Ko se posveti čitanju nemalog književnog opusa Günthera (Stern) Andersa (1902-1992) neće moći izbjeći susret sa njegovom izmišljenom mitskom zemljom Molusijom. Ta tajnovita zemlja čiju nam egzistenciju Anders servira kao nešto razumljivo po sebi, a da nikad ni ne pokušava da je tačnije odredi, uvijek se iznova pojavljuje u njegovim tekstovima – u beletrističkim jednako kao i u filozofskim. Molusija je nekad doslovno mjesto događanja, a drugi put je izvor znakovitih pripovijesti koje on poentirano i opširno citira kao dragocjeno naslijeđe drevnih legendi. Osim toga Molusija se javlja i u oskudnom obliku pridjeva „molusijski“ – kao iznenadno lakonsko ukazivanje na jezik ili običaje te zemlje, odnosno na to kako bi se nešto zvalo ili izgledalo na molusijskom. Spominjanje Molusije ili molusijskog ima zadatak da pripovijedanome pripiše više znakovno značenje. Jer, mitska zemlja ne samo da ostavlja utisak nečeg arhaično-bezvremenog, već njoj pripada i status jedne visoko respektabilne antičke kulture. Kao takve molusijske priče imaju zadatak da rečenome zajamče pouzdani fundament antičke mudrosti. Kako čitamo u njegovim spisima, Anders se poziva na molusijske pripovijesti kada, na primjer, želi da svoje teze alegorijski podcrta ili, još više od toga, kada mu je potrebno da predoči ultimativni dokaz za njihovu ispravnost.
Sveprisutna Molusija prožima Andersovo djelo „kao historijska folija i kao magično polazište mišljenja“[1]. Ili kako to formulira Liessmann, ta izmišljena zemlja je za Andersa postala „jedinstvena šifra njegovog mišljenja“[2] I Bernhard Fetz kada piše o Andersu govori o „vijestima iz Molusije“ i pominje kako je Anders u mnogim svojim radovima prokrijumčario „fiktivne vijesti, priče, pjesme i etnološka razmatranja iz jedne imaginarne zemlje po imenu Molusija, takoreći kao pismo u boci“[3]. Ovo kratko poglavlje treba skrenuti pažnju na to da je ovaj prosede filozofa Andersa kojeg on tako dosljedno primjenjuje u svome djelu, prije svega književnog karaktera.
Prvo i najopsežnije spominjanje zemlje Molusije susrećemo u Andersovom jedinom objavljenom romanu Molusijska katakomba. Iako se doduše redoslijed nastanka i objavljivanja ovdje ne podudaraju, budući da je roman koji je nastao ranih tridesetih godina objavljen u svojoj trećoj verziji tek šezdeset godina kasnije, u godini Andersove smrti. To znači da su sva ostala Andersova djela u kojima se spominje Molusija objavljena prije romana u kojem je mitska zemlja po prvi put dozvana u život. Tako da čitalac, dakle, molusijsku metaforiku upoznaje prije nego što nešto dozna o njenom porijeklu. To čitaocu Andersov paralelni svijet Molusiju može učiniti još tajnovitijom i još privlačnijom, iako ni prvobitni roman ne otkriva pouzdaniji odgovor na pitanje o toj zemlji.[4]
„Anders uvijek iznova citira iz te nikada bliže određene zemlje“. (Liessmann)
„Ali na pitanje šta je ustvari ta čudnovata Molusija čitalac saznaje veoma malo. Pomalo podsjeća na Andoru i istočnoazijske legende, ali ne doznajemo ništa konkretnije.“ (Delabar)
O istoriji nastanka „legendarnog romana egzila“[5] kao i o svojoj namjeri Anders opširno izvještava u intervjuu sa Mathiasom Greffrathom 1979. Ovdje Anders Molusijsku katakombu navodi kao svoj prvi veći prilog političkoj i filozofskoj beletristici. A tu i objašnjava da je Molusija izmišljena zemlja u kojoj su mjesto našle njegove alegorijske priče, te da je u njima trebala biti demaskirana mehanika fašizma.[6]
