Meni su tiramoli ostali u pamćenju kroz jugoslavenski ratni film "Kapetan Mikula mali".
Pri kraju je i ovo gospodnje ljeto, a sa njim akbgd dođe i katarza dalmoškog ugostiteljskog kadra, jer očito da bistra (morska) voda, ne znači bistra glava. Nakon neuspjele turističke sezone, pored bankomata na svakih pet metara, još uvijek možemo naići i na besmislene prijedloge lokalnih komunalnih čudoređedaja o zabrani sušenja odjeće pod prozorima ili na takozvanim tiramolama. Dalmacija, taj geografski priobalni pojam koji mijenja vlastitu “bilu košulju” shodno režimu, ne gleda dalje od svog vlastitog mora… a iza tog istog mora, ima neka zemlja, iza nje i još jedno njeno more čija porta se zove Napulj. Grad podno Vezuva bio je prvi veliki grad koji sam posjetio sa ocem. Taj mentalno i kulturološki jedinstven lučki grad, kojeg čak ni lava nije ugasila, pored Pulcinelle, Maradone i neizostavne Camorre, kao simbol čari i identiteta ima i tiramole. Odjeća i nečije mudante koji vam ne daju vidjeti nebo u Španjolskim kvartovima (Quartieri Spagnoli) su neizostavni dio tamošnjeg urbanog pejzaža, a samim tim i društveno-socijalnog praktikuma, u kojem je život podastrit javnom mnijenju.
Meni su, iako smo svi sa mora, tiramoli vizualno ostali u pamćenju kroz jugoslavenski ratni film “Kapetan Mikula mali” snimljen 1974. godine, a kasnije pretočen u miniseriju prikazanu na programu JRT. Kada “dica” žele saznati gdje su Nijemci odveli Mikulinog Didu, svratiše do Androve majke koja brzinom današnjeg WhatsAppa ceduljicom poslatom preko tiramola i uz škripu kolotura koja je uslijedila, od komšiluka saznaje da je Dida živ i zdrav.
Htjeli-ne htjeli, tiramol je danas sa druge strane, sinonim tako pretenciozno nazvanog modernog društva. Nije više važno da li je netko u pravu ili krivu, da li je nešto moralno/etički/pravno opravdano ili ne, danas se sve zasniva na povuci/potegni, što je bukvalni prevod samog izraza tiramol.
Idućeg mjeseca u Sarajevu, jedni hoće da šetaju, a drugi hoće da im se to ne da, i onda se vratimo na onaj tragični odgovor regularnog vojnika tadašnje narodne armije koji na pitanje reportera još tragičnije nacional-ubleha televizije: “Znate li zbog čega se vodi ovaj rat, ova bitka?”, odgovara: “Otkud znam… koliko ja kužim, ovi kao hoće da se odcjepljuju, a mi im kao ne damo”.
I tako vrijeme prolazi, netko povlači, netko poteže, a ovce polako odlaze razočarano put Njemačke, što je u suprotnosti kako sa tradicionalnim s jedne strane, tako i sa europskim vrijednostima na drugoj strani, jer “tradicija” bilo kakva i svakakva, je po definiciji kulturno naslijeđe koje se prenosi s generacije na generaciju. U ovom slučaju će se očito prenositi Skypeom ili SnapChatom.