu izgovorio i Dražen Erdemović. Nakon što je zbog prevare imigracionog biroa odslužio 63 mjeseca kazne zatvora, američke vlasti su ga izručile Bosni i Hercegovini, gdje ga je Sud BiH 2010. po sporazumu o priznavanju krivice osudio na 10 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti. Butlerova tri iskaza su korištena i u ovom procesu.

U momentu kad su Trbić i Boškić uhapšeni u SAD-u, kao specijalista za krivične istrage u odjeljenju za prekršioce ljudskih prava i ratne zločine pri ICE pri američkom ministarstvu domovinske sigurnosti, radi čovjek pod imenom Richard J. Butler.

Te 2004. godine širom SAD-a započinje operacija neograničenog trajanja „No Safe Heaven“, usmjerena na hapšenje osumnjičenih za ratne zločine počinjene tokom rata u Bosni. Navedenu kampanju vodi ICE pri Ministarstvu domovinske sigurnosti uz podršku FBI. Izvještavajući o talasima hapšenja koji će uslijediti u toku sljedeće dvije godine (uhapšeno je 56 bivših pripadnika VRS), u svom članku od 29. decembra 2006. („Bosnian Serbs deported by US are indicated for war-crimes“), The Christian Science Monitor navodi informaciju da je „jedan bivši američki vojno obavještajni analitičar, koji je radio za Haški tribunal na slučajevima zločina u Srebrenici, dostavio spisak sa 14.000 imena osoba za koje se sumnja da su bili pripadnici vojske bosanskih Srba.“ U pomenutom tekstu, bostonski dnevni list ipak ne imenuje „bivšeg američkog vojno obavještajnog analitičara“, koji je pomenutu listu sa 14.000 imena, 2003. dostavio odjeljenju za prekršioce ljudskih prava pri ICE.

Ipak ističući važnost liste, Monitor navodi i izjavu glasnogovornika Odjeljenja za prekršioce ljudskih prava pri ICE Michaela Keegana: „Ustvari, mnogo naših slučajeva je pokazalo napredak zbog pristupa tom spisku“.

Pomenuti novinski članak se završava izjavom Nikole Kosticha advokata iz Milwaukeeja, koji zastupa neke od uhapšenih bivših vojnika VRS koji žive u SAD-u: „…ljudi koji me zovu, jer ne mogu da spavaju mirno, oni misle da će im neko pokucati na vrata usred noći, oni ne znaju šta da rade…“

„Ličnosti“ na putu za Hag

Ljubomir Beara, koji će zbog glavne uloge u organizovanju masovnih ubijanja iz jula 1995. biti u sudskom procesu nazvan „pogonskom silom ubistava“ je uhapšen po nalogu Haškog tribunala 10. oktobra 2004. Devet godina ranije, načelnik bezbjednosti Glavnog štaba VRS Beara je u Bratuncu u noći sa 13. na 14. juli 1995. sa entuzijazmom bolesnog karijeriste i masovnog ubice, koordinirao i organizovao pogubljenja nekoliko hiljada zarobljenih Bošnjaka, muškaraca i dječaka, koja će uslijediti na području opštine Zvornik od 14. do 18. jula 1995. Nakon optužnice za genocid koja je protiv njega podignuta u martu 2002, 65-godišnji Beara se skrivao dvije i po godine. Policija ga je pronašla i uhapsila u vili na planini Bukulja u kojoj je boravio prethodnih 7 mjeseci. Njegovo sklonište, planinska vila nalik tvrđavi, je bila u vlasništvu Vesne Zmijanac.

Jedanaest godina kasnije, 2015. Ljubomir Beara će biti pravosnažno osuđen na kaznu doživotnog zatvora za genocid, udruživanje radi vršenja genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja. U presudi Beari, Butlerovi izvještaji i svjedočenja će se spomenuti 50 puta.