U zaostavštini Günthera Andersa u Austrijskom književnom arhivu mogu se osim toga naći i dva nedatirana tiposkripta od po dvije stranice o Molusijskoj katakombi, odnosno o zemlji Molusiji koje je najvjerovatnije napisao sam Anders.[7] Podaci koje tu nalazimo podudaraju se najvećim dijelom sa Andersovim izjavama u navedenom intervjuu. Ovdje doduše doznajemo nešto i o porijeklu imena „Molusija“: prema tim navodima ime je izvedeno iz latinske riječi „moles“, što znači krtica. Inače je u oba tiposkripta riječ o tome da roman „nije jednostavno klasificirati“ i da je u njemu opisana borba „za jednu sretniju i slobodniju Molusiju“. I to tako da zarobljeni borci pokreta otpora u svojim katakombama djeluju kao „čuvari pripovjedačkog blaga“: „oni čuvaju, mijenjaju, umnožavaju, tradiraju blago pripovijedaka“ koje predaju u naslijeđe iz generacije u generaciju. Tu se prepričavaju „pustolovne, egzotične priče iz molusijske istorije; izvještaji o krajnje čudnovatoj tradiciji i običajima molusijskog društva; priče o moći i laži; o pogrešnom i ispravnom načinu da se moć laži suzbije“. O značaju takvog pripovijedanja priča ovdje već stoji:
„Nije potrebno naglašavati, da ove priče nisu puki izrod razigrane fantazije; svaki komad ima svoje dublje značenje; i premda ti komadi nisu „realistični“ u modernom romanesknom smislu, oni u svakom pojedinom retku imaju posve direktan odnos prema današnjim fenomenima, prije svega prema fenomenu fašizma: nije pretjerano ovu knjigu nazvati prerušenom knjigom protiv fašizma.“[8]
U romanu objavljenom 1992. godine Molusija je zemlja iscrpljena diktaturom, a njen istinski život žele spasiti borci pokreta otpora koji su zatočeni u katakombama. Oslobodilačka borba događa se u podzemlju tako što iz generacije u generaciju stariji zatočenik poučava mlađeg o mudrostima koje su nužne za nastavak borbe. Priče, koje su ustvari političke parabole, a koje on sluša u totalnoj pomrčini katakombe, mlađi zatočenik mora naučiti napamet, kako bi ih mogao prenositi dalje, sve dok ponovo ne kucne čas „prave Molusije“.
Stariji, koji se uvijek zove Olo, poučava mlađega, koji iz generacije u generaciju preuzima ime Yegussa, četrdeset i četiri dana i noći o umijeću pričanja priča u kojima je sadržan smisao istine koju se želi sačuvati i o tome kako će, još i više od toga, te priče sam mijenjati i izmišljati nove. Jer već ovdje Anders kroz svoje likove pokazuje da za njega posredovanje sadržaja koji treba služiti pronalaženju istine stoji iznad vjernog odraza stvarnosti. Ono što se realno dešava dozvoljeno je predstaviti u obliku izmišljenih priča, tj. ne-istinito, kako bi bilo vjerodostojnije i razumljivije. Ili, kako to i inače glasi kod Andersa, priče ne smiju postojati bez svrhe i jasnog iskaza. Štaviše, pojedine priče, kako stoji u „uputstvu za upotrebu“ molusijskog dokumenta, treba upotrijebiti za „široko vaspitanje u cilju razvoja razuma“.
Na kraju romana će se ispostaviti – nakon što Olo umre, a Yagussa zaboravi sve priče – da bi se mukotrpna usmena predaja pokazala potpuno apsurdnom i uzaludnom da je u protokolima sa saslušanja nisu precizno zabilježili „službenici terora“. Time se interes za zatvorske priče koje se stalno modificiraju odjednom pokazuje kao obostran. I ne samo time pokazuje se na kraju – kao što je već apostrofirano na početku romana u stihovnoj formi – koliko je teško objelodaniti odnos laži i istine. Da bi istina uopće mogla skrenuti pažnju na sebe, mora se najprije preodjenuti u laž. Tu se između ostaloga kaže:
„Jer samo tako: uz debele naslage šminke na usnama / urlajući istinu doprijeh do vašeg uha.“[9]
Da li je cilj oslobodilačke borbe u Molusiji nakon pobjede revolucije ispunjen, da li su žrtve za „stvar istine“ bile uzaludne ili ne, to u romanu ostaje otvoreno. Dok uvodne riječi fiktivnog izdavača završavaju Olovim uvjerenjem: „Što je dodatak uz nju manji, to je laž slabija“, na kraju trideset i druge noći stoji: „Revolucija je teža nego što sam mislio, […]. Jer ona počinje jedan dan nakon pobjede revolucije.“[9a] A u završnom epitafu se u ovoj mukotrpnoj borbi za spasonosnu riječ osjeća i neizbježna sjeta:
[…]
Al najduže i najteže to je
Da svjetlo riječi ne pokrije tmina.
