Mađari mora da likuju. U priči o plinskoj pljački u Ini njih nema, iako ne bi bilo pametno staviti ruku u vatru da i njihovi prsti nisu u tom pekmezu. Ali barem zasad nema dokaza za to. Da, oni su poznati muljatori koji zatvaraju hrvatske rafinerije kako bi održali vlastite, koji odvoze hrvatsku sirovu naftu u svoju zemlju kao da je riječ o nekoj afričkoj koloniji, koji su šurovali sa Sanaderom itd. Ali bez obzira na to što Plenković traži smjenu cijele uprave Ine, uključujući i Mađare, nema dokaza da su i krali. Jednostavno, u ovom slučaju Hrvate su pokrali sami Hrvati, a ne Mađari, i to usred jedne državne tvrtke (što nije prvi put).
Otvara se pitanje kakav kapitalizam ovdje imamo. I u drugim kapitalističkim zemljama država preuzima vlasništvo nad pojedinim strateškim tvrtkama, ali to logički podrazumijeva da se o tom vlasništvu više brine nego o privatnom. Kod nas je obratno. Plinska pljačka u Ini sliči na veliku pljačku vlaka, pri čemu država nema ulogu jednog od vagona u kompoziciji, nego lokomotive koja je odvela vlak direktno u potencijalnu propast. Mora se reći da je od početka kooperacije Ine i MOL-a bilo velikih nejasnoća. Tada su se dvije strane pretrgle oko toga koja će kojoj prepustiti plinski biznis, kao da je riječ o nečem odbojnom i šugavom. Sada se pokazuje da se na njemu može ne samo zaraditi nego i ukrasti.
No u međuvremenu se definitivno razbistrilo da Hrvatskoj treba potpuno novi državni model razvoja i ekonomije koji će spriječiti takve pljačke. Idealno bi, naravno, bilo vratiti se na socijalizam koji je snažnom etikom egalitarnosti sprječavao da krađe pređu granicu da, malo ću improvizirati, direktor neke šljunčare pošalje kamion-dva besplatnog šljunka na svoje gradilište. Ali kako to za sada nije realno, ograničimo se na okvir kapitalističkih ideja. Jedan od tih modela iskušali smo kroz korporacijski kapitalizam oličen u Agrokoru i on je valjda definitivno pokopan i nema mu povratka. Ali ostaju drugi modeli, kao što je njemački “narodni kapitalizam” ili nordijski snažno socijalno usidreni kapitalizam. Riječ je o kejnzijanskim modelima kapitalizma koji bi Hrvatskoj s obzirom na bogato i plodno samoupravno iskustvo sigurno najviše odgovarali. Ali tu nedostaje jedna snažna karika. Kejnzijanski model podrazumijeva dobro organiziranu državu, a plinska mega afera u Ini pokazuje da Hrvatska baš to nije. Ona, doduše, ima rijetke trenutke bljeskova, kao što je ulazak u vlasničku strukturu nekadašnjeg giganta Đure Đakovića, što bi moralo koliko-toliko osigurati transparentan i čist ulazak novog češkog vlasnika u tu strukturu. Ali najnovija afera u još većem gigantu, Ini, pokazuje da je prvenstveno zbog enormne partijnosti državnog modela ekonomije on stalno na rubu propadanja i samouništenja.