Dva mjeseca nakon Bearinog hapšenja, 10. decembra 2004. bivši komandant 1. zvorničke brigade Vinko Pandurević će prekinuti svoju karijeru višeg asistenta na predmetu Sociologija na Tehnološkom fakultetu u Zvorniku, te će se predati Haškom tribunalu, nakon tri godine skrivanja zbog podignute optužnice za zločin genocida. Dana 30. januara 2015. on će biti osuđen za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja na 13 godina zatvora.

Bivši Mladićev zamjenik i portparol, oficir glavnog štaba VRS, 68-godišnji Milan Gvero se 25. februara 2005, uputio iz Beograda u Hag. Četiri dana kasnije Gveri se pridružio kolega iz Glavnog štaba VRS, 57-godišnji Radivoje Miletić koji je bio načelnik uprave za operativno nastavne poslove. Optužnica za genocid i ratne zločine protiv obojice je bila podignuta 10. februara 2005.

Miletić je 30. januara 2015. osuđen za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja na 18 godina zatvora; 10. juna 2010. Gvero je osuđen za zločine protiv čovječnosti na pet godina zatvora.

Tri mjeseca nakon što se Vinko Pandurević predao, 17. marta 2005. to je učinio i njegov bivši pomoćnik za bezbjednost Drago Nikolić. Formacijski načelnik bezbjednosti, 47-godišnji Nikolić, se skrivao skoro tri godine, a nakon što je protiv njega podignuta optužnica za pomaganje i podsticanje genocida, istrebljenja, ubistva i progone učinjene u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata sa Bearom i Popovićem.

30. januara 2015. Drago Nikolić će biti osuđen za pomaganje i podržavanje genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja na 35 godina zatvora.

Nakon tri godine skrivanja zbog optužnica za genocid i ratne zločine, i zamjenik komandanta specijalne brigade RS Ljubomir Borovčanin je 1. aprila 2005. u pratnji ministra pravde RS Darka Matijaševića, iz Beograda odletio za Hag. 10. juna 2010. Borovčanin je osuđen za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja na 17 godina zatvora.

Svojim saučesnicima iz zločinačke grupe opisane u poglavlju Trećeg izvještaja „Jedinice i ličnosti – juli 1995“ se ubrzo pridružuje i bivši načelnik sigurnosti Drinskog korpusa VRS Vujadin Popović. On sa Beogradskog aerodroma 14. aprila 2005. prema zvaničnim saopštenjima, dobrovoljno odlazi u pritvor Scheveningen. Deset godina ranije, u julu 1995, potpukovnik VRS-a Vujadin Popović je sjedio u kafiću slušajući zvuke rafala, koji su dolazili prekoputa, iz Doma kulture u Pilici, gdje je ubijeno oko 500 ljudi.

Dvadeset godina kasnije, u januaru 2015. Vujadin Popović je osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog zločina genocida, udruživanje radi vršenja genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja.

Pokušavajući da pređe iz Bratunca u Ljuboviju, 31. maja 2007. uhapšen je 59-godišnji Zdravko Tolimir, bivši pomoćnik Ratka Mladića za bezbjednost i obavještajne poslove. Mozak operacije ubijanja, je u momentu hapšenja iza sebe imao dva moždana udara i dugu istoriju skrivanja od pravde, nakon što je protiv njega u februaru 2005. podignuta optužnica za genocid. Tolimir koji je nakon rata formirao snažnu mrežu jataka, koji su između ostalog skrivali po beogradskim stanovima i Ratka Mladića, uhapšen je od strane policije RS pri ilegalnom prelasku granice između Bosne i Hercegovine, protiv čije priznate nezavisnosti se borio, i Srbije, na čijem je platnom spisku bio sve vrijeme rata.

Tolimir je 8. aprila 2015. osuđen na kaznu doživotnog zatvora za zločin genocida, udruživanje radi vršenja genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. U presudi Zdravku Tolimiru, Butlerovi izvještaji i svjedočenja se spominju 111 puta.

