Godine 1933. njemački konzervativci su mislili da mogu kontrolisati Hitlera. Dvije godine kasnije, bili su ubijani u vlastitim domovima. Proveo sam sedmice istražujući ovo pitanje, očajnički tražeći primjere koji bi pokazali suprotno, tražeći nadu, tražeći bilo koji trenutak u historiji kada su ljudi uspjeli zaustaviti fašiste nakon što su počeli pobjeđivati na izborima.
Evo šta sam otkrio: Nakon što su fašisti dobili vlast demokratskim putem, nikada nisu uklonjeni demokratskim putem. Nikada. Nijednom.
Znam da to zvuči nevjerovatno. Nastavio sam kopati, misleći da je sigurno neko, negdje, uspio da ih zaustavi. Stvarna slika je mnogo gora nego što mislite.
Počnimo s Njemačkom, jer svi misle da znaju tu priču. Franz von Papen, konzervativni političar koji je ubijedio predsjednika Hindenburga da imenuje Hitlera za kancelara, rekao je “Zaposlili smo ga” u januaru 1933. Mislio je da je pametan. U roku od 18 mjeseci, nacisti su strijeljali njegove saveznike u njihovim domovima tokom Noći dugih noževa. Von Papen je jedva uspio pobjeći u Austriju. Svaki konzervativac koji je mislio da može “kontrolisati” ili “umiriti” Hitlera bio je do 1934. godine mrtav, u egzilu ili je molio za život.
Italija je bila još gluplja, ako je to uopšte moguće. Oktobra 1922. Mussolini je najavio da maršira na Rim s 30.000 crnokošuljaša. Ali – bili su loše naoružani, neorganizovani i italijanska vojska ih je mogla zgaziti za tri sata. Kralj je imao spremne generale. Imali su planove za uvođenje vojnog stanja. Vojska je čekala naređenje. Umjesto toga, kralj je pozvao Mussolinija da formira vladu. Samo mu je predao vlast. Dvadeset tri godine kasnije, partizani su naglavce objesili Mussolinijevo tijelo na benzinskoj pumpi, dok su ga mase udarale štapovima. Kralj je umro u egzilu. Stotine hiljada Italijana je stradalo zbog tog trenutka kukavičluka.
Španija je možda i najgora – jer svi su vidjeli šta dolazi. Tri godine rastućeg fašističkog nasilja. Pokušaji atentata. A onda, 1936. Franco i njegovi generali pokreću otvoreni vojni puč. Španska republika je molila za pomoć. Francuska je rekla: “Nije naš problem.” Britanija je rekla: “Obje strane su loše.” Amerika je proglasila neutralnost. Rezultat? Franco je vladao 39 godina. Umro je mirno u krevetu 1975. godine. Još pronalaze masovne grobnice u Španiji. I danas. U 2025. godini.
Hoćete nešto novije? Pogledajte Mađarsku. Orbán je izabran demokratski 2010. Do 2011. je promijenio ustav. Do 2012. kontrolisao je medije. Do 2013. uništio je pravosuđe. Danas je 2025. i još uvijek je na vlasti. EU je već četrnaest jebenih godina “veoma zabrinuta”. Pisali su oštra pisma. Održavali su sastanke. Mađarska je sada jednopartijska država usred Evrope, i svi to jednostavno… prihvataju.
Dobro, ali sigurno je neko, negdje, uspio da ih zaustavi?
Finska 1932. je jedini čisti primjer koji sam uspio pronaći. Fašistički Lapua pokret pokušao je naoružani puč prije nego što su došli na vlast. Vojska je ostala lojalna demokratiji, ugušila pobunu i zabranila pokret. To je to. Jedini uspjeh. Jednom u otprilike 50 pokušaja, fašisti su zaustavljeni jer su bili dovoljno glupi da pokušaju nasilje prije nego što su pobijedili na izborima.
Francuska 1934. izgledala je kao pobjeda – ali samo na pet minuta. Fašističke grupe pokušale su upasti u parlament 6. februara. Šest dana kasnije, dvanaest miliona radnika je stupilo u generalni štrajk. Cijela zemlja je stala. Nema vozova. Nema fabrika. Nema prodavnica. Ništa. Fašisti su se povukli. Velika pobjeda, zar ne? Osim što su ti isti fašisti s oduševljenjem sarađivali s nacistima kad su ovi okupirali Francusku šest godina kasnije. Samo su čekali.
Fašistički režim u Portugalu pao je 1974. godine. Nakon 48 godina. Kako? Vojni oficiri su pokrenuli puč. Pet decenija bila je zatrta svaka mogućnost demokratskog otpora. Međunarodni pritisak nije značio ništa. Diktator Salazar je umro 1970, a njegov nasljednik je samo nastavio – dok vojska nije rekla: dosta. Eto vam “uspješne” priče: čekaj pola vijeka i nadaj se da će se vojska umoriti.
