Kultura u opkoljenom Sarajevu
Bio je rat. Bilo je strašno. I bilo je divno:
Jer srce ljudsko u ratu pokazalo se
U svoj svojoj nakaznosti
Jednako kao u svojoj ljepoti.
Moja prijateljica, izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, danas živi u Belgiji, poslala mi je na FB messenger video clip o mladom umjetniku, plesaču Ahmadu Joudehu, koji ispred institucija Evropske unije u Briselu pred zainteresovanim i nasmiješenim prolaznicima izvodi svoj jedinstveni ples. Ahmad je izbjeglica (da kažem naravno?), i to iz Sirije: spašavajući goli život prešao je hiljade kilometara i, napokon, u dalekoj sanjanoj zapadnoj zemlji ispunio životni san: da pleše umjesto da ratuje za tuđe interese. Dok video pokazuje njegove veličanstvene pokrete, prelijepu kombinaciju evropskog baleta i orijentalnog plesa, čujem njegov glas iz offa:
„Being a refugee doesn't mean that you are not human… We are all refugees in this life; we are all leaving… The cultures will keep us together.“ („To što ste izbjeglica ne znači da niste ljudsko biće… Na ovom svijetu svi smo izbjeglice; svi odlazimo… Kulture će nas spajati.“)
A tu prisutna slovenačka zastupnica u Evropskom parlamentu Tanja Fajon, koja jako dobro poznaje povijest balkanskih ratova nakon raspada Jugoslavije i balkanske izbjegličke priče, koja se zalaže za prava izbjeglica, o Ahmadu oduševljeno kaže: „He is dancing instead of dying!“ („On pleše umjesto da umire!“)
Na ovu ohrabrujuću rečenicu moje srce počinje krvariti: prisjećam se života u ratu u Bosni i Hercegovini 1992-1995. u mom Sarajevu pod opsadom, koja je trajala dugih 1.425 dana.
Prisjećam se grada i našeg umjetničkog pokušaja da – baš kao i ovaj mladi plesač iz Sirije – pokažemo svijetu da nismo svi pripadnici divljih plemena koja se međusobno kolju i istrebljuju. Da smo normalna ljudska bića, ljudi evropskog obrazovanja, uhvaćeni u zamku tegobne balkanske istorije i viših političkih interesa Evrope i svijeta, njihovog lažnog humanizma i vikend diplomatije… Bili smo umjetnici kojima treba pomoć i koji samo svojom umjetnošću mogu da se pokriju kad padaju granate i da se njome zaštite od nestanka. U ratu smo stvarali i pokazivali svijetu svoje književne, muzičke, likovne, filmske, pozorišne, multimedijalne radove kako ne bismo, anonimni i neprepoznati, razneseni granatom ili pogođeni snajperom s brda, skončali ovaj jedan i jedini život na ulicama opkoljenog, čudnog grada koji leži na raskršću četiriju velikih religija svijeta – kakvo blago i kakvo prokletstvo sudbine!
I, naravno, odmah mi na pamet pada lektira iz osnovne škole, kratka priča „Aska i Vuk“ nobelovca Ive Andrića (koji je jednom bio jugoslovenski, naš pisac, a sad je kako kome – „naš“ ili „njihov“, u zavisnosti od ideologije koja se prelama preko njegovih knjiga). U toj nježnoj i surovoj priči, kako uostalom Andrić vidi i cijeli region iz kojeg je potekao, ovčica Aska svojim plesom pokušava zavesti vuka da je ne bi rastrgao.
I Aska je krenula u igru iznad škola i poznatih pravila, mimo svega što se uči i zna. Ko zna da li je svet ovaj, otkad postoji, video ono što je toga dana videla skromna i bezimena šuma iznad Strmih Livada. Preko zelenih čistina, preko uskih prolaza, između sivih i teških bukovih drveta, po glatkom i smeđem ćilimu od lišća koje se godinama slaže jedno na drugo, igrala je ovčica Aska, čista, tanka, ni još ovca ni više jagnje, a laka i pokretna kao bela vrbova maca koju nosi vetar, sivkasta kad bi ušla u pramen tanke magle, a svetla, kao iznutra obasjana, kad bi se našla na čistini prelivenoj suncem. A za njom je, nečujnim koracima i ne odvajajući pogleda od nje, išao matori kurjak, dugogodišnji i nevidljivi krvnik njenog stada.1
Eto, to je bilo moje osjećanje u postapokaliptičnom užasu s kraja dvadesetog stoljeća: da ću – kako u svoj pjesmi kaže bivši roker, Sarajlija Goran Bregović – od svijeta da se branim „kao ruža sa dva smiješna trna, ili snom“, da ću svojom krhkom umjetnošću (jer jedino to umijem da radim dobro) odagnati smrt, izmigoljiti joj, umiliti joj se da me još malo ostavi na ovom svijetu, čiju sam strašnu stranu vidjela, a svu njegovu divotu i sjaj još nisam… Baš kao Aska. Ili Šeherzada, žena koja se dugih hiljadu i jednu noć izmišljanjem priča brani od strašne smrti.