Upravo je bizarno da je ovaj najnoviji slučaj u Ini prepun primjera amaterizma. Držati stotine milijuna kuna na računu jednog penzionera znači da je najveću naftnu kompaniju u zemlji opljačkala grupa diletanata koji se ne razumiju ni u kriminal, što im je prvenstvena vokacija, ali zato znaju da tu kompaniju štiti država koja se o njenoj zaštiti brine otprilike kao o zaštiti odavno napuštenog turskog groblja. Na istoj razini je i isključenje nekog Škugora iz HDZ-a, jer ako ta stranka stvarno ima, kako tvrdi, 200 tisuća članova, to znači da u niskom startu čekaju stotine drugih koji su spremni napraviti isto što i on. Naravno, to nije slučajno. Ako nešto završi ovako nesretno, mora da postoji i neki nesretni početak, i to je zbilja tako. Taj prvi nesretni korak povukao je Ivica Račan koji je odlučio prodati prvi paket Ine MOL-u. Očito je to učinio kako bi se dodvorio Bruxellesu pokazujući da je Hrvatska slobodna tržišna zemlja otvorena i za prodaju svojih strateških privrednih poduzeća inozemnim vlasnicima. Ali tu postoje dva apsurda. Prvo, Ina je bila potentnija kupiti MOL nego obratno i drugo, tu se nije radilo ni o kakvoj privatizaciji jer MOL nije u vlasništvu privatnog kapitala nego mađarske države. To znači da je glavna hrvatska naftna kompanija samo prešla iz vlasništva jedne u vlasništvo druge države.
Poslije toga redale su se druge povlastice Mađarima koje su Hrvatsku dovele do ruba kolonijalne ovisnosti. To, uostalom, priznaje i sam Plenković koji odnose Ine i MOL-a svrstava u sistemske greške hrvatske države, ali te greške sužava samo na interni problem unutrašnjeg upravljanja Inom, ali ne i na hrvatsku državu, koja je navodno najzaslužnija za to što su malverzacije u Ini uopće otkrivene. Naravno da to nije istina. Sama činjenica da hrvatski premijer poziva na ostavku mađarskih članova Inine uprave govori da hrvatska država tu nije bespomoćna, već da može poduzeti i neke korake koji ključno mijenjaju stvari. No to, očito, nije dovoljno. Bez sumnje, Hrvatska bi trebala promijeniti model kapitalizma i to u pravcu da ne bude samo potrčko stranog kapitala, nego da sama počne kreirati vlastiti kapitalistički model.
U suprotnom, izložena je riziku urušavanja i to bez poticaja sa strane, ali nije beznačajno ni što je tih poticaja sve više. Prvi put protiv HDZ-ove vlasti digli su se braniteljsko-šatoraški krugovi, a opozicija traži ostavku Vlade i raspisivanje izvanrednih izbora. Ti pokreti otpora, doduše, ne impresioniraju uvjerljivošću i snagom. Opozicija bi spremno dočekala izbore tek da ima u džepu spreman alternativni model. On bi se trebao bazirati na depolitiziranoj državi i na spomenutom konceptu njemačko-nordijskog participativnog kapitalizma, ali i na participativnom konceptu iz bivše socijalističke države. Ničega od toga ni u grubim naznakama nema i u osnovi prizivani izvanredni izbori bili bi izbori ni o čemu.
S braniteljskim protestima protiv Plenkovića i njegove Vlade je isto ili i gore. U njima se zahtijeva povratak na Tuđmanovo i Šuškovo vrijeme kada je kapitalizam, navodno, bio djevičanski čist, mada je jasno (Kutle, Gucić i ostali) da je poslužio samo kao posteljica za najveće pljačke koje su uslijedile, uključujući mega pljačku koju upravo gledamo u Ini. Da stvar bude grotesknija, upravo su branitelji najmanje pozvani da govore o gubitku hrvatske suverenosti. Oni su prodajom sedam posto svojih dionica Ine i omogućili ulazak Mađarima u većinsko vlasništvo ove bivše hrvatske kompanije. Drugim riječima, šatoraši jednostavno nisu kvalificirani da smijene HDZ niti im je to namjera jer su ga oni i izabrali, kao što je on izabrao njih. Kada se tome dodaju spomenuti prigovori na opoziciju, ispada jedan kroz jedan da hrvatska politička scena nije dorasla ozbiljnim promjenama. Alternativa je jedino da se stvari stihijno počnu događati same od sebe i dovedu do ruba meteža. Ni to ne bi bilo tako loše ako taj metež ne bi doveo do krvavog kaosa. Ali, evo, i po cijenu tog rizika pristajemo i na taj izvanredni rasplet.