Noć ranije, zaspao sam kao morom opsjednut slikom djevojčice sa transparentnom na kojem piše ”Zna se šta je ključ, a šta brava!” Stoji ona tako pokrivena, pobuljena, što bi u mojoj mahali rekli, stoji i drži transparent. Razmišljao sam o roditeljima izmanipulirane djevojčice. Da li su joj oni dali taj transparent ili su je samo poslali, bacili lavovima tradicionalnih vrijednosti? Pored transparenata sa seksualnim konotacijama bilo je i drugih, u pravilu nepismenih ali se vidi da je sve pisala ista osoba, i transparenti izgledaju grafički isto, na istom su mjestu izrađeni. “Tradicionalnu porodicu”, i samo njih, eksplicitno su podržali političari koji su brže-bolje najavili da će učestvovati upravo u ovoj politizovanoj žalosnoj anti-povorci. Ključ i Brava. Zaspao sam.
Dade Bog pa svanu lijep dan. Kako samo u Sarajevu može nenadano i nenajavljeno svanuti. Zebnja koja se uvukla dan ranije, podigla je glavu kao zmija čim sam otvorio oči. Ostao je dio nemira. Čak ni sjajno sunce nije moglo do kraja izblijediti taj osjećaj. Ustao sam nazor optimističan. Danas je radni dan pun obaveza ali prije toga želim prošetati od Vječne vatre do Trga Bosne i Hercegovine. Svidjela mi se simbolika rute. Od Vječne vatre do Trga Bosne i Hercegovine na putu prema slobodi. Samo dvije tramvajske stanice.
Krenuo sam prema gradu. Redovno razmišljam o zapuštenom poststresnom traumatskom poremećaju koji živimo u Sarajevu. Mislim da kao društvo patimo od kolektivnog PTSP-a, pa pojedinačno svako na svoj način trpi simptome, svako ima neke svoje okidače da se sve vrati, da podsjeti, da se pokrenu davno zaboravljene i u mraku prošlosti okamenjene slike, da stomak zaboli. Za ovih dvadesetak poslijeratnih godina ustanovio sam tri stvari koje me uznemiravaju tako da me trenutno vrate u ratnu neurozu, psihozu opsade. Nestanak vode i struje, pogotovo u kombinaciji. Kad nestane vode počnem psovati u sebi. Kad su ničim izazvane, i nikad objašnjenje, redukcije vode, postale višegodišnja poslijeratna svakodnevnica, džezvirao sam se hinjeći tuširanje, kao pod opsadom. Otela bi se ponekad kletva s imenom političara uz najiskrenije želje – dabogda te bule kupale. Kad nestane struje tad sam kao divlja zvijer na prevaru uhvaćena i zatvorena. Prvo skočim do prozora da vidim ko ima a ko nema struje – ratna navika. Onda opsujem glasno. Kako kad, nekad se otvaraju grobovi, ili preispituju porodična stabla, ili se spominje izabranom političaru sve, od majmuna pa do aktuelnih birača. Kako kad.
Ipak, okidač koji izaziva emocionalnu imploziju su barikade, blokirane ulice Sarajeva. Još od onog martovskog dana, ustvari noći nakon referenduma 1992. kad sam prvi put naletio na barikadu. Bilo je blizu jedan iza ponoći, sa djevojkom sam krenuo na “pjanski” autobus, koji je ordinirao nakon ponoći, svaki puni sat. To je ono što danas u Sarajevu zovemo “komercijala”, autobus u kojem ne vrijede studentski, niti bilo koji drugi kuponi već se karta kupuje kod vozača. Prilazeći mostu vidio sam nekoliko naguranih “duplih” trolejbusa na drugoj strani, a onda se između dva trolejbusa pojavio četnik! Nije bio kao iz fillma “Neretva” niti je izgledao kao novokomponovani četnik iz Hrvatske, koje smo ranije gledali na televiziji. Nosio je uniformu sivomaslinaste boje. Opasač, čizme i zelenu beretku. Prvi naoružani četnik kojeg sam u životu vidio nosio je zelenu beretku. Imao je gustu crnu bradu, urednu. Generalno je izgledao uredno, sređeno.