Pričaj, Šeherzado, izmišljaj priče koje će omekšati srce okrutnog gospodara tvog života – time ćeš produžiti svoj život i omekšati srce svoga dželata! Pleši, Aska, ovčice, pleši, stvaraj umjetnost koja će zanijeti i smekšati srce strašnoga vuka! Piši, Ferida, piši pjesme, piši priče, stvaraj umjetnost koja će smekšati srca generala, političara i vlasnika tvoje sudbine! Piši za prestrašenu djecu koja kao tanušne blijede biljke rastu po sarajevskim podrumima jer ne smiju napolje, u smrt. Neka ostane negdje zapisano da si živjela, stvarala, patila, voljela i brinula za druge u strašno vrijeme krvavog rasapa jugoslovenske države i smisla.
Iz današnje perspektive, dvadeset pet godina nakon rata i užasa koji sam proživjela i preživjela, iz mirnih godina na pragu starosti (Aska je preživjela!), sve ovo može zvučati patetično. Ali neka zvuči: rat i jeste krajnji stepen patetike u svim svojim aspektima: smrt, razaranje, krv, rane, mrtva djeca, silovane žene, izgladnjeli starci, tuga, tuga, tuga… Tragedija naroda i pojedinaca. Nesreća bespomoćnih civila, posebno djece, staraca, trudnica, svih nemoćnih i nebranjenih, žena uopšte (njima posvećujem ovaj tekst), svih koji se u svakom ratu nađu između političkih vođa i generala njihovih vojski. Golorukih ljudi bez ikakve moći, koji će u istoriji stati tek u statistički broj poginulih, ranjenih, silovanih, nestalih… A posebno onih koji nemaju nekoga svoga da ih ožali i upamti.
Evo statistike: opsada Sarajeva, koju su poduzele jedinica bosanskih Srba uz podršku vojnih i paravojnih jedinica iz Srbije, trajala je 1.425 dana, tokom kojih je ubijeno oko 14.000 ljudi, od čega 1.600 djece, ranjeno 70.000 osoba i srušeno 35.000 stambenih objekata. Brojke su približne jer se istoričari još nisu složili i jer se i danas traže nestali ljudi na svim bivšim zaraćenim stranama. Iza tih hladnih, objektivnih brojki stoje, svaka za sebe, desetine hiljada ljudskih sudbina, i najmanje još toliko sudbina njihovih najdražih, koji se iz užasa i žalosti neće izvući sve dok dišu. Svaki taj život jedna je nenapisana knjiga, jedna tragedija ljudske jedinke koju su vihori rata odnijeli u ništavilo i zaborav. A kako smo se mi, ljudi iz kulture i umjetnosti, otimali smrti i nestanku? Nevjerovatno i istinito: nikada više ljudi nije čitalo knjige, razmjenjivalo ih, pričalo o njima, čak pisalo, uspješno ili neuspješno – a sve u želji da se zabilježi vlastito postojanje na svijetu i da se nađe razlog da se živi još tren, minut, sat, godinu… U knjigama smo tražili sebe kakvi smo bili tada. Meni je, na primjer, u psihološkom smislu jako pomogla Kuga Alberta Camusa: nevjerovatna priča o dobrim i zlim ljudima u graničnim životnim situacijama.