Ah, za te tek počela je
tvoje noći prva četvrtina.[10]
Samome romanu kojeg Anders izričito označava kao „ekstremno antifašističkim“ – i koji se zasigurno može čitati i „kao filozofsko-politički roman s ključem“[11] – alegorijsko prerušavanje je u godinama njegovog nastanka bilo više nego potrebno.[12] Osim toga, Brehtov izdavač Kiepenheuer smatrao je nužnim da roman još i dodatno kamuflira, što je Gestapoove cenzore navelo na to da roman smatraju „bajkom iz Južnog mora“. On je rukopis zamotao u geografsku kartu Indonezije u koju je ucrtao ostrvo imena „Molusija“. Time je, dakle, Andersova Molusija ipak postala vidljiva i kao geografski fakt – barem na toj staroj mapi.
U vrijeme spomenutog intervjua Anders već konstatira da je njegov roman potpuno izgubio svoju prvobitnu funkciju koju „nikad i nije imao priliku ispuniti“.[13]
Na tom mjestu Anders spominje kako je prilikom konzumiranja tanjušne bagete u svome pariškom egzilantskom sobičku taj rukopis koristio kao „mirišljavi sos“, pošto su ga njegovi prijatelji u Njemačkoj mjesecima krili u dimnjaku uz kobasice i šunke. Time on na svoj samoironizirajući način želi romanu odati priznanje, tj. priznati mu da je ispunio barem tu jednu funkciju. I u tiposkriptu iz ostavštine kaže se: „Taj sočni primjerak najzad je prokrijumčaren iz Njemačke, te je dospio do Andersa u emigraciji koji se onda, naslađujući se njegovim krasnim mirisom, mogao baciti na novu obradu romana.“
Ali, drugačije od samog Andersa, Michael Rohrwasser iznosi u časopisu Exil da roman Molusijska katakomba „uprkos vremenski vezanih elemenata dostiže svoje čitaoce, i to kao izvještaj o jednom totalitarnom društvu čiji se historijski odnosi ne iscrpljuju samo u nacionalsocijalizmu.[14] Isto tako misli i Walter Delabar kada piše da ovaj roman „pored dijelova koje bi danas bilo teško aktualizirati“ u svojoj višestrukosti i „preciznosti s kojom opisuje političke probleme“ pokazuje frapirajuće kvalitete.[15] Prema Liesmannu „priče o Molusiji, iz i oko Molusije osim toga postaju „čudesne ‘fabulozne’ paradigme svjetske povijesti, socijalnog stanja, političke situacije“.
Neobični samostalni život koji je roman Molusijska katakomba vodio sve od svog nastanka tridesetih godina do objavljivanja 1992. daje naslutiti da je njegov opseg uistinu prvobitno bio mnogo veći. Anders naime u intervjuima govori jednom o šest stotina stranica, a drugi put o „podebelom konvolutu od pet stotina stranica“.[16] Prema Andersovim navodima roman je nakon bijega autora iz Njemačke, u Parizu narastao do tog opsega – kao „plod gladnih egzilantskih noći“, kako naglašava. No, budući da objavljena verzija romana u štampi obuhvata tristo dvadeset i tri stranice, a tiposkript koji se nalazi u zaostavštini tristo četrdeset i osam stranica, moglo bi se pretpostaviti da su se priče koje su prvobitno bile napisane za roman utopile u druge Andersove spise.[17] O tome u svakom slučaju spekulira Delabar kada broj strana zbirke pripovijesti Pogled s tornja koja je objavljena prije romana ili Pripovijedaka koje su izašle kod Suhrkampa uspoređuje sa obimom stranica iz Molusijske katakombe koje navodno nedostaju. Delabar, međutim, dolazi do zaključka da je vjerovatnoća za to ipak mala pošto su priče koje su sakupljene u spomenutim spisima morale nastati tek nakon rata.[18]
Iz naprijed rečenoga slijedi da je zemlja Molusija prvobitno izmišljena kao nužna kamuflaža u jednoj realno politički opasnoj situaciji i da se nakon toga razvila u jedan mnogo šire shvaćeni „Andersov sopstveni, od njega stvoreni privatni mit“. Lanac parabola iz romana Anders kasnije takoreći aplicira na cijelo svoje djelo tako što molusijski materijal sadržajno i formalno varira do beskonačnog. Otuda se u Andersovim spisima s obzirom na Molusiju i molusijsko daju prepoznati dvije stvari: s jedne strane je Molusija mjesto događanja, mitska zemlja ili grad gdje se odigrava radnja pripovijesti, a s druge strane se Molusija javlja kao općevažeći model mišljenja i kao rezervoar iz kojeg se crpu „empirijski fundirani“ dokazi ili ilustracije za teze.
