Đerković: Da sam ja netko (drugi)

“Marka“ ili na engleskom “brand“ dolazi iz starofrizijskog “označiti vrućim željezom”.

U Ženevi su knjige veoma skupe, ne zato što je zemlja siromašna ili knjige rijetke, već zato što država knjižarima uzima veliki postotak na carinu, tako da cijena knjige u odnosu na pravu cijenu, može dostići nekad čak i duplu izvornu cijenu iste. Dvije tramvajske postaje od mene, u samom centru grada, nalazi se knjižara Payot. Na četiri kata, to je mjesto gdje svatko može naći nešto za sebe (ili druge). Plus, tu je i mala kafana koja me podsjeća na nesrećno ugašeni (Bajbukov) Karabit.

Kad smo već kod kafe, u Payotu se prodaju i knjige iz edicije Folio koja objavljuje velika imena u tom nekom džepnom formatu i čije knjige koštaju 2 franka. Da, dobro ste pročitali, 2 franka. Obična kafa, tj. espresso u ženevskim kafićima je prosječno 3 i pol franka, što dovodi do tolikog paradoksa koji nas počne navoditi na besmisleno brojanje u glavi za koliko knjiga sam… ili za koliko kafa sam…?

Kako ih čitam jednu sedmično, poslije čitanja ostavim ih u tramvaju ili na klupi u susjednom parku Bastion, tako da knjiga nastavi svoje čitanje sa nekim drugim. Također, knjige se mogu ostaviti (ili uzeti) u napuštenim telefonskim kabinama švicarskog nacionalnog operatera Swisscom, koje su preuzele ulogu uličnih samouslužnih biblioteka. Neki dan sam upravo završio novelu nesuđenog počasnog sugrađanina Orhana Pamuka “Moj otac i ostale priče“. Ime knjige mi je bilo vrlo subjektivno, jer je ove godine kvarat vijeka kako je moj otac otišao na onaj svijet. Elem, uz samo njemu moguće opise stambolskih ulica, Pamuk u knjizi opisuje i taj svoj sporadičan odnos sa starim, posebice njegovu odsutnost i učinke koje je ona proizvela. U jednoj od sekvenci tih njihovih sporadičnih druženja, nakon mnogobrojnih molbi ocu da ga sa bratom odvede na nogometni meč, otac to (ne)rado prihvati.

“Meč je počeo i dugo smo šutjeli. Nakon nekog vremena, um mi je počeo lutati. Zašto su svi nogometaši odjeveni u istom stilu dok nose tako različita imena? Zamišljao sam kako su to njihova imena, a ne nogometaši koji trče po terenu.“

Ova Pamukova fiktivna konstatacija je danas tolika realnost, da se upitaš gdje ovo društvo ide ? Posvuda su oko nas nečija imena vidljivo istaknuta na odjeći ljudi koji nas okružuju. U ono “moje doba“ osamdesetih, modna marka/ime marke na odjeći bio je logo koji nije bio veći od poštanske markice i koji istom garantuje dizajn, kvalitetu zbog koje potencijalni kupac i kupuje odjeću sa tim logom. Taj logo je bio diskretan i na određenom mjestu koje je također karakteriziralo tu modnu marku.

Današnja pseudostvarnost donijela je novu suvremenu bolest, a to je markiranje samog sebe. Više nije važan dizajn ili orginalan kroj nekog odjevnog predmeta, važno je vizualizirati ime modne marke u što glednijem obliku. To nas dovodi do hodajućih marki, svojevrsni brendirani Walking Dead ili u najsmješnijem obliku, ljudi koji nesvjesno postaju ljudi-sendviči, s tim što su oni kojima je to posao plaćeni za to, dok ovi ostali plaćaju svojim novcem i time hodaju kao hodajuće reklame, a ne kao samosvjesne individue. I onda se vratimo na navedenu Pamukovu misao, kako “njihova imena trče po terenu“, samo što ovdje njihova (tuđa) imena hodaju svuda oko nas. Ne trebaju nam čak ni okijale Karpenterovog junaka iz filma “Oni žive“.

“Marka“ ili na engleskom “brand“ dolazi iz starofrizijskog “označiti vrućim željezom” odnosno žigosanje životinja i imala je zadaću izvještavanja o vlasništvu, što gledajući danas društvo oko sebe i multiplikaciju modnih marki sa imenima Balenciaga, Lacoste, Hilfiger, Boss, Dr. Martens, Levi's, Dior, Chanel na duksericama, kaputima, kapama, mudantama, tenama i koječemu, dovodi do činjenice da je jedan dobar dio današnjeg konzumentskog društva, iako (samo)uvjeren da je slobodan, u bukvalnom vlasništvu istih, tj. diktaturi imena nekoga što uopće nisi ti.

Taj sociološki fenomen krize identiteta možemo gledati opet kroz Pamukovu fiktivnu situaciju, jer je diktatura tog nekog koji nije JA, nakon tzv. visokog društva preko mode, ušla u sve sfere života, pa tako preko sporta i u taj neki normalni obični svijet. Kada izađete na ulicu, ne možete a da ne zamijetite makar nekoliko mladih ljudi (i muško i žensko) koji nose flokirane dresove nekog od fudbalskih klubova. Naravno, to mora biti neki klub koji igra u Ligi šampiona i slijedom toga, da se nalazi i u najnovijoj UEFA PlayStation ediciji.

I da svi lete Emiratesom.

I na kraju nam ne ostaje ništa drugo no da kao mlađahni Pamuk razmišljamo kako su na poslu, na ulici, u tramvaju, u parku sa nama Cristóbal Balenciaga Eizaguirre, Cristiano Ronaldo dos Santos Aveiro, René Lacoste ili Paul Labile Pogba, a ne netko drugi. Netko svoj.

CEU otvorio novi kampus u Beču
Đerković: Bijela košulja
Đerković: Vatrene ulice