Richard Butler, svjedok kojeg zločinci nisu voljeli

U junu 2006. Richard Butler će završti svoj posljednji od šest izvještaja, koje će uraditi kao saradnik-vještak Tužilaštva. Bit će to dokument o odgovornosti Glavnog štaba VRS, a čijim oficirima će nedugo nakon toga započeti suđenje pred ICTY. Ovi dokumenti, nastali u periodu od aprila 2000. do juna 2006. u kasnijima presudama i optužnicama ICTY će se nazivati i Butlerovi izvještaji (Butler's Reports). Zbog svojih argumenata i analitičke snage, Tužilaštvo će ih često koristiti kao dokazni materijal, u brojnim sudskim procesima koji će uslijediti protiv optuženih vođa vojske i policije RS, uključujući Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

I sam autor izvještaja Richard Butler će u vezi sa njihovim sadržajem, također biti svjedok-vještak tužiteljstva ICTY. Stoga će se sa Butlerom u sudskim procesima sresti Radislav Krstić, Zdravko Tolimir, Vladimir Beara, Vidoje Blagojević, Dragan Jokić, Drago Nikolić, Vujadin Popović, Vinko Pandurević, Milorad Trbić, Dragomir Vasić, Goran Sarić, Miloš Stupar, Milenko Trifunović, Petar Mitrović, Brano Džinić, Aleksandar Radovanović, Slobodan Jakovljević, Miladin Stevanović, Velibor Maksimović, Dragiša Živanović, Branislav Medan, Milovan Matić, Boško Markić. Kada konačno budu uhapšeni, nakon dugogodišnjeg, državno sponzorisanog skrivanja u Srbiji (Mladić se skrivao 16, a Karadžić 13 godina), Butler će, kao svjedok Tužilaštva, svjedočiti u procesima protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Nakon što je to zatražila 2001. godine odbrana Radislava Krstića, izuzeće Butlerovih izvještaja i njegovih svjedočenja će u oktobru i novembru 2006. zahtijevati odbrane Vujadina Popovića, Ljubomira Beare, Drage Nikolića i Vinka Pandurevića. Poslije skoro godinu pravne borbe između odbrane bivših oficira VRS optuženih za genocid i tužiteljstva, sudija ICTY Carmel Agius je donio odluku da se zahtjevi odbrane odbace, te da se izvještaji mogu koristiti kao dokazi tužiteljstva, a da je Butler validan svjedok-vještak koji može svjedočiti. Identične zahtjeve su potom podnosile i odbrane Momčila Perišića (2009) i Ratka Mladića (2012). ICTY je i ove zahtjeve svaki put odbacio, te je svih šest Butlerovih izvještaja prihvatio kao dokaze Tužilaštva, a Butler je, kao svjedok-vještak u svim tim procesima svjedočio. Koliko je to svjedočenje bilo učinkovito, najbolje će potvrditi presude koje su uslijedile.

I Radovan Karadžić će imati probleme zbog Butlerovih izvještaja i svjedočenja. Zato će bolesni psihijatar i bivši vrhovni komandant vojske obeščašćene brojnim zločinima bosanskog rata, 2012. požaliti na činjenicu „da je Richard Butler odan SAD, sa kojima je Vlada RS imala nesporazume“.

Butler, koji je na osnovu stotina dokumenata VRS sačinio izvještaj o njenom lancu komandovanja, posvjedočio je u višednevnim svjedočenjima da je Karadžić bio “na vrhu” tog lanca kao “vrhovni komandant oružanih snaga Republike Srpske (RS)”, u kojima su, osim vojske, bile policija i teritorijalna odbrana. Devet direktiva koje je tokom rata u BiH Karadžić izdao VRS-u, Butler je nazvao “političko-vojnim uputstvima s najvišeg nivoa o tome kako voditi rat”.

