Drumovi će poželjeti Turaka, al’ Turaka nigdje biti neće. To mi nekako izgleda kao najprikladniji uvod u priču o nedavnom divljanju Hajdukovih navijačkih fanatika u blizini Zagreba, iako sve okolnosti toga tek treba rasvijetliti. Da, Turaka odavno nema, a ulogu glavnog, arhetipskog neprijatelja Hrvatske preuzeli su Srbi. Ali i njih je sve manje i zauzeli su relativno solidan ustavnopravni status pa iako broj antisrpskih grafita širom zemlje raste, čak buja, njihova uloga realno blijedi. I tu dolazi ono glavno. Kada su se riješili glavnih remetilačkih faktora, Hrvati su se međusobno pohvatali za guše. Detalje toga, rekosmo, tek treba rasvijetliti, ali očito su najspornije dvije stvari. Prvo, je li policija prekoračila ovlasti pucajući ne samo u zrak nego i u Torcidine huligane, što se do sada nije događalo. Možda je još važnije što Hajdukovim navijačima nije dozvoljen ulazak na stadion u Maksimiru zbog transparenata među kojima je najviše stršao onaj “Mrzim Dinamo”. Ali na metajeziku navijačkih hordi to je uobičajen način izražavanja. Da je on mrzilački, izvan svake je sumnje, što autori spomenutog transparenta i ne kriju odabirući baš riječ “mržnja”. No u spomenutom metajeziku to čak može biti shvaćeno kao bučno tepanje, jer dinamovci i žele da ih hajdukovci mrze, kao što hajdukovci žele da ih mrze dinamovci. Uostalom, zašto bi taj transparent bio toliko sablažnjiv i utuživ ako je cijela zemlja preplavljena grafitima tipa “Srbe na vrbe” i nitko se zbog toga posebno ne uzbuđuje.
Naravno, od početka je bilo jasno kako ovo neće završiti, da parafraziram Grlića Radmana, “dinamovac do hajdukovca, Hrvat do Hrvata”. Naprotiv, nacionalistički kazani već su od početka devedesetih kipjeli i to se odmah prelilo na najveći zagrebački i najveći splitski klub. Praktički otkada je Hajduk skinuo s dresa crvenu zvijezdu počeo je neproglašeni rat koji je od ova dva kluba hrvatskiji, a nerijetko i koji je ustaškiji. Dinamo je tu bio u prednosti jer je još u vrijeme bivše države slovio kao hrvatski, a Hajduk kao jugoslavenski klub. Zato su pomalo smiješni prijedlozi koji se sada čuju da bi SOA trebala istražiti korijene mržnje u Torcidi. Pa to je barem jasno. Hajduk je trebao ukloniti stigmu slabokrvnog hrvatskog kluba što je činio interventnim napumpavanjem hrvatstva, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u susjednoj Bosni i Hercegovini. To nije bilo uvijek tako. Ako me moje sjećanje iz djetinjstva ne vara, u Mostaru, koji danas slovi kao prijestolnica hercegovačkih Hrvata, bilo je nekada više navijača Hajduka nego Dinama. Ali osobina spomenutog nacionalističkog kotla jeste da kada zakipi, sve ispremiješa i okrene naglavačke. Tako među Dinamovim navijačima već dulje vlada fama o Hajduku kao orjunaškom klubu, dakle sklonom velikosrpskim idejama. To dobiva podršku i iz dijela desnog hrvatskog političkog establišmenta, što znači da se Srbe pokušava napraviti i od blata samo zato da se vrati glavna ciljna točka hrvatskog nacionalizma. U tome, istinabog, ima trunka pravednosti jer su hajdukovci poduzeli sve da postanu glavna utvrda hrvatskog sportskog nacionalizma, ali, eto, ne ide im.