Molusija uistinu nije samo u romanu Molusijska katakomba mjesto događaja. I radnja pripovijedaka Roginia ili Ubistvo predaka se isto tako odigrava u Molusiji.[19] U pripovijetki Ubistvo predaka, jednoj fingiranoj etnološkoj raspravi, doznajemo usput i to da je Molusija postojala još dvije hiljade godina prije Hrista.[20] Već ovdje Anders, koji se izdaje za kasnog interpretatora molusijskih ritualnih običaja, objelodanjuje svoju paradoksalnu argumentaciju. Jer, iako on smatra da je u stanju da nas precizno obavijesti o tim vremenskim podacima, na drugom mjestu se osjeća obaveznim da spomene da on lično nikad nije bio tamo.
„[…] kako rekosmo: sve u svemu ovdje se moramo osloniti na ‘Green Travellers Guide’, jer ja lično nikad nisam bio u Molusiji […]“[21]
Zbog toga se, eto, mora silom prilika pozivati na druge izvore. A ti izvori su opet svi skupa izmišljene, tobožnje studije i dokumenti koje on citira bez ženiranja. No, nije dovoljno ni to što su ti izvori fingirani – već se još povrh toga datumi nastanka tih nepostojećih studija projiciraju u budućnost. Dok je sama priča smještena u 1951. godinu, kao godine objavljivanja sekundarnih izvora navode se godine 1952. ili 1954.[22]
Već na početku Molusijske katakombe Anders svome fiktivnom izdavaču obznanjuje da mi ovdje imamo posla sa dokumentom koji neizostavno moramo objelodaniti – zato što on „entuzijastično tretira jednu humanističku zadaću […]“, a to je „borba protiv laži za stvar razuma“.[23] Još se kaže da dokument uz to nudi i „uputstvo za upotrebu“ koje danas bez razmišljanja možemo slijediti. Tako, dakle, pozivanje na takav izvor ima jasno obrazloženje koje otkriva Andersove važne namjere: kao prvo, taj izvor treba shvatiti ozbiljno, jer je to dokument iz kojeg možemo nešto naučiti. Drugo, u tom dokumentu je riječ o jednoj važnoj zadaći, to jest o humanosti, a treće ta se zadaća obavlja entuzijastično, dakle dokument svjedoči i o angažmanu.
O tome i inače kod Andersa ustvari i jeste riječ, kad god citira molusijske priče, poslovice ili pjesme: o tome da se njegove teze imaju shvatiti ozbiljno, o tome da humanističke zadaće treba predočiti zorno i o tome da treba pokazati važnost entuzijastičnog angažmana. Zato on romanu i odriče bilo kakav literarni stil, bilo kakvo strogo umjetničko oblikovanje. On izričito ističe da, ukoliko roman sa „jednom u sebi zatvorenom umjetničkom formom, sa okvirom i jedinstvom prostora“ pokazuje sličnost sa lančanim pripovijetkama iz „Hiljadu i jedne noći“ ili sa Platonovim dijalozima, onda to treba zahvaliti isključivo stvarnosti.
No, spominjanje Platonovih dijaloga i „Hiljadu i jedne noći“ ili označavanje molusijske katakombe kao swiftijade sigurno nije slučajno i može se tumačiti kao upućivanje na uzore. Kada, dakle, pred očima imamo Andersovu Molusiju – o kojoj otprilike znamo da predstavlja jednu visoku kulturu nastalu prije više hiljada godina, te jednu i danas postojeću ili već odavno zatrpanu otočnu državu negdje u Južnom moru[24], ne možemo izbjeći da mislimo na brojne utopije ili anti-utopije iz istorije književnosti i filozofije, pa tako i na samu Platonovu Atlantidu.[25]
U Ubistvu predaka nakon rečenice: „Nosorozi su čak štaviše bili sakralni životinjski totemi Molusijaca.“, u fusnoti stoji: „Oni su to još i danas. To može zvučati iznenađujuće, jer, kako znamo, nosorog danas u Molusiji važi za nečistu životinju.“ Osim toga, više puta se citira i iz djela sekundarne literature Molussia today.
