"Za mene je bijela košulja osnova svega. Sve ostalo dolazi poslije."
U septembru je u Karl Lagerfeld Store de Saint-Germain-des-Prés u Parizu otvorena izložba “The White Shirt Project” kao hommage ovom neprevaziđenom i ekscentričnom kreatoru, preminulom početkom godine. Sedam njegovih najbližih suradnika i prijatelja se udružilo kako bi odali počast Kajzerovom naslijeđu reinterpretirajući njegov najomiljeniji dizajn: bijelu košulju. Izabrano društvo čine njegova dugogodišnja bliska prijateljica Carine Roitfeld (koja je ujedno i kustosica izložbe), modeli Cara Delevingne i Kate Moss, kolega Tommy Hilfiger, njegov osobni asistent i tjelohranitelj Sébastien Jondeau, fenomenalna glumica i Lagerfieldova muza Diane Kruger, te japanski suvremeni umjetnik Takashi Murakami.
“Za mene je bijela košulja osnova svega. Sve ostalo dolazi poslije”, čuvena je fraza koju je Karl često ponavljao te se u svojim kreacijama toga striktno i držao. Svaki od modela urađen je u limitiranoj seriji od 77 primjeraka sa cijenom od 777 eura. Pored ovih sedam (Karlov omiljeni broj) njemu bliskih ljudi, da kreiraju svoju verziju bijele košulje, pozvana su (nažalost) i imena kao što je narcisoidni Cristiano Ronaldo (!?), bezlična Gigi Hadid ili uvijek neinventivna Helen Mirren, no srećom, tu su i karizmatična muzičarka Lou Doillon, kćer legendarnog pjevača Gainsbourga, fenomenalna glumica Louise Bourgoin i Lewis Hamilton, taze ovjenčani šestorostruki svjetski šampion Formule 1. Košulje se mogu kupiti na platformi Farfetch, a sav prihod od prodaje ide u dobrotvornu inicijativu “Sauver La Vie” (Spasiti život) za medicinska istraživanja na pariškom sveučilištu Descartes.
Bijela košulja neizostavni je dio “uniforme” zagriženog kicoša i wannabeja Bernard-Henryja Lévyja. Njegovi fotografski mizansceni sa gotovo komičnim karakterom, gdje on sa svojom L'Oréal njegovanom kosom i ispeglanom bijelom košuljom konstantno pozira pored nekih prašnjavih “boraca za slobodu”, postale su već odavno omiljeni # za ismijavanje na twitosferi. Da li je to Sarajevo, Bengazi ili Kijev, tu je uvijek crno odijelo s nazubljenim reverima, skrojeno u slavnoj modnoj kući Charvet na Place Vendôme. Ispod je njegova uobičajena poluotkopčana djevičanska košulja sa Dantonovim ovratnikom urađena po mjeri koja košta između 510 i 715 eura (cijena sitnica!). Te košulje posebno su skrojene za njega, sa ovratnicima koji se odupiru (njemu toliko medijski željnom) djelomičnom raskopčavanju i koji nikada ne nestaju ispod kragne njegovog sakoa. Gledajući ga, sjetim se televizijske reklame Sarajevo osiguranja (čiji se logo još uvijek stoički drži na fasadi u Titovoj ulici) iz vremena mog djetinjstva: “Jal’ kiša, jal tuča, jal’ grad… al’ kad si osiguran…”, jer on, bilo na -5 celzijevih stupnjeva tokom snobovskih vernisaža po Parizu ili na +45 istih stupnjeva u okolini Kirkouka, uvijek nosi svoju besprijekorno ispeglanu bijelu košulju. Koliko su taj njegov egocentrizam i konstantna rekuperacija nečije tragedije napadni i iritantni svekolikom puku, govori i fraza koju su izvikivali protestanti(ce) na Place de la République u Parizu tokom jedne od manifestacija za podršku izbjeglicama, a koja je glasila: “BHL ferme ta bouche et ta chemise” (zatvori usta i /zakopčaj/ košulju).
Bijelu košulju nosio je Lévijev sunarodnjak Paul Marchand, ratni radijski reporter za Radio Canada, France Info, RTBF. Paul je bio sve ono što je Lévy (po)želio biti u svom dosadašnjem licemjernom i mizernom životu…
Za razliku od razvikane Christiane Amanpour koja je izlazila na južni balkon Sivog doma na deset minuta u punoj opremi (kaciga i trofrtaljni pancir) da pošalje svoj raport, Paul je špartao po Sarajevu bez iste u skrhanom Fordu Sierri na čijem gepeku je bilo napisano “Ne pucajte. Džaba trošite metke. Ja sam besmrtan.” U odnosu na ostale strane novinare koji su odsjedali i sastajali se u Holiday Innu, koji su kao klonirani nosili farmerke i timbrlenke, on je u svoje ispeglane pantalone, ispod tada popularne “spitfajer” jakete, gurao bijelu košulju. Poslije rata napisao je vrlo dobru knjigu svog doživljaja opsade, naslovljenu po slavnoj pjesmi The Rolling Stonesa “Sympathy for the Devil”, koja je prerađena u scenarij za igrani film, ali ga za svog života nije završio. Trebalo je čekati reditelja Guillaume de Fontenaya da napokon knjigu pretvori u film koji će se u europskim kinima početi prikazivati krajem mjeseca. Paulova tadašnja prevoditeljica, a s vremenom i djevojka bila je Boba, moja stara (što moja generacija još govori) drugarica, poznanica još iz vremena srednje škole. U filmu je prikazana, onakva kakva i jeste inače, lijepa i odrješita. Paul, njegov stvarni lik, kao i lik u filmu (pri)kazuje infantilnu čistoću njegovog uma, čistu kao bjelina košulje. Njegove bijele košulje.
Please allow me to introduce myself
I'm a man of wealth and taste
I've been around for a long, long year
Stole many a man's soul to wasteSympathy for the Devil
The Rolling Stones
Detalj sa plakata “Simpathie pour le Diable”