Obrazac je tako dosljedan da je gotovo smiješan – da nije užasavajući. Svaki put ide ovako: konzervativci paniče zbog socijalizma ili progresivaca ili bilo čega. Udruže se s fašistima kao s “manjim zlom”. Fašisti preuzmu vlast. Odmah eliminišu konzervativce koji su im pomogli. Onda slijedi 30-50 godina diktature. To se dogodilo u Njemačkoj, Italiji, Španiji, Čileu, Argentini, Brazilu, Grčkoj, Portugalu, Hrvatskoj, Rumuniji i Mađarskoj.
Znate koliko puta su konzervativci uspjeli “kontrolisati” fašiste s kojima su se udružili? Nula. Znate koliko puta su fašisti eliminisali te konzervativce nakon što su preuzeli vlast? Svaki put. Baš svaki put.
I evo dijela koji će vam slomiti srce: nasilje funkcionira. Za njih. Fašisti koriste nasilje dok se predstavljaju kao žrtve. Stvaraju haos koji “zahtijeva” njihovo autoritarno rješenje. Onda uklanjaju svakoga ko im se suprotstavi. Demokrate, u međuvremenu, i dalje insistiraju na pravilima – koja fašisti potpuno ignorišu. Podnose tužbe. Pišu uredničke kolumne. Glasaju o rezolucijama. A fašisti se samo smiju i nastavljaju konsolidaciju moći.
Statistika je brutalna.
- Broj fašističkih režima zaustavljenih nakon demokratskog dolaska na vlast: 0.
- Prosječno trajanje fašističke vladavine: 31 godina.
- Broj fašističkih režima uklonjenih glasanjem: 0.
- Broj uklonjenih ljubaznim molbama: 0.
Većina je uklonjena ratom ili vojnim pučem. Za to vrijeme stradale su desetine miliona.
Nisam smio praviti očigledna poređenja sa savremenim događajima, ali vi ih već pravite u glavi. “Možemo ga kontrolisati” se upravo danas, u 2025. godini, izgovara od strane ljudi koji očigledno nikada nisu otvorili knjigu historije.
Na osnovu historijskih podataka, postoje tačno tri scenarija. Prvi je: zaustavi ih prije nego dođu na vlast. Drugi: rat. Treći: čekaj da umru od starosti.
Mi smo pokušali. Ali evo u čemu je stvar: već smo propustili priliku. Ona ne postaje manja – ona je već nestala.
Vrhovni sud je proglasio da je Trump iznad zakona. Prijeti hapšenjem političkih protivnika. Već je slao FBI na izabrane zvaničnike iako nisu počinili zločine. Kongres je njegov. Većina saveznih država je njegova. Oligarsi milijarderi otvoreno sarađuju s njim. Mogućnost popravke je skršena.
Dakle, prestanimo se pretvarati da smo još u fazi “prevencije” i počnimo razgovarati o onome što se može učiniti kad fašisti već kontroliraju institucije, ali još nisu potpuno konsolidovali vlast. Jer, historijski, niko nikada nije bio ovdje prije. Ne na ovaj način.
Nijedna bogata demokratija s nuklearnim oružjem nikada nije dospjela u fašizam. Primjeri iz 1930-ih koje svi citiraju su bile razorene zemlje. Vajmarska Njemačka je bila uništena Prvim svjetskim ratom i hiperinflacijom. Italija je bila jedva industrijalizovana. Španija uglavnom agrarna. Nisu imali rezervnu svjetsku valutu. Nisu imali hiljade nuklearnih bojevih glava. Nisu imali nadzornu tehnologiju od koje bi čak i Stasi pozelenio od zavisti.
Amerika ima sve to. Plus geografsku izolaciju koja čini vanjsku intervenciju nemogućom. Plus populaciju u kojoj 30-40% zaista želi autoritarno uređenje, sve dok se šteti “pravim ljudima”. Historijska pravila su beskorisna ovdje. Nalazimo se na neistraženom teritoriju.
Ali to takođe znači da stara pravila o mogućem više ne vrijede.
Opcija 1: Koalicija plavih država
Ekonomija Kalifornije je veća od ekonomije Ujedinjenog Kraljevstva. Njujork kontroliše globalne finansije. Plave države (demokratske) zajedno predstavljaju preko 60% BDP-a Sjedinjenih Američkih Država. Teoretski, mogle bi učiniti saveznu vladu nebitnom.
Zamislimo da Kalifornija, Oregon, Vašington, Njujork, Masačusets i druge države počnu direktno sarađivati. Ignorišu savezne naredbe. Prave sopstvene međudržavne sporazume o svemu — od klimatske politike do građanskih prava. Već su to počele s klimatskim sporazumima kad je Trump povukao SAD iz Pariškog sporazuma. Ali ovdje se radi o tome da se ide mnogo dalje.
Državna kriptovaluta kako bi se izbjegla federalna kontrola novca. Zdravstveni sistemi finansirani na nivou država koji ignorišu savezna ograničenja. Imigracione politike koje jednostavno odbijaju sarađivati s ICE-om. Savezna vlada mora fizički provoditi svaku politiku, sve do iscrpljenja resursa.