Stao sam kao da je neko pritisnuo pauzu na daljinskom, smrznut u kadru. S jedne strane stojimo nas dvoje i držimo se za ruke, a na drugoj obali se stražarski gega četnik dok desnom rukom drži pušku koju nosi na prsima, kao na maršu. S jedne strane stajala je ljubav a sa druge mržnja, i pusti sivi most između nas. Okrenuo sam se na peti napravivši polukružni okret kao da sam velemajstor polukružnih okreta. Savršeno skladno i graciozno poput Nureyeva, okrenuo sam leđa i mostu i barikadi i četniku, i nastavio u pravcu iz kojeg sam došao, prema skupštini, prema istom onom mjestu na kojem se danas treba završiti povorka, prema slobodnoj teritoriji. Tridesetak dana kasnije na mostu koji nisam prešao će pasti prva krv u Sarajevu. Poginule su Suada i Olga. Našle su se na pola puta između mržnje i ljubavi. Ubila ih je slijepa mržnja. Ljubav nije pomogla.
Od tada, svaki put kada vidim blokiranu sarajevsku ulici zaplavi me nemir, tjeskoba, i u meni počne da vri pobuna, vrela kao krv. Kada sam na svom putu prema povorci ugledao blokadu na raskrnici kod Muzeja, isprepriječene kamione nasred ceste, uz to, kao i obično u takvim slučajevima, puste ulice, duge cijevi… situacije je dobila onaj svoj postapokaliptični štih Sarajeva pod opsadom od kojeg me odmah zaboli stomak. Bol se pretvori u potmuli grč, a intenzitet varira u ovisnosti od situacije.
Pokušavajući se probiti do grada ubrzo sam shvatio da ako želim prije protestne šetnje doći do kancelarije moram napraviti pun krug, tako sam na kraju prema gradu krenuo iz pravca Zetre, Alipašinom ulicom. Policajaca je mnogo, čini se nikad više. Nešto niže ugledao sam oveću grupu, i zastavu s ljiljanima. A onda sam čuo tekbir, jedan, drugi, i još jedan. Ne znam šta me je više pogodilo, povrijedilo – tekbir ili ljiljani. Gledam ih dok zikre i mašu zastavom. Nepoznata lica, čudne fizionomije, nimalo tradicionalno duge brade, još manje tradicionalno skraćene pantalone. Dovelo ih, poslalo, pomislih. Ako sad ovu za provokaciju organiziranu povorku puste na trasu povorke ljubavi oni će ih sa Božjim imenom na usnama i sa zastavom u rukama vrijeđati, psovati i na sve načine napadati. Samo ih treba pustiti. Izgledali su mi kao crnogorski rezervisti u Mostaru 1991. Bahati, neugledni. Kao da su iz džehenema ispljunuti. Grč iz stomaka se sa svakim korakom i svakim tekbirom, svakim pogledom na zastavu s ljiljanima penjao prema grlu prijeteći da me uguši.
Iznenada sam čuo sebe kako glasno dobacujem: “U Višegrad!”, “U Višegrad”. Ubacujući se savršeno nakon svakog Allahuekber! Ne znam zašto baš Višegrad, ali nekako mi se to valjda učinilo najkraćim načinom da naivno pokušam skrenuti njihovu pažnju. Omanja grupa oslobodilaca i boraca za islam iz serije M2019 se okrenula nesigurna da li im se učinilo ili neko stvarno dobacuje njima nešto. Obično su kao u toru sigurni i ne očekuju baš da neko njima dobaci nešto, oni su tu da dobacuju, ostali su da slušaju, bar oni tako misle. Kad sam vidio da me gledaju pokušao sam biti malo određeniji pa doviknuh – “U Višegrad pa tekbirajte i mašite ljiljanima, mangupi!”