Svi su u Sarajevu u to doba išli u pozorište: čak su vojnici direktno s prve linije fronta dolazili u Narodno pozorište, Pozoriše mladih, Kamerni teatar, Collegium artisticum… onamo gdje je određenog dana bilo moguće doći od granata i snajpera, gdje je pokatkad bilo struje, gdje si mogao sresti ljude slične sebi: mršave, izgladnjele, užagrenih očiju punih straha i nade, ali istovremeno željne nečega mnogo ljudskijeg, nježnijeg, nadežnijeg od smrti, rana, rovova i bitke. Išli smo na sva ta zbivanja jer su nas kultura i umjetnost razlikovali od čudovišta koja pucaju s brda oko grada. Čak je i starinski sarajevski tramvaj, kad bi bilo električne energije, protutnjao centrom grada kao znak kulturnog, urbanog otpora primitivcima koji su grad htjeli sravniti sa zemljom samo zato što su u njemu živjeli Drugi i drugačiji. Interesantno: opsadu grada naredio je pjesnik, a jednom mu se u tome s radošću pridružio drugi pjesnik.2
Hroničari i istraživači opsade Sarajeva pažljivo su bilježili činjenice o kulturi i umjetnosti u opkoljenom Sarajevu: u tri ratne godine održana su 3.102 umjetnička događaja, 48 koncerata Sarajevske filharmonije, objavljene su 263 knjige, održano 177 likovih izložbi, snimljeno 156 dokumentarnih filmova, te održane 182 teatarske premijere sa više od 2.000 izvođenja predstava. U taj broj ne ulaze razne molitve za mir, bezbrojne umjetničke improvizacije po cijelom gradu, čitanje knjiga djeci po haustorima zgrada i podrumima, a sve to napravljeno, kako narod kaže, pomoću štapa i kanapa, najčešće uz svijeće i humanitarne pakete s hranom kao honorarom za umjetnike.
Prva nevladina organizacija u BiH registrovana u opkoljenom Sarajevu bio je P.E.N. Centar Bosne i Hercegovine, koji smo osnovali 31. oktobra 1992. godine. Nakon vijesti o formiranju „samozvanog centra“ međunarodne P.E.N. organizacije, koju su strani novinari prisutni u Sarajevu poslali u svijet, u septembru 1993. u na kongresu u Santiago de Compostelli naš je centar aklamacijom i aplauzom primljen u svjetsku porodicu autora. Mi na tom kongresu nismo bili jer nismo mogli izaći iz zatvorenog grada, ali su za nas sjajan posao uradile kolege iz Slovenačkog P.E.N. Centra na čelu sa sjajnim književnikom Borisom A. Novakom.
Jasna Diklić, glumica koja je igrala u mnogim predstavama u ratnom Sarajevu, jednom ja izjavila: „Mi smo imali knjigu utisaka pozorišnih predstava, pa smo to uzeli kao moto za sve aktivnosti u toku rata. Jedna gospođa je upisala: Hvala vam što mi niste dali da poludim.“
Brojni umjetnici, glumci, pisci i spisateljice, angažovani intelektualci i zagovarači mira (jednako kao i avanturisti i hvatači magle raznih usmjerenja i namjera) dolazili su u opkoljeno Sarajevo. Ne mogu se sjetiti svih njih, ali u mojoj uspomeni zauvijek ostaju Juan Goytisolo, Vanessa Redgrave, Maruša Krese, Annie Leibovitz, Nedim Gürsel, Predrag Matvejević, Christopher Merrill, Drago Jančar, Joan Baez, Bruce Dickinson, grupa Leibach, Boris A. Novak, Zubin Mehta, David Wilde, Phil Alden Robinson, Bibi Anderson, Bernard-Henry Lévy… O stotinama novinara i političara raznih profila da ne govorim. Ironično, sjećam se supruge francuskog predsjednika Mitteranda, koja je za vrijeme susreta sa članovima Akademije nauka i umjetnosti BiH zaspala, a u susretu sa sarajevskim umjetnicima na Likovnoj akademiji, na moje pitanje da li će pri odlasku iz Sarajeva povesti koje ranjeno dijete, odgovorila: „Takav zahtjev ja ni od koga nisam dobila“ i potom nestala u magli opšteg beščašća zajedno sa svojim pretencioznim suprugom, kojeg su Sarajlije s nadom pozdravljale na ulicama misleći da je na njihovoj strani.
