Đerković: Jedan od onih dana

Svi sveti (Sesvete, Sisveti ili Svisveti) je jedan od onih dana…

Posjećivao sam tokom života na taj dan vječna mjesta na obiteljskim grebljima u Baru, Podaci, Hamburgu, Sarajevu, no ima ta četiri opsadna Svisveta koja ostaju urezana u sjećanju po teškoj tišini koju mogu razumjeti samo oni koji su proveli te godine mraka na prvoj crti.

Usprkos tolikoj mržnji koja se sručila na grad, usprkos bliskosti dvije zgrade između kojih je ulica koja nas je dijelila, ta četiri Svisveta, i jedni i drugi, živjeli smo u totalnoj simfoniji tišine. Ona nije bila potpisana ni uvjetovana nekim dokumentom, bila je potpisana (ne)svjesnim prisustvom duha naših svetih, što prokazuje još jedan od paradoksa društvenog sustava ove zemlje (ali i opsade mog grada), pri kojem na taj dan, blagdan jedne od zajednica, razdvojeni prvom crtom, nepisanim primirjem ispoštuju suprotstavljeni većinski pripadnici druge dvije zajednice.

Taj dan bi zbog te tišine, bio veoma dug i kada bi napokon pao mrak, palo bi i olakšanje slično onom osjećaju o završenom radnom danu, kao da je ta tišina bila neka vrste anomalije u tom našem životnom nevremenu. Kako bi noć pala, tišinu su prekidali s vremena na vrijeme, tupi zvuci lansiranja signalnih raketa sa obje strane, čisto da se zna da smo još tu. I jedni i drugi. Kako raketa uz pomoć padobrana polako pada, tako i svjetlosni odraz pada dijagonalno po fasadama i funjestrama “suprotstavljenih“ zgrada i taman kada se dan ukaže usred noći, on nestane “brzinom svjetlosti“ i mrak se vrati na svoje ognjište. Ostalih kalendarskih dana, čim se svjetlost od rakete ugasi, počnu rafali i s jedne i s druge strane, kao rezultat amalgama momentalnog straha, adrenalina, hladnoće i čega više ne. To nije bio onaj prirodni životinjski strah. To je bio strah od nas samih, strah da se ipak možemo “vratiti iz mrtvih“, da bi možda mogli jednom poslije svega proživljenog, nastaviti svoje živote ako budemo te sreće. A neki nisu bili.

DO SLOBODE

more svijeća
opet prekriva moj grad
a ja se opet pitam
u šta te sad
prokleta zemlja oblači

more svijeća
opet prekriva tvoj grad
a ja se opet pitam
koliko još moram da čekam
da dotaknem taj hladni greb

oslobodi me čače

mom ocu
Svi sveti, Sarajevo 1998

Iz zbirke pjesama “Škuribanda“ (Andrej Đerković, Buybook, Sarajevo, 2004.)

Prve godine bez oca, u fizičkoj nemogućnosti odlaska na njegov greb, na taj dan odlazio bih do greblja Lav i upalio svijeću na tada još okrnjenom spomeniku Lav, umjetničkom uratku arhitekte Jozefa Urbanije po kojem se greblje i naziva. Poslije rata, nakon jedne predivne večeri provedene sa prijateljima iz Barcelone, vozili smo našim “sanani trolenpa“* Izeta Sarajlića doma, te kako smo prolazili pored greblja Lav, na kojem sam već bio ranije tog dana, reče Izet da zastanemo da pozdravi svoju suprugu. I tako smo u gluho doba, Izet i ja, prošavši kroz kapiju i između tepiha svijeća, hodali da se pozdravimo sa svojima.

NAŠI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA

Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.

A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava
…

Izet Sarajlić (1998)

Svi sveti nije kako se u narodu nerijetko pogrešno naziva Dan mrtvih. U kršćanskoj, kao i u većini teologija, mrtvi ne postoje, već postoji ljudska duša koja je besmrtna (Mnogi onijeh, koji spavaju u prahu zemaljskom probudiće se, jedni na život vječni, drugi na sramotu i prijekor vječni, Daniel 12,2), koja je tim prelazom (preseljenjem) 1 na 1 sa Svevišnjim. Na taj dan se bližimo sa proglašenim svecima (za one koji su praktični vjernici), no i sa svim našim koji su svojim življenjem i pokorom, dali žrtvu tom životnom ciklusu u kojem za početak i kraj istog, nemamo pravo glasa. Tim bliženjem sa njihovim dušama i podsjećanjem, tražimo od njih samim da nas prime k sebi tog jednog dana.
Zadnjih godina, svaki put kada se na taj dan vratim doma, slijedom kvarat vijeka koji je iza nas, nemam potrebu upaliti svijeću na greblju Lav, jer samim svojim doživljavanjem (jer sve poslije 1992. je do-život) grada, slobodnom šetnjom po njegovim ulicama, svim onim što smo uradili poslije – mi smo te svijeće koje svojim životima gore sve ono što ti naši koji više nisu sa nama, nisu mogli, dok i mi jednog dana ne dogorimo, kada će se ciklus samo nastaviti.