Nastavim, razmišljajući – kad se već ponašate kao da ste gazije, a ja znam da niste ko god da ste, onda bujrum na tradicionalnu četničku paradu pa se njima tarzanajte tamo, a ne građanima Sarajeva. Tamo vam je din-dušmanin, eksplicitni neprijatelj islama, raspoloženi budući ubica muslimana. Naše kratko dovikivanje, i moj tok misli, prekinula je grupa specijalaca i rutinski me legitimisala.
“Nemojte dobacivati, gospodine, to je provokacija.”
“U pravu ste, iako je ova povorka provokacija, a moje dobacivanje reakcija. Imate pravo. Izvinjavam se.”
“Hvala-hvala”.
“Doviđenja-doviđenja.”
Ne vidi ljubazni policajac šta se dešava u meni niti mu se ukazuju prizori i slike koje ja vidim. Ne vidi. Ne vide ni tekbirdžije, “borci” za islam M2019. Ne vidi ovu blasfemiju ni onaj profesor književnosti, akademik, musliman. Onaj što ga uvrijediše stihovi jer su ko biva po njegovom blasfemični. Gdje si, profesore, da vidiš blasfemiju dok maršira ulicama Sarajeva? Da vidiš šta je uvreda. Da vidiš kako u ime mržnje, neznanja, netrpeljivosti marširaju zikreći i mašući ljiljanima.
To je Bog moje rahmetli nane, koja nije propustila vakat namaza u preko sedamdeset godina klanjanja! To je Bog dječaka iz zadnjeg safa koji je prvi put ušao u džamiju držeći se za nanine dimije. Dječak nikada nije napredovao ni jednog safa, nije stigao, osim kad bi uz dedu padao na sedždu u prvom safu. Onda bi gledao arabeske na džamijskim zidovima, šare na ćilimu, efendijine tabane, ahmediju, mihrab… S ljiljanima na ramenu otišli su mnogi moji saborci, bolji od mene, poginuli su boreći se protiv sličnih spodoba koje su nosile neku drugu zastavu i spominjale nekog drugog Boga. I oni kao i ovi zazivaju Boga kao žiranta i garant, dajući sebi za pravo na apsolutno sve kao da su Božiji izaslanici, kao da imaju direktnu telefonsku liniju sa transcendentalnim, kao da im Gospodar šalje nedvosmislene i jasne upute direktno u mobitel. Tobe jarabi.
Evo, sada su se ovi ovdje našli samoprozvati tumačima islama za sve nas, da se ponašaju kao da oni imaju neko pravo da u sekularnom društvu određuju i propovijedaju “tradicionalne vrijednosti” i definiraju “normalnost”. Ali šta ja znam o Bogu i Islamu, eno, ima ulema, pa neka kaže da li je muslimanski to što ove karikature čine i govore.
Međutim, što se tiče zastave s ljiljanima o tome znam dovoljno. Svako ko podigne tu zastavu izaziva moju pažnju. Ne mogu si pomoći, odmah se sjetim saboraca, živih i mrtvih, ljudi potpuno različitih od ovih. Ko to i što to nosi našu zastavu? Protiv koga i čega boreći se?
Dok odlazim u drugom pravcu gledam kako se iznad glava vijori zastava s ljiljanima, kao da je neprijatelj oteo i sad ponosno njome maše kao trofejom. Dok se uvrijeđen, kao da sam napastvovan, kao da se rugaju svim mojim živim i mrtvim saborcima, momcima (i djevojkama) što su se borili protiv zastrašujuće sličnih ovima što sada nose našu zastavu, kao glavu našeg dekapitiranog saborca. Bio sam ljut i bijesan. Potpuno spreman da se zaletim u gomilu i otmem zastavu, da ludo stradam pokušavajući.