S druge strane saznajemo iz jedne druge fusnote: „Naravno da to ne važi samo za molusijske dokumente. Isto tako su nam ostali nepoznati i svakodnevica ili govorni jezik drugih iščezlih kultura, čak i onih […] s kojima nas vezuju najprisniji odnosi. […]“
Platonova priča o mitskom otočnom carstvu[26] Atlantidi, za koje je Platon opet bio inspiriran drugim suvremenim uzorima, trebala bi služiti kao demonstracija praktičnog dokazivanja idealne države, tj. podastrijeti dokaze za jednu prethodno postavljenu teoriju. Kao i mnoge druge fikcionalne i mitske predstave u Platonovim djelima, tako bi i priča o Atlantidi trebala na zoran i vjerodostojan način potvrditi tačnost njegovih teza. Pri tome je dijaloška forma tekstova, kao i kod Andersa, od odlučujućeg značaja, jer ona mora osigurati da se predočeni poučci ne doimaju dogmatski, već da proizlaze iz dijalektičkog razvoja. Osim toga i kod Platona kao i kod drugih antičkih mislilaca tema je stara tenzija između pjesništva i filozofije. Njegovi mitovi bi trebali biti filozofski promišljeni, on ne želi da se kao pjesnici poziva na muze, već na historijska predanja, no njihovo se porijeklo pak namjerno nalazi toliko daleko u tami da ga je nemoguće ispitati.
Anders je od svoje mitske zemlje Molusije izgradio jedan neiscrpni fundus za kojim u svome djelu poseže uvijek baš onda kada želi da predoči presudne dokaze za nedodirljivost svojih teza.[27] Iz tog trezora punog pripovijesti, alegorijskih priča, pjesama i kratkih filozofskih maksima on uzima primjere i usporedbe za svoje teorijske analize modernog industrijskog društva, za svoje refleksije o atomskoj opasnosti, za svoju filozofiju tehnike, „kao da je time pronašao duboko seriozne dokaze za svoje teze“.[28] Citati iz molusijskih izvora mogu se naći kako u oba dijela Andersovog glavnog djela Zastarjelost čovjeka i u drugim filozofsko-teorijskim studijama isto tako i u njegovim književnim tekstovima kao što su pripovijetke ili dnevnički zapisi.
Kako realnost njegove legendarne Molusije nipošto ne bismo mogli dovesti u pitanje, Anders se u pripovijetkama poziva i na nalaze respektabilnih molusologa u koje ubraja i sebe. „S tom se činjenicom mi molusolozi, etnolozi i lingvisti zapravo ne možemo ispričavati.“ Ili: „[…] jer ona sadrži […] jednu rečenicu o kojoj začudo niko od nas molusologa nije vodio računa.“[29] A on se pojavljuje i lično kao maskirani autor jednog filozofskog traktata ili – u prvom dijelu Zastarjelosti čovjeka – kao prevodilac „Molusijskih industrijskih himni“.[30] Taj književni postupak uopće nije rijedak, već je čak veoma često upotrebljavan u istoriji književnosti, na šta cilja spominjanje Platonovog primjera.[31] Otuda je ovaj postupak, pogotovo kad on, kao kod Andersa, postane stil i metoda, odavno svrstan i sistematiziran u teoriji književnosti, i to u teoriji citatnosti, odnosno intertekstualnosti kao njihovom nadređenom pojmu. U vezi s tim Dubravka Oraić-Tolić u svome pregledu Citat u književnosti i umjetnosti spominje i citiranje nepostojećih izvora. Takvi citati se u teoriji označavaju kao „vakantni“ ili „prazni“ citati, budući da oni – za razliku od potpunih ili nepotpunih citata – ne mogu pokazati podudarnost sa nekim postojećim prototekstom. Osim toga ovdje se navode kao dvije podvrste vakantnog citata još i pseudocitat i paracitat. Andersovo citiranje molusijskih priča bi se prema tome moglo označiti kao paracitat, zato što fingira i sam citat i njegov izvor, dok pseudocitat simulira samo citatni kontakt sa nekim realnim prototekstom.