U septembru, oktobru i novembru 2013. Butler će se, kao svjedok-vještak Tužilaštva, pojaviti u procesu protiv drugog masterminda zla – Ratka Mladića. Na tom suđenju će izjaviti da genocid u Srebrenici ne bi mogao biti izvršen bez vojne zapovijesti Ratka Mladića. „Masovna ubijanja preko 7.000 muškaraca i dječaka nisu bila moguća bez naredbe sa najviših vojnih mjesta VRS, odnosno bez Mladićeve dozvole“, reći će tada Butler, pojašnjavajući:

Naredba za strijeljanje je bila izdana u noći između 11. i 12. jula 1995. Došla je iz vrha VRS. To je morao biti Mladić.“

Nakon 22 i po godine od potvrđivanja optužnice za genocid protiv Ratka Mladića, ICTY je 22. novembra 2017. donio prvostepenu presudu kojom je ratni zapovjednik vrhovnog štaba VRS, zbog počinjenog genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja osuđen na kaznu doživotnog zatvora. U presudi na 2.527 stranica, Butler i njegovi izvještaji se spominju tačno 270 puta.

U martu 2019, 24 godine od podizanja optužnice, Žalbeno vijeće će osuditi bivšeg predsjednika RS i vrhovnog komandanta VRS Radovana Karadžića na kaznu doživotnog zatvora za zločin genocida, etničko čišćenje, zločin protiv čovječnosti i sudjelovanje u četiri udružena zločinačka poduhvata u okviru kojih su ti zločini počinjeni. Presuda Karadžiću spominje 125 puta Butlera i njegove izvještaje.

Ubice koje „treba da urade neki posao“

Jedan od rijetkih slučajeva u kojem je svjedočenje Richarda Butlera odbijeno je bilo u suđenju za genocid Goranu Sariću, komandantu specijalne brigade policije, pod čijim je zapovjedništvom bio 10. interventni odred Glavnog štaba VRS. Grupa od osam vojnika iz ovog voda 16. jula 1995. je u roku od pet sati pobila većinu od preko 1.200 ljudi na vojnoj ekonomiji Branjevo, u rejonu Zvorničke opštine.

Prema izjavi svjedoka, jednog od osam ubica sa vojne ekonomije na Branjevu, prije nego što su sa Jahorine krenuli za Srebrenicu, postrojenim vojnicima i budućim masovnim ubicama se obratio upravo komandant Goran Sarić riječima: „Šta ste se prepali, idete samo na par dana, treba da se uradi neki posao.“

U presudi ubicama sa Branjeva, vojnicima 10. diverzantskog voda Glavnog štaba VRS, Sud BiH je ustanovio da su ubice iz Sarićeve brigade u toku pogubljenja pravili pauzu da jedu i piju pivo na livadi punoj leševa, dok su drugi muškarci čekali da budu strijeljani. Nekoliko sati kasnije, umorni od, kako je to nazvao Sarić „nekog posla“ na Branjevu, svih osam ubica je otišlo na piće u obližnji kafić. Od potezanja obarača oružja kojim su pobili 1.200 ljudi, prema iskazu Dražena Erdemovića prsti su ih jako boljeli.

Sudija u procesu protiv Gorana Sarića, koji je tada procijenio da je svedočenje Richarda Butlera nepotrebno je bio Darko Samardžić. Butler, zahvaljujući odluci sudije Samardžića nije svjedočio, mada su njegova dva izvještaja priložena u toku procesa. Goran Sarić, čiju specijalnu policijsku brigadu je 1996. odlikovao već tada za genocid optuženi Radovan Karadžić, je na kraju oslobođen svih optužbi. Da li bi Butlerovo svjedočenje, koje je spriječio sudija Samardžić uticalo na presudu ostaje samo puko nagađanje. Činjenica je da je Sarić pravosnažno oslobođen svih optužbi, te je poslije tužio državu BiH tražeći odštetu od 50.000 KM.