Dok se razum dere na mene kao da sam idiot, negdje iz dna duše zazvonila je ideja – na pogrešnoj si strani. Ovi mrze druge ljude koji im nisu nit će ikad išta nažao uraditi! Mrze ih jer su drugačiji. Mrze ih iz neznanja. Mrze jer nisu dobri muslimani. Dobar musliman ne mrzi. Idi gdje si krenuo. Idi onima što šetaju u ime ljubavi. Bježi od propovjednika mržnje. Ono nije tvoja zastava, to je krpa koji samo izgleda kao tvoja zastava. Ti svoje ljiljane nosiš u srcu, čuvaš ih od urokljivih pogleda i prljavih ruku, kao dragu uspomenu iz tragične mladosti. Bježi k ljubavi.
Nakon što sam zaobišao Vječnu vatru i napravio skoro pun krug, Obalom nizvodno, stigao sam do ulice La Benevolencije i kancelarije. Na putu sam već sreo neke divne ljude. Osmijeh lijepih lica zatomio je moj bijes i tugu, a i sunce kao da je jače sijalo na našoj strani. Riješio sam se torbe, kompjutera i konačno, goloruk, krenuo prema Vječnoj vatri.
Mjere sigurnosti su nikad veće, nikad temeljitije. Grad je praktično potpuno blokiran u širokom pojasu. Svi prilazi trasi povorke ponosa su blokirani. Samo se iz Kulovića može ući na trasu. Pregled je detaljan, dobijam pečat na nadlanicu. Naoružan samo smješkom i sa sladoledom od čokolade u ruci krenuo sam prema Titovoj ulici. Atmosfera je festivalska. Svi su nasmijani. Pet do dvanaest, ulazim u Titovu.
Titova ulica, Vječna vatra, 2. maj 1992. snajperi, Dalmatinska ulica što bježi od pogleda strmom uzbrdicom, lijevo dole niže je napravljena znamenita fotografija Adema sa osom, vreće sa pjeskom, UNHCR folije i armatura na izlozima, predratne česte saobraćajne nesreće, pusta dječačka lutanja Titovom, olimpijada i prvi miris kozmopolitizma u gostima… Crvena linija.
Sjećam se kad su nas vozili kamionima bez svjetala, pred praskozorje, tri dana pred moj 26. rođendan, suprotnim pravcem kroz Titovu ulicu, u akciju, jedini stvarni pokušaj deblokade grada. Znali smo da znaju da dolazimo. Ipak smo se ponašali skoro kao pravi vojnici. Nismo mogli biti praviji. Dan prije bio je dernek u bazi. Rijetko se dernečilo pred akciju, ali nekoliko dana ranije su nam se dobrovoljno javili tada demobilisani saborci, demobilisani jer su isfolirali ludilo, a neki jer su vjerovali da su isfolirali. Zadužili su uniformu, oružje i opremu, imalo se. Tih mjeseci smo se upravo djelimično naoružali što je značilo da imamo uniforme, dovoljno municije, hrane i sitnog, lakog naoružanja. Ponekad mislim da se rat završio tako naglo samo zbog toga što smo se mi upravo bili naoružali, iako je to bilo još značajno ispod minimuma kojim je raspolagao neprijatelj od prvog dana opsade. Vojnička sreća, rat se završio čim smo se naoružali.
Deblokada je bila potpuni neuspjeh. Znali smo da ne možemo. Nije bilo teoretske šanse deblokirati grad iznutra. Toliko smo puta probali. Zato se dernečilo noć ranije. Iako smo imali takav “momentum” da su se priključili čak i oni što su glavom bez obzira pobjegli iz vojske ili su ih morali doslovno otjerati. Slabo podnosim alkohol, tako da sam oprezno učestvovao. Spavati nisam mogao svakako. Zbog buke i pjevanja grlatih, pripitih i polupijanih saboraca, a i da je bila mrtva tišina vrtio bih isti film – kako prilazimo, šunjamo se prema rovovima. Čekamo. A onda najbrže što nas noge nose i srca tjeraju trebamo pretrčati preko livade sa nekoliko smiješno vitkih stabala šljive. Nevjerovatno koliko se ljudi može sakriti iza drveta tanjeg od ruke. Bilo je i ozbiljnog svijeta u našoj jedinici. Nekoliko vjernika uključujući i jednog autentično iskrenog fanatika. Jednom smo ga morali haman pa vezati da ne ide u akciju sa iščašenim skočnim zglobom.
