Kadar iz filma Smoke (1995) sa Harveyjem Keitelom i Jimom Jarmuschom

Đerković: Da onda zapalimo jednu…

Postoji ona Francuska koja se obožava i ona koja se prezire. Nema dvojbe kojoj je pripadao Jacques Chirac.

Ajfelov toranj, taj simbol “grada svjetlosti“ se neku noć ugasio. Nije se ugasio u okviru neke kampanje klimatskih aktivista, ugasio se u spomen ugaslom životu jednog francuskog predsjednika. Postoji ona Francuska koja se voli i obožava, a sa druge strane i ona koja se zbog arogancije i njene često izabrane pogrešne strane u istoriji, ne voli i prezire. Nema dvojbe kojoj je pripadao Jacques Chirac.

Nakon pozicije premijera Vlade tadašnjeg predsjednika Valéry Giscard d'Estainga, obnašanja dužnosti gradonačelnika Pariza, te ponovo premijera Vlade pod predsjednikovanjem nama tako kobnog Françoisa Mitterranda, na izborima 1988. godine, kandiduje se protiv njega i, nažalost, gubi. Da je tada pobijedio, opsada Sarajeva bi imala sasvim drugačiji ishod. Mitterrand, taj arogantni kicoš, ostat će zapamćen kao krvnik mog rodnog grada, kada je 28. juna 1992. godine, na nagovor lešinara Bernard-Henrija Lévyja slavodobitno doletio u Sarajevo predsjedničkim helikopterom, uspostavio humanitarni most i nastavio agoniju koja je rezultirala sa 1425 dana opsade i skoro jednim ubijenim djetetom za svaki dan opsade.

No 1995. godine, Chirac je napravio remontadu i po dolasku na vlast, u želji da ispravi grešku svog vječitog oponenta Mitterranda, uz odobrenje Vijeća sigurnosti uspostavio je Snage za brzu reakciju (Rapid Reaction Forces) koje su naspram sterilnog UNPROFOR-a, mogle borbeno djelovati. Akcija kodnog naziva “Operation Deliberate Force“, bila je reakcija na masakr počinjen na sarajevskoj pijaci Markale, te je koalicija sastavljena od francuskih, britanskih i nizozemskih topničkih postrojbi, bombardovala pozicije pobunjenih Srba u periodu od 30. augusta i 10. septembra.

Ta prva noć, najduža noć u mom životu. “Rešetali“ su srpski tenkovi sa Gavrića brda i Lukavice moj kvart Dobrinju cijeli rat, u mojoj zgradi su “skinuli“ dva zadnja kata na svih šest ulaza, no ti zvukovi doleta bombi sa Igmana i detonacije je nešto neponovljivo. Neponovljiv strah, jer pada tako blizu, preko ceste, preko crte razdvajanja, no neponovljiva je zadovoljština nakon bombardovanja tih pozicija sa kojih je uništavan moj kvart. Sve to, zajedno sa četiri godine okašnjelim zračnim napadima NATO-a, ubrzalo je lokalna plemenska razmišljanja, te napokon dovelo i do Dejtonskog sporazuma (Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini), službeno potpisanog u Elizejskoj palači u Parizu, 14. decembra 1995. godine, koji je doveo do zvaničnog okončanja rata u našoj zemlji.

U paleti francuskih predsjednika jedini je koji je bio uvijek dobrodošao na pariški Sajam agrikulture (Sarkozy i Hollande su svaki put bili izviždani i ignorisani), centralni “politički“ događaj godine i ispit popularnosti svakog predsjednika. Ostajao bi po nekoliko sati u prisnoj komunikaciji sa seljacima i srednjom klasom koja inače posjećuje salon. Bio je bonvivan, volio je jesti van Elizejske palače, većinom u restoranima manjina, te za razliku od ostalih predsjednika koji su naglašavali vino kao simbol francuskog identiteta, bio je veliki pivopija.

Kad smo već kod identiteta, svaki od francuskih predsjednika u želji da ostavi fizički trag kojim bi obilježio svoje predsjednikovanje, ostavio je neku važnu kulturnu instituciju u amanet. Georges Pompidou je ostavio slavni “Beaubourg” (koji je projektovao dragi prijatelj Sarajeva, Renzo Piano), iza Valéry Giscarda ostao je “Musée d'Orsay”, Mitterrandu je pripisan (iako je projekat započet mnogo prije njegovog mandata) renovirani “Grand Louvre”, dok je Jacques Chirac za svog mandata, uspostavio pravu revoluciju sa osnivanjem paviljona “Musée des Arts Premiers du Quai Branly”. Ovaj muzej umjetnosti i civilizacija Afrike, Azije, Oceanije i Amerike, projektirao je čuveni arhitekt Jean Novel, a o značaju ove humanističke institucije, govori rečenica koju je kazala jedna od francuskih građanki koja je čekala u nepreglednom redu da oda počast Chiracu: “On nam je pomogao zadržimo naše naslijeđe, naslijeđe naših roditelja, kada odete u Musée Quai Branly, da nije bilo njega, sve bi izgubili“.