Presedan? Sjeverne države koje su ignorirale zakone o odbjeglim robovima 1850-ih. Ili način na koji države danas ignorišu federalnu zabranu marihuane. Ali sada bi to bilo koordinisano i sveobuhvatno.
Opcija 2: Selektivna poslušnost i “irska demokratija”
Irci su to zvali “irska demokratija” pod britanskom vlašću – tiho, uporno odbijanje miliona ljudi da se povinuju zakonima koje smatraju nelegitimnim. Bez protesta. Bez nereda. Samo – ne poslušaju.
Crvene države trebaju novac plavih država. Porezi iz plavih država finansiraju vlade crvenih država. Šta ako milioni ljudi u plavim državama jednostavno odluče da prijave izuzeće na poreznoj prijavi i… prestanu plaćati federalne poreze? Ne kao protest, već kao koordinisano “zaboravljanje”. Zatrpajte Poreznu upravu (IRS). Učinite provođenje zakona nemogućim.
Doktori u plavim državama bi mogli ignorisati zabrane abortusa. Nastavnici bi mogli ignorisati naređene promjene u nastavnom planu i programu. Državna policija bi mogla odbiti da primjenjuje federalne zakone. Ne dramatično, samo… “slučajno”. “Nismo ih mogli naći.” “Papiri su se izgubili.” “Sistem nam ne radi.”
Učinite da svaki čin autoritarne kontrole zahtijeva fizičku primjenu, a zatim učinite tu primjenu neizvodljivo skupom i teškom.
Opcija 3: Otcjepljenje (secesija)
Već sada postoje dva nespojiva pogleda na to šta Amerika treba da bude. Jedna strana želi multietničku demokratiju s društvenom sigurnosnom mrežom. Druga želi bijelu hrišćansku etno-državu s neograničenom moći korporacija. Ovo ne može koegzistirati zauvijek.
Šta ako plave države počnu ozbiljno razmatrati otcjepljenje? Ne kao politički teatar, već kao stvarni plan. Ustavne konvencije. Referendumi. Pregovori o podjeli nacionalnog duga. Premještanje vojnih baza. Sporazumi o valuti.
Da, posljednji put kad su se države pokušale otcijepiti, to je dovelo do građanskog rata. Ali tada se radilo o ropstvu, s jasnim geografskim granicama i dvije relativno ravnopravne ekonomije. Ovdje bi se radilo o ekonomskim silama koje napuštaju države zavisne od pomoći. Šta bi crvene države uradile – napale Kaliforniju? S kojim novcem?
Sama ozbiljna prijetnja mogla bi biti dovoljna da se izazovu strukturne promjene. Kvebek je dva puta gotovo napustio Kanadu i oba puta je dobio ogromne ustupke — samo zato što su prijetnje bile uvjerljive.
Opcija 4: Međunarodna intervencija
Ovo se nikada nije dogodilo nuklearnoj sili, ali uvijek postoji prvi put. Plave države bi mogle zatražiti nadzor izbora od strane UN-a. Mogle bi potpisivati sopstvene klimatske sporazume s EU. Mogle bi stvarati alternativne diplomatske kanale.
Kalifornija bi mogla zatražiti kanadske mirovne snage radi “sigurnosti izbora”. Njujork bi mogao pozvati evropske posmatrače za “finansijsku transparentnost”. Učinite raspad Amerike vidljivim svijetu. Natjerajte međunarodnu zajednicu da izabere stranu.
Ne, UN ne može izvršiti invaziju na Ameriku. Ali je može izolovati. Sankcije funkcionišu. Pitajte Rusiju. Međunarodna sramota djeluje. Pitajte Južnu Afriku pod aparthejdom.
Neugodna istina
Prošli smo tačku normale. Fašisti su već dobili prvu rundu. Imaju institucije. Imaju svoje sudije. Imaju svoj medijski ekosistem. Imaju svoju vojsku sljedbenika koji će opravdati sve što urade.
Ali oni nemaju novac. Nemaju gradove. Nemaju obrazovanu radnu snagu. Nemaju mlade. I, najvažnije – nemaju legitimitet u očima većine.
Historijski podaci kažu: Kad fašisti dobiju vlast, ostaju 30-50 godina. Ali historijski podaci ne poznaju slučajeve fašista koji su preuzeli državu u kojoj opozicija kontroliše većinu ekonomije, tehnologije i kulture. Nalazimo se na neistraženom teritoriju, što znači da su nam potrebni do sada nepoznati odgovori.
Ključno pitanje nije: da li su ove opcije ekstremne? One to jesu. Ključno pitanje je: da li smo spremni priznati da normalno više ne postoji? Šansa za sprečavanje fašizma je propuštena. Ali možda se upravo otvara prilika za nešto drugo. Nešto bez presedana.
Njemački konzervativci koji su rekli “Možemo ga kontrolisati” – svi su bili mrtvi ili u bjekstvu za manje od dvije godine. Mi smo tek nekoliko mjeseci u našoj verziji ove priče. Pitanje je: hoćemo li biti prva generacija koja će pronaći novi izlaz – ili još jedno upozorenje o kojem će pisati budući historičari?
Barem konačno postavljamo prava pitanja.