“Moj Allah će meni pomoći”, govorio je insistirajući.
“Hoće akobogda, inshallah, a ko će nama pomoći kad tebe budemo nosili? Sjedi, Allaha ti. Ti ćeš sutra, akobogda. Neće rat danas završiti.”
Tog dana deblokade, u pola akcije zatekavši me doslovno na rovu, pojavio se Zulum, tako se recimo zvao. Mlad, lijep, pametan ali mahnit čovjek. Razmišljao je o dženetu kao nagradi, prespreman i nestrpljiv da učini sve da nagradu što prije zaradi. Samo Bog zna otkud se pojavio, ali mi je djelovao poput Boška na Neretvi. Prije nego što sam mu stigao do kraja reći šta ćemo on je rekao “Dobro. Allahukber!” i skočio u rov, u kojem srećom više nikoga nije bilo.
Dok smo prolazili tog mračnog jutra Titovom, Petra je iskoristio posljednju priliku da zapjeva. Još samo jedan dan, neki narodnjak ili zabavnjak, ne sjećam se, u kojem se Boga moli da se doživi još samo jedan dan. Nisam pjevao, ali sam se najiskrenije pridružio molbama i željama. Samo još jedan dan. Nije puno. Samo još ovaj dan.
Zlokobno je zvučao Petra praćen ispod glasa s nekoliko saboraca. Ja nisam pjevao. Gledao sam kroz mrak izloge Titove ulice, koji su ostajali iza mene. Kao da ostavljam samog sebe u Titovoj dok jedan drugi ja odlazi u šumu, na neku čuku s onu stranu rodnog Vratnika. Prepalo me kako se sve simbolički evidentno i neodoljivo slaže. Prije nego što poginem još ću jednom proći gradom svog života. Proći ću kroz vrijeme i vratiti se u najraniju mladost i vratničke mahale. Pogledat ću još jednom minarete vratničkih džamija, Top i Bijelu tabiju. Iza mene će ostati Katedrala, Begova džamija, Stara pravoslavna crkva, jevrejski hramovi, izgorena Vijećnica, brana sa koje se skakalo na glavu u Miljacku prije nego što se naučilo plivati, proći ću unazad kroz svoj život i otići u ništa. Još samo jedan dan. Ponavljao sam kao dovu.
I živio sam još jedan dan. Preživio. I Petra je. I Zulum, i Ismar… Safet nije. Nije ni Keva. Zingla je ranjen kroz bedro kad smo krenuli. U startu. Nizak start. Nakon neuspjele deblokade, povukli smo se, prebrojali mrtve i ranjene. Često me u miru neki dan podsjeti na dan još jedne neuspješne deblokade. Još jednu uzaludnu bitku, još jednu od mnogih bitaka u kojima ništa ne dobijamo a uvijek nešto i nekoga izgubimo.
Pet do dvanaest. Iako je Titova blokirana momentum deblokade miriše opojno kao egzotičan cvijet. Zabranjeno je hodati trotoarom. Povorka će se kretati isključivo cestom. Biće to povorka bez slučajnih prolaznika. Stajao sam na rubu visokog troatoara Titove ulice. Toliko sretnih lica. Svi su nasmijani. Radujemo se što vidimo jedni druge. Čini se kao da svakog poznajem. Tu su stari i prastari znanci, drugari, prijatelji, i svi su nekako lijepi. Uključio sam se pozdravljajući se sa starim drugom i njegovom djevojkom. Mnogo nas je. Nekoliko metara smo ispred prvog semafora od Vječne vatre. Tu sa desne strane 2. maja je zveknula granata. Čuvena granata jer je eksploziju slučajno snimila televizijska kamera.