Joan Baez, čuvena pjevačica i antiratna aktivistica, koja je prošetala kroz Sarajevo i plakala s nama nasred ulice Vase Miskina, gdje je 27. maja 1992. godine čekajući u redu za hljeb poginulo 26 a ranjeno 108 ljudi, na pitanje zašto je došla u Sarajevo odgovorila je:
„Mislim da je muzika jako bitna za uzdizanje duha, što uostalom i predstavlja razlog mog dolaska ovdje. Jedan stih pjesme „Bread and Roses“ kaže: We need bread, but roses too“ („Nama treba kruh, ali trebaju nam i ruže“). Svijet je poslao nešto kruha, ali ne živi se samo od toga. Muzika je potrebna duši i to je doista jedini razlog mog dolaska ovdje.“
U posebnoj uspomeni ne samo umjetnika nego i sarajevskih građana ostala je Susan Sontag, američka književnica, rediteljica i aktivistica, koja je u Pozorištu mladih sa domaćim snagama i u oskudnim tehničkim uslovima režirala predstavu „Čekajući Godota“ Samuela Becketta. Premijera je održana 17. augusta 1993. godine. Nastranu sav Susanin sjajni rediteljski posao (naravno da se zna zašto je Godot odigran baš u Sarajevu!), nastranu poštovanje koje je imala za glumce i njihove primjedbe, nastranu sve, ali jedna činjenica je sve građane ratnog Sarajeva oborila s nogu: drugog dana boravka u Sarajevu skinula je pancirni prsluk uz riječi: „Ne mogu pored svih vas koji hodate uz mene bez pancira ja nositi pancir. Neka mi bude što bude i vama“.
Početkom januara 1994. godine, po prvi put u povijesti, premijera jedne predstave odigrana je u bolnici: predstava „Svileni bubnjevi“ odigrana je na hirurškom odjelu bolnice Koševo. O tom događaju svjedoči reditelj Haris Pašović: „Bilo je neponovljivo i nadam se da će biti neponovljivo – svi gledaoci su bili na štakama. Ta vrsta komunikacije s publikom je ono po čemu je to jedno od mojih najuzbudljivijih iskustava. Ljudi su voljeli predstavu. A mi smo voljeli publiku u kojoj su bili i ljekari, kojima se najviše divim.“
Teško je pjesnikinji sa selektivnom memorijom da samo nabraja: htjela bih o svakom od tih ljudi – koji su nam dizali duh, hrabrili nas i čitali, prevodili, slušali, gledali i u slobodni svijet slali našu ratnu umjetnost – svojim riječima podići spomenik, barem u pjesmi: možda mi to jednom i pođe za rukom. Jer, parafrazirajući čuvenu rečenicu Franza Kafke, koji je govorio o knjizi, reći ću: umjetnost u opkoljenom Sarajevu bila je sjekira za led u nama.
A šta se dešava danas, dvadeset pet godina kasnije? Šta se u međuvremenu dogodilo s nama, koji smo naivno vjerovali u drugačiji, ne dejtonski ishod rata, u zajednički život bez entiteta i sve vidljivijih i sve tvrđih nacionalističkih zidova, u san o multikulturnoj, multikonfesionalnoj, multinacionalnoj Bosni i Hercegovini? Mi koji smo vjerovali (čujte sad) da je Bosna i Hercegovina čudesni odjek one Španije iz 1936. godine? Šta reći o toj vrsti naivnosti? Da se grohotom nasmijemo? Ili da zaplačemo kao na sahrani nekoga ko nam je dugo bio i rod i prijatelj?
Živimo u prelijepoj zemlji prepunoj potencijala, i u groznoj, nefunkcionalnoj, troglavoj državi Bosni i Hercegovini, koju vode ignoranti i aroganti iz sva tri „konstitutivna“ naroda. Njima je kultura sasvim u redu samo ako služi njihovom narodu, krvi i tlu, a ne opštem dobru i napretku ne samo zemlje nego i savremenog svijeta, koji je tako sudbinski povezan: rat se prelijeva iz zemlje u zemlju, uzrokovan nedokučivim putevima politike, tajnih dogovora i tokovima kapitala. Elvedin Nezirović, sjajan pisac iz Mostara, još jednog grada u kojem zidovi i dalje rastu dok cvjeta bogatstvo naših političkih „elita“, veli:
„Bilo bi dobro kada bismo bili takva društva koja bi se kulturom liječila, koja bi, dakle, dopustila da ih kultura vodi u nekakvu katarzu. Nažalost, živimo u gradu gdje je kultura neka vrsta konzerve u koju politika i ideologija meću svoj sadržaj i gdje su kulturne ustanove samo servisi političkih stranaka na isti način na koji su to, recimo, vjerske organizacije.”
Ona sjekira iz Kafkine rečenice, očigledno, (još) nije razbila led u nama.
Sarajevo, augusta 2019.
***
1 – Zadužbina Ive Andrića, Beograd, Srbija
2 – Pjesnik Radovan Karadžić, vođa bosanskih Srba, osuđen je u Međunarodnom tribunalu u Hagu na doživotni zatvor, između ostalog i zbog opsade Sarajeva. Jednom je njegov gost na brdu iznad Sarajeva, ruski pjesnik Eduard Limonov, s radošću pripucao na naš grad.