Život je pun koincidencija. Jedna od njih je i ta da je upravo pomenuti sudija Darko Samardžić „zaboravio“ da na vrijeme raspiše potjernicu i podnese zahtjev za izdržavanje kazne generalu VRS Novaku Đukiću osuđenom zbog masakra tuzlanske mladosti na Kapiji 25. maja 1995. Kad je to nakon 19 mjeseci odugovlačenja Samardžić najzad uradio, Đukić je već odavno bio na sigurnom u svom stanu u Beogradu, o kojem je Sud BiH imao prethodna saznanja. Pod pokroviteljstvom državnih, vojnih, obavještajnih i propagandnih organa Srbije, pravosnažno osuđen u BiH, Novak Đukić se redovno izruguje žrtvama tuzlanskog masakra i njihovim porodicama šireći gnusne laži zajedno sa bivšim oficirima VRS, koji su također pobjegli u Srbiju kako bi izbjegli pravdu. Uprkos ovim propustima sudije Samardžića, Žalbena komisija VSTV-a ga je oslobodila optužbe za nemar i nesavjestan rad. Skeptici bi rekli da nečinjenje u ovom slučaju zaista i nije nemar sudije već njegova drsko neskrivena i očita namjera.

„Ljudi samo trebaju da pogledaju, pročitaju i izvuku sopstvene zaključke“

Po svom obimu i trajanju, Srebrenička istraga tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine je najveća kriminalistička istraga u poslijeratnoj Evropi. Razlozi za to su jasni. Ubijeno je oko 8.000 ljudi. Od do sada 6.900 identifikovanih, 432 su maloljetna lica a 19 identifikovani žrtava su žene. Njihovi posmrtni ostaci su do sada pronađeni na ukupno 570 različitih lokacija. Oko 25.000 osoba je prisilno raseljeno. Veličina mjesta zločina, uključujući i lokacije 96 glavnih masovnih grobnica, se proteže na oko 67 kilometara u pravcu sjever-jug i 38 kilometara u pravcu istok-zapad, na površini od 2.500 kvadratnih kilometara. Sve naprijed navedeno je uticalo da je u složeni zločinački proces organizacije, planiranja i izvršenja, po nekim procjenama, bilo uključeno oko 21.500 vojnika i civila. Same istrage zbog svega navedenog traju i nakon punih 25 godina od sudski presuđenog genocida i vjerovatno neće biti završene prije nego se i posljednje suđenje završi. Mnoge vojne i policijske ličnosti RS iz jula 1995, koje se spominju u Trećem Butlerovom izvještaju su u zadnjih 25 godina uhapšene i osuđene. Nekima od njih, poput šefa Zvorničke policije Dragomira Vasića, kandidata za državni parlament BiH ispred SDS-a, Danila Zoljića, komandanta specijalnih jedinica policije CSB Zvornik i Milomira Savčića još uvijek traju.

Ime Dragomira Vasića kao i dnevni izvještaji koje je u julu 1995. pravio ovaj poslijeratni SDS-ov poslanik u sazivu NSRS i kandidat za načelnika opštine Zvornik, se u Butlerovom Trećem izvještaju spominju 20 puta. U njegovom poglavlju 8.12, Butler navodi Vasićev izvještaj od 19. jula 1995. prema kojem su pripadnici njegove policije „neutralisali“ osam muslimanskih vojnika, a nakon što su ih ispitali. Vasić tako sam dokumentuje da su zarobljenici nakon ispitivanja „neutralisani“. Tužilaštvo Suda BiH, jer suđenje još traje, sada ima šansu da postavi pitanje Dragomiru Vasiću: Kako i po čijem nalogu su njegovi policajci „neutralisali“ osam zarobljenih vojnika?