Prije dva mjeseca, u Sarajevu se održala “šetnja“ koja je bila sve osim šetnje. I kada na svojim FB statusima, sekundarni učesnici, među kojima i dosta mojih prijatelja, u afektu napišu “da je to bio jedan od onih dana u životu…“, zvuči neuvjerljivo, jer u to ne vjeruju ni oni sami. Oni koji su tu odrasli, koji su tu proživjeli i lijepo i ružno, i sito i rešeto, šetali su taj dan ograđeni metalnim ogradama, praznim trotoarima i okolnim sablasnim ulicama blokiranim sa autobusima kao sa početka devedesetih. Tko može biti zadovoljan i sretan da tako šeta po svom gradu, bio rođen tu ili ne? Koliko je svatko od nas napravio od svog života, svakom na dušu, obraz i špiglo, no očito je da se mnogi koji danas hodaju ovim gradom nisu suočili sa svojim do-životima. Svojim uspjesima ili greškama. Nisu se suočili sa svojim osmijesima ili suzama. I zato se bezrazložno traže uvijek u nečem novom: crvenom tepihu, povorkama (u množini), medaljama pretrčanih maratona…

Tako negdje prije dva mjeseca, sasvim slučajno u dane oko te šetnje, kao nekakva nesvjesna jukstapozicija istoj, jedan moj dragi prijatelj stavio je na svoj FB nalog video snimku pjesme “Stairway to Heaven“ legendarnih Led Zeppelina uživo u izvedbi američke rok grupe Heart (veoma popularne osamdesetih) prilikom počasne dodjele Kennedy Center Honors 2014. u Washingtonu. Dok su laureati Jimmy Page, Robert Plant i John Paul Jones u svečanoj loži, sestre Wilson (Heart) su na sceni, jedna sa akustičnom gitarom, druga sa mikrofonom. Počinje svima poznata melodija, već na prve taktove, Plant nervozno mrsi brkove, zbunjeno i nervozno, jer ipak sluša “sebe“ i ne može, a da se ne uporedi. Na udaraljkama je Jason Bonham, sin još jednog “Zepellina“, pokojnog Johna Henryja Bonhama, poznatijeg kao “Bonzo“, što čitavoj situaciji daje još veći simbolički segment.

Na scenu izlazi hor djevojaka, koji prati refren i onda ide taj čuveni gitarski solo pod rukom dugogodišnjeg Springsteenovog gitariste Shanea Fontaynea, koji se slušao do daske sa slušalicama na glavi prije silaska na crtu (da, bilo je struje kod nas u kvartu kada je trebalo)… diže se zavjesa i ukazuje se mješoviti hor od pedesetak pjevač(ic)a koji svojim glasovima gutaju dvoranu…

And if you listen very hard
The tune will come to you at last
When all are one and one is all
To be a rock and not to roll…

Plant i Page više ne mogu izdržati na stolici… “Wow!“ im se čita na usnama…
Kako Ann Wilson završava taj čuveni refren “To be a rock… and not to roll“, kamera se vraća na Planta, kojem su oči suzne… kakva se sreća čita u tom momentu u tim očima… sreća da si nešto napravio i da te utjecaj tvog boravka na ovom zemaljskom svijetu, koliki god da je, može dovesti do suza sreće…

I zato, prošetajte se danas vašim gradom, slobodno kako to i dolikuje, tom dolinom uramljenom dušama onih koji više nisu fizički sa nama, i uživajte u vašim do-životima u ime onih koji to nisu mogli. Tko zna, možda i zaplačete od sreće, jer život je ipak čudo!

* šatrovački izraz tadašnje sarajevske mladeži za model automobila Nissan Patrol, kola koja su koristili španjolski novinari i policija tokom opsade.