Iako je bio veliki štovatelj precijenjenog De Gaullea, 7. jula 1995. godine, prekida tradiciju francuske arogancije i negacionizma, te priznaje kolektivnu odgovornost Francuske u suradnji sa nacističkom vlašću. “Mnoge, koje smo trebali štititi, izručili smo njihovim krvnicima”, kazao je i uradio ono što nijedan drugi predsjednik prije njega nije imao hrabrosti i time upisao jedan od najvećih istorijskih momenata u ne tako čistoj francuskoj istoriji. Imao je veliku želju za uspostavljanje međuljudskih odnosa i fantastično je razumijevao geografiju. Njegovo predsjednikovanje će ostati zapamćeno ne toliko po reformama, koliko zbog simbolike ljudskog, što je veoma rijetka osobina predsjednika koji su svojim vladanjem liječili svoja ega i vlastitu emancipaciju.

Postoje dvije sekvence u njegovom životu, koje će nas u ovom današnjem anomalnom suvremenom društvu, podsjećati na jedno drugo vrijeme, vrijeme karaktera i moralne odgovornosti.

Prva je u staroj gradskoj jezgri Jerusalema, tokom posjete Muslimanskoj četvrti, kada je usprkos protivljenju izraelske službe sigurnosti imao direktni kontakt sa lokalnim stanovništvom. Vidjevši da izraelski vojnici i sugurnosni agenti nasilno odguruju novinare i vlasnike dućana, Chirac se iznervirao i na engleskom jeziku se obratio jednom od agenata: “Što želite? Želite li da se vratim u moj avion i da idem nazad u Francusku? Je li to ono što želite? Pustite ih, pustite ih. Ovo nije način. To je provokacija. To je provokacija. Molim vas, prestanite odmah.”

Druga sekvenca je njegovo striktno protivljenje američkoj invaziji na Irak 2003. godine. U razgovoru sa uvijek mehaničkom Christiane Amanpour kazao je: “Budite oprezni! Dobro razmislite prije nego što krenete u akciju koja nije nužna, posebno u borbi protiv terorizma, na čemu mi zaista mnogo radimo”. Uvijek samouvjereni Ameri su se osjetili uvrijeđeni u toliko mjeri da su tada francuski pomfrit, umjesto “french fries” infantilno nazvali “freedom fries”. Istorija, ta magistra života kasnije je pokazala tko je bio u pravu, a Ameri i dalje jedu omraženi french fries u svojim Mctovištima.

11. marta 2007., u svom oproštajnom govoru građanstvu, kao predsjednik Republike, Chirac je izjavio: “Ni na trenutak niste prestali živjeti u mom srcu i umu. Ni minutu nisam prestao služio ovoj prekrasnoj Francuskoj. Ova Francuska koju volim, koliko i vas volim. Ova Francuska bogata mladošću, svojom snažnom istorijom i raznolikošću, žedna pravde i želje za djelovanjem. Živjela Republika! Živjela Francuska!“

I u tomu je velika razlika između njega i ostalih francuskih predsjednika, jer on je, koliko god imao negativnog učinka u svoja dva mandata, ostao predsjednik najbliži narodu. Normalno, nije ni on bio “svetac“, njegov politički angažman je bio pun niskih obostranih udaraca kako sa njegovim oponentima, tako i sa političkim sugovornicima. Bio je pravi politički kameleon. Iako je mnogo davno prije instant-aktivistikinje Grete Thunberg, 2002. godine u Johanesburgu alarmirao svjetsku javnost čuvenom izjavom: “Naša kuća gori, a mi gledamo drugdje!“, ostaće negativno zapamćen po ponovnom uspostavljanju nuklearnih testova u Polineziji. Također, bio je prvi francuski predsjednik kojeg su sudovi osudili 2011. godine u slučaju zloupotrebe javnih fondova u vrijeme dok je bio gradonačelnik Pariza.

Što je meni osobno veoma interesantno u vezi njegove smrti jeste da su ovih dana, televizijske vijesti, kronike i naslovnice nacionalnih dnevnih novina, bile pune njegovih slika… sa cigaretom. Kako je bio više nego strastveni pušač, većina vizuala iz njegovog života je sa cigaretom, tako da je bilo zanimljivo u ovom današnjem sterilnom antiduhanskom suvremenom društvu, posljednjih 48 sati gledati Chiraca kako na svakoj drugoj fotografiji gušta cigaretu.

Da onda zapalimo jednu…

CEU otvorio novi kampus u Beču
Đerković: Bijela košulja
Đerković: Vatrene ulice