Šest izvještaja Richarda J. Butlera, kao i njegovi mnogobrojni iskazi u svojstvu svjedoka-vještaka Tužilaštva su doprinijeli da se istina o Srebreničkom genocidu čuje u sudnicama, te prezentira jasno i neoborivo, a da neki od počinitelja tog najvećeg pojedinačnog pokolja nakon Drugog svjetskog rata u Evropi budu kažnjeni.

Ništa manji značaj Butlerovi izvještaji neće imati i u vremenu koje je pred nama. Prije svega zbog toga što su mnogi akteri srebreničkog genocida, pomenuti u šest Butlerovih izvještaja, još uvijek na slobodi. Također, s obzirom na trovačke medijske i kvazi naučne napore negatora i apologeta, sudski presuđenih za zločine genocida iz jula 1995. u srednjem Podrinju, izvještaji Richarda Butlera dobijat će i svoju dodatnu ulogu. Ona će se ogledati u odbrani istine o genocidu u Srebrenici od bešćutnih laži pod otvorenim pokroviteljstvom vlastodržaca u Srbiji i njihovih vjernih političkih trabanata u RS, a koji uporno i sračunato sprečavaju priznanje genocida i suočavanje sa istinom, neophodno za istinsko pomirenje među ljudima u BiH.

Prošlo je 25 godina od genocida u Srebrenici, posljednje velike krvave epizode rata, a još uvijek svjedočimo da političari, (skoro) svako na svoj način, koriste srebrenički genocid, sistematskim negiranjem ili korištenjem žrtava iz dnevnopolitičkih pobuda. I nakon 25 godina još se nisu stekli uslovi da se piše istorija rata i ratnih događaja, s obzirom na kakofoniju bezbrojnih relativizacija, negacija i manipulacija ratom i ratnim događajima, ostaju sudske presude kao jedina objektivna i obavezujuća građa svake aktuelne i buduće historiografije, dok čekamo da se u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj pojave odgovorni političari koji će imati bar minimalnu želju za minimalni sporazum koji će zaustaviti procese što neumitno vode u nove sukobe i stradanja. Dok god postoje oni koji će uprkos tragediji i njenoj svirepoj tehnici biti bezobrazni i bezobzirni da i dalje negiraju činjenice, postojat će i oni koji će na osnovu sudskih procesa i presuda uvijek nanovo morati svjedočiti o onome što se zaista dogodilo. Priznavanje genocida i svih drugih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini 1991-1995. zaista je osnovni a možda i jedini preduslov da svi zajedno počnemo stvarati pretpostavke za budućnost i zaustavimo vječno vraćanje u prošlost prebrojavanja žrtava jer zločini na ovim prostorima u proteklih 100 godina bili su inspiracija sljedećoj generaciji za mržnju, a svaka mržnja koja se dovoljno dugo hrani prije ili kasnije postane agresivna a na našim prostorima krvavo agresivna. Uostalom svako ko zaista želi, može saznati šta se i kako desilo, naročito kada je riječ o genocidu u Srebrenici.

Kako to uraditi, možda najbolje i istovremeno najjednostavnije objašnjava vojno obavještajni analitičar, Richard J. Butler:

Zahvaljujući internetu, informacije su danas dostupnije nego ikad. Bilo ko, bilo gdje s pristupom internetu ima mogućnost da pročita dokumente, jer su objelodanjeni i javni. Svi mogu da pristupe bilo kom svjedočenju, od bilo kojeg dana i da pročitaju šta je rekao bilo koji svjedok, bilo kada. Informacije su tu da pomognu ljudima da saznaju istinu. U onom dijelu posla koji sam radio, moj doprinos tome je mali, a informacije o kojima govorim su u javnom domenu. Ljudi samo trebaju da pogledaju, pročitaju i izvuku sopstvene zaključke. I to je najbolje što mi možemo da uradimo – da im omogućimo pristup informacijama.“

Almir Muhamedbegović #Srebrenica

---