Kao da smo svi skupa došli na neki nevjerovatni koncert koji smo svi dugo čekali, nestrpljivi da konačno počne. Kao da smo šampioni svijeta u nečemu i čekamo da naš pobjednički tim donese zlatni pehar u Šeher.
Ugledao sam kao rupu, mali prostor u koji bih mogao zakoračiti s trotoara. Spustio sam desnu nogu kao u rijeku čekajući da osjetim vodu. Zabavljući se tom idejom, okružen iskrenom sveopštom radošću, jednom nogom na cesti drugom na trotoaru, osjetih nečiju ruku – odgurnuo me skoro obzirno redar – “siđi s trotoara. Hajmo s troatara”, odgurivao je redom. I sišao sam. Kročio kao u rijeku.
Tačno u podne povorka je krenula. Prava rijeka ljubavi i povorka slobode. Sarajevo kao u najljepšim snovima onih koji ga vole. Naše Sarajevo. Sve je veoma ugodno. Atmosfera je neodoljiva. Napadaju me klišeji u četama. “Sarajevo ljubavi moja”, “To je moj grad”, “Volim te Bosno!”, skandirao sam u sebi najglasnije što sam mogao. “Vidite li ovaj grad?” pokazivajući u mislima rukom…
“Vidite li ovu povorku?”
“To je Valter!”
“Pa, gledaj ga, lafčino.”
Ide znamenita muzika iz Šibinog filma.
Ne. “I have a dream”, “Let freedom ring!”
I zaista je sve izgledalo kao san u kojem sam koračao Titovom ponosan i prkosan.
Političari su uz našu pomoć ogadili, samo nama, sve što volimo. Ne daju nam da volimo jedni druge, ni grad, ni zemlju koju volimo, a silno se trude da nas uvjere koga trebamo mrziti jer nije kao mi. A to neko imaginarno “mi” koje oni koriste i definiraju po potrebi, nikad ne uključuje nas. Nacija je samo zastava koju može ponijeti bilo ko. Religija je zastava, partija je samo zastava. Naša zastava je zastava mira i ljubavi. I tu zastavu može ponijeti ko god želi. Koračamo za jednaka prava i ljubav za sve. Koračamo pod zastavom slobode. Slobode koja ne ugoržava nikoga niti bilo kome šta oduzima. Slobodu je tužno ne voljeti, ali mora da je strašno mrziti ljubav.
Dok hodamo ljudi nam mašu, iako je zabranjeno otvarati prozore. Policajci revnosno opominju sve da zatvore prozore. Iz kafana mašu, ne svi ali ipak mašu. S lijeve strane izlog a u njemu manekeni u pidžamama. Iznad, isto kao i osamdesetih, crveno ispisana firma “Ključ Šik Sarajevo”. Shvatih to kao znak da nam dobro ide. S desne strane, s reklame na visoku gledu, dva sretna i poznata lica žele nam “Sve najbolje”. Prolazimo pored nekadašnje Sarajke. Vidimo ljude na krovu pored znaka Al Jazeera, oni inače nisu opazili da će se održati povorka ponosa, možda primijete sada kada se šarena kolona prošeta ispod njihovih pendžera. Halalolsum. Ko nije s nama, mi nismo protiv njega, nje ili njih. Danas smo najbolji mi koji uopšte možemo biti i što takvi duže ostanemo duže će nam dobro biti, svima nama. I svima sa nama.
Negdje kod Predsjedništva u koloni sam se sreo sa starim prijateljem sa kojim se nisam vidio sedam godina. Razmijenili smo kratko zdravstvene biltene. Porodično stanje. Sve vrijeme koračam i osjećam da je iza mene još uvijek kolona ljudi. Na raskrnici kod Higijenskog ispod mreže tramvajskih zica i sajli okrenuli smo se i vidjeli da nema nikog iza nas. Ne znam kako smo se iz sredine kolone našli u zadnjem safu ali je bilo dobro. Prijatelj se hvalio kako je odmah nakon infarkta prestao pušiti. Smijali smo se hodajući tako na kraju kolone stalno se pozdravljajući sa nekim. Ne pamtim kad sam vidio više ljudi koji se grle, i rukuju kao da ama baš svi jedni drugima nešto važno čestitamo. Zadnji put smo se nas dvojica rastali nedaleko od mjesta na kojem smo se danas sreli. Na kraju crvene linije, kod malih stolica. Tada smo svi plakali. Danas ne plačemo. Smijemo se i šetamo prema Trgu Bosne i Hercegovine, doživljavajući malu katarzu.
