Koncert, Sloga, 1996.

Đerković: Vatrene ulice

"Koja generacija, Gospode, koja generacija. Teška vremena stvaraju teške ljude, a laka vremena stvaraju ovo."

Fotografija iznad, nastala je 1996. godine na koncertu sarajevske grupe Konvoj i veterana rok scene Barcelone sa pomalo nagovještavajućim imenom Los Rebeldes (pobunjenici), koji smo organizovali u Slozi u sklopu projekta “Barcelona-Sarajevo“ kao dio naših aktivnosti Ambasade lokalne demokratije Barcelona-Sarajevo, jednom od onih kulturoloških simbola poratnog perioda.

Na slici Damir, Alma, jedna djevojka kojoj sam iskreno zaboravio ime i na lijevoj strani, nalazi se Raül koji je u to vrijeme radio za UNESCO-ovu kancelariju sa sjedištem u Sarajevu. Bio je naš drag gost, suradnik i prije svega, dobar prijatelj.

Polovinom ovog mjeseca, Raül je zajedno sa ostalim čelnicima bivše katalonske Vlade osuđen od strane španjolskog Vrhovnog suda na dvanaest godina zbog njihove uloge u “zabranjenom” referendumu 2017. i proglašenju neovisnosti te autonomne regije. U danima koji su slijedili presudu, po danu su na ulicama Barcelone organizovani masovni mirni prosvjedi na ulicama, dok su se isti, dolaskom noći nažalost, pretvarali u nerede. Što reći? Raül mi je prijatelj. Što reći? Barcelona je moj drugi grad. Tu mi je dio obitelji. Tu je moj kvart Raval. U tom gradu je moje Sarajevo koje je inače administrativni 11. distrikt Barcelone.

Kada je gorilo Sarajevo, u Barceloni je gorio olimpijski plamen. Tadašnji gradonačelnik Barcelone (kasnije i katalonski predsjednik), moj nesuđeni punac Pasqual Maragall koji je bio i najzaslužniji za organizaciju igara u Barceloni, te turistički preporod nekada opsjednutog grada, nije sjedio prekrštenih ruku, organizovao je konvoje humanitarne pomoći za jedan drugi opsjednuti olimpijski grad, Sarajevo. Poslije rata, obnovio je olimpijsko selo Mojmilo. Obnovio Zetru.

Danas Barcelona ne gori.

Gori gradski mobilijar, gore kontejneri i prazne kartonske kutije od obližnjih butiga na raskrižju Passeig de Gràcia i Diagonal, jer jebiga, kako to lijepo izgleda na Instagramu. Jedan od ogorčenih građana na svom twitter nalogu napisao je: “Koja generacija, Gospode, koja generacija. Teška vremena stvaraju teške ljude, a laka vremena stvaraju ovo”, ukazujući na mnoštvo fotografija na društvenim mrežama poput twittera i instagrama na kojima se vidi ta izgubljena mladež u skupinama ili sami, pozirajući s požarima iza leđa. Neki to rade nasmijani, drugi imaju pobunjenički stav (?!), a neki čak pokazuju simbol pobjede s podignutim rukama. Jedino što ta efemerna postura i vizualni sadržaj kojem tu uopće nije mjesto, pokazuje jeste banalni egzibicionizam i površnost.

Na stranu i “selfie”, jedna od najslikovitijih situacija današnjeg umobolnog društva je pozadinska silueta na jednom od selfija, mladog isporučitelja Uber Eatsa na biciklu koji radi noću tokom prosvjeda. Ono kada naručiš hranu jer je vanka kiša ili si umoran, pa hajde, no kada naručiš hranu da bi doma kao voajer ostao gledati vlastiti grad u plamenu, to je već nivo bolesti.

Na kraju, nastranu i želja za neovisnošću određenog dijela lokalnog stanovništva, među kojima je i moj (nesretni) prijatelj Raül, koji “bi kao da se otcepljuju, a Madrid im (kao) ne da“, na stranu i strah ostatka države koji odbija podjele zbog podsjećanja na prošle podjele, građanski rat iz prošlog vijeka, no ti hashtag pekmezi koji danas svojim virtualnim mizernim i praznim životima prljaju našu svakodnevnicu, stvarno nemaju mjesta na tim ulicama na kojima se u onim mračnim vremenima Generalísima Franka (kojeg su napokon ovih dana ekshumirali sa svetog mjesta Valle de Los Caidos/Dolina onih koji su pali), vlastitim životima ukazivalo ¡No pasarán! fašizmu.

Vandalizam i renesansa
Nevoljene žene balkanske
Butlerovi izvještaji