Ovome se nedavno pridružio i HAZU tekstuljkom koji podsjeća na kopipejst memoranduma SANU koji je svojedobno utro put ratu time što su u njemu apostrofirane razlike između Srbije i susjednih eksjugoslavenskih zemalja, izbjegavajući ijednu dodirnu točku koja ih spaja. U to se uklapa i ova najnovija priča o najavi Srbije da će podignuti optužnice protiv hrvatskih pilota zbog bombardiranja srpske izbjegličke kolone nakon “Oluje”. Tu se svega skupilo. Em to da se, po već uobičajenoj špranci, tvrdi da se zna tko je u srpsko-hrvatskom ratu devedesetih bio agresor a tko žrtva, em to da Srbija nema pravo biti “regionalni Hag” koji sudi za zločine u susjednim zemljama, em ovo, em ono. Naravno, sve je to majmuniranje kojim se izbjegava ključno pitanje – je li taj zločin nad srpskim civilima počinjen i ako jeste, zašto hrvatsko pravosuđe to nije procesuiralo. To se, naravno, neće dogoditi. Najžalosnije je što se, po svemu sudeći, neće dogoditi ni izražavanje osjećaja žaljenja što su nevini srpski civili izrešetani projektilima iz zraka.
Da se razumijemo, Beograd nije sasvim u krivu kada inzistira na univerzalnoj pravdi, sjetite se samo bivšeg čileanskog diktatora Augusta Pinocheta koji je zaglavio u londonskom zatvoru, a izvukao se zahvaljujući Margaret Thatcher koja je bila obožavatelj njegovog krvožednog, darvinističkog kapitalizma. S druge strane, ne može izazvati ništa osim odbojnosti, pa i odvratnosti, to što se u Srbiji slobodno širi mit o osuđenim ratnim zločincima kao nacionalnim junacima i hodajućim svjetovnim ikonama. Time se u javni prostor unosi trajna mržnja, koja će se posebno pred izbore, ali i izvan toga, vraćati protivničkoj strani. Kako slično gledamo i u Hrvatskoj, nema druge nego zaključiti da je riječ o nečem sistemski ugrađenom, čak dogovorenom. Tu ne znaš tko koga imitira.
I među navijačkim hordama postoje dogovori o točno određenim mjestima i vremenima kada će se međusobno pohvatati za guše, samo zato da dragocjeni izvor međusobne mržnje ne presahne. Sve to vrijedi i za militantne navijače Dinama i Hajduka, s tim da u pozadini ima još koječega. Uključujući već uhodanu podjelu između razvijenog sjevera i osiromašenog Splita. Split je nekada bio dalmatinska metropola po industrijskoj razvijenost i kulturnoj otvorenosti, a sada je opustošena palanka koja ovisi gotovo isključivo o cimer-fraj turizmu. S druge strane, Zagreb je klasična metropola koja je, doduše, također opustošena raznim privatizacijskim muljažama, ali je ostao metropola zahvaljujući centralistički organiziranoj hrvatskoj državi. Uz to ide ambicija da se drži pod kontrolom najveći nogometni klub, što se posebno dobro vidjelo u vrijeme vladavine Zdravka Mamića, a vjerojatno ni sada nije bitno drukčije, odnosno da BBB služe kao paravojno borbeno krilo HDZ-a, zaduženo za specijalne operacije izazivanja neproglašenih izvanrednih stanja.
Ukratko, ne računajući Ukrajinu gdje je mržnja već mjesecima u fazi ubilačkog i razarajućeg rata, Hrvatska je danas uz nekadašnje bratske republike najveće vrelo međunacionalne nepodnošljivosti. Pritom je uloga navijačkih hordi naizgled rubna i pijunska, ali kako kraljevi i kraljice bez podrške šahovske pješadije sliče na nezaštićene utvrde, njihova je uloga zapravo vrlo važna, ponekad i ključna. Navijački pijuni važan su dio hrvatske političke šahovnice i dokle god se tu nešto bitno ne promijeni, tako će i ostati. Doduše, novi neprijatelji se mogu potražiti na drugim stranama, kao što su gej brakovi koji su upravo dobili pravo na usvajanje djece, ali kako takvi stanu na prste dvije ruke, to nije realno.