Na Trgu Bosne i Hercegovine, razglas je tradicionalno bio slaba tačka događaja u nas ali to začudo nije previše smetalo. Kratko završno obraćanje koje je završeno riječima – “U ime ljubavi! U ime mira! U ime slobode!” kratko i jasno, i pjesma u izvedbi Damira Imamovića savšeno odabana za ovu prilku. Iskreno sam se obradovao kad sam čuo
“snijeg pade na behar na voće,
neka ljubi ko god koga hoće,
a ko neće nek se ne nameće,
od nameta nema selameta.”
Lijepo i dostojanstveno. Doviđenja i prijatno. Prva povorka ponosa uspješno je održana u Sarajevu. Ljudi su nastavili u dobrom raspoloženju, polako se razilazeći svako u svom pravcu. Nazad u svoje živote.
Na putu nazad, na posao, kod spomenika Valtera Perića sam sreo starog druga. Izgrlismo se i izljubismo. Zezao sam ga kako svaki put kad nešto preleti iznad Sarajeva svi se u Sarajevu zezamo da je on. Na Skenderiji sam sreo poznanika iz Mostara. Izgrlismo se u prolazu. Na čošku kod nekadašnje Pete gimnazije rastao sam se sa Letačem iskreno mu zavideći na satima provedim u zraku, satima jezdenja, letenja. Brzo se utješih da se može letjeti na različite načine.
Treba odati bezrezervno priznanje policiji na odlično obavljenom poslu. Sve je prošlo u najboljem redu i MUP KS može biti ponosan na 8. septembar. Iako su mjere bile drastične, rezultat opravdava sve. Premijer KS je pomalo cinično podržao obje povorke, ali je svojim prisustvom 8. septembra osvjetlao obraz. I bez obzira da li je pomogao ili nije održavanje prve povorke ponose, ostaće zapamćeno da se to desilo kad je on bio premijer. Velika tekovina. Nažalost, uz izuzetak MUP-a KS, to nije tekovina premijerove vlade. Nisu svi članovi koalicije podržali povorku ponosa, naprotiv. Nesretna koalicija koja nije nastala na zajedničkoj politici već na zajedničkoj prilici za formiranje vlasti, ujedinjena je kao šest jugoslavenskih republika početkom devedesetih. Raspad se čini neminovan. Bivša pozicija predugo je nervozna u opoziciji i za očekivati je da konačni napad na postojeću vladu počne. Ko će biti peta kolona aktuelne koalicije ostaje da se vidi.
Iskrene čestitke svima iz organizacije Povorke ponosa. Bilo je savršeno! Ovo je prva uspješna deblokada Sarajeva u kojoj sam učestvovao. Sve skupa apsolutni trijumf. Trijumf ljubavi, mira i slobode! Nadam se da će ova blistava pobjeda donijeti konkretne rezultate i promjene na bolje.
8. septembar je dan za nezaborav. Rijetke su bitke koje dobijamo. Pitam se da li zato što su prilike rijetke ili zato što se rijetko borimo? Moju dilemu je prekinuo iznenadni udar groma. Jedan, ali konkretan. Da najavi kišu. Obradovao sam se. Izašli smo na balkon.
Sa suncem na licu gledali smo kišu kako pada. Čekali smo dugu.
I duga se pojavila.
Sjetih se svoje rahmetli nane.
Često je završavala neku posebnu priču poentirajući retoričkim pitanjem:
“Ko će ko Allah, sine?”
“Niko, nano. Niko.” odgovorih joj tiho.