Uz pitanje o svrsi i dejstvu vakantnog citata Oraić-Tolić ukazuje na dva važna momenta kod autora koji se služe ovom metodom, a to je na njeno parodijsko i na njeno kreativno dejstvo. S jedne strane se citiranje nepostojećih izvora očituje kao parodija na neke umjetničke i književno-znanstvene tekstove ili pak na samu znanost. Tako otprilike Andersove fusnote nedvosmisleno parodiraju tehnike znanstvenog rada, na primjer u pripovijetki Ubistvo predaka:
„Molussic Excavations, the Tablets A-D. Preliminary report by Sir Allen J. Godefroy, Calcutta, University Press 1932.”
Ili:
„Fritz Löwy, „Prilozi za studij širine značenja korjenskog sloga ‚ram’ u Novomolusijskom’, u „Acta Philologica Helvetica“, Bern 1941, sveska 4.“
S druge strane prazni citat želi iznijeti na vidjelo vlastitu kreativnost i dokazati da se vlastiti tekst i u sferi intertekstualnosti „može snaći bez stranog teksta“.[32] I kod Andersa bismo u tom smislu vakantni citat, odnosno njegovu podvrstu paracitat mogli smatrati jednom vrstom autocitata, jer on citira svoje vlastite priče, one koje je sam stvorio. Njegovi paracitati potiču gotovo isključivo iz jednog te istog izvora, naime iz njegove Molusije koju je sam kreirao, koja se sljedstveno tome zaista javlja kao lajtmotiv u njegovom djelu.[33]
Sažimajući ovo kratko poglavlje valja ustanoviti da Andersova upotreba mita o Molusiji – koji je sam kreirao – u njegovim književnim i filozofskim spisima predstavlja jednu metaforičku gestu.[34] Pozivanjem na izmišljene molusijske priče i izvore, koje prezentira kao dokumente, on s jedne strane želi da svojim književnim parabolama da znanstveni karakter, a s druge strane želi da svoju filozofiju ‘estetizira’.[35] Da ovaj postupak sa sobom nosi određenu neoporecivu paradoksiju, Anders ne prikriva. On naprotiv za paradoksno postavlja zahtjev pune ozbiljnosti, tako što znanstveni karakter svoje filozofije samoironično dovodi u pitanje. Tek zaigrana metaforika za Andersa otvara put do pune istine. Ono što je izmišljeno jeste istina, zato što je izmišljeno za predstavljanje istine.
Time su i Molusija i sve molusijsko što se osamostalilo u Andersovom djelu za njega postali nezamjenljivi. Za Andersa Molusija predstavlja nasljeđe koje treba čuvati, jer to je usporedivo sa onim kulturama „s kojima nas vezuju najuži odnosi zato što bez njih ne bismo bili ono što smo“.[36] Otuda se njemu čini posve legitimno da kao najviši neopozivi dokaz za autentičnost svojih teza navodi nepostojeće citate tobožnjih molusijskih naučnika. Pri tome je za Andersa karakteristično da, baš onda kad mu naizgled ponestanu svi drugi argumenti ili kad mu se oni čine nedostatnim, on doziva i predočava molusijske alegorije i citate kao ključne dokaze. Na kraju krajeva oni, prema Andersovom načinu mišljenja, i ne mogu biti tako fiktivni, ako se u njima odslikava realnost našega svijeta.[37]
Kao u pripovijetkama iz „Hiljadu i jedne noći“, spomenutim u predgovoru za Molusijsku katakombu, tako i u Andersovom misaonom svijetu pripovijedanje priča ima funkciju spašavanja života. Kako bi ispunio tu funkciju, pripovjedač mora da uz pomoć slikovitih alegorija privuče pažnju publike i da je poučava. U tom smislu Andersu njegova Molusija ni izdaleka nije bila jedini ili pak najplodonosniji izvor, ali zasigurno izvor kojeg se on za svog života nije mogao odreći.
„Kradljivcu drva Patonu, koji je već stajao ispod vješala na brdu visoko iznad grada Molusije kako bi smjesta bio pogubljen, u posljednjem je trenu uspjelo da odskoči i da kroz susjednu šumu pobjegne do Penxa. Od tog drskog bijega bilo je prošlo trideset godina, pod lažnim imenom koje više i nije doživljavao lažnim, stekao je ugled, porodicu i imetak, kosa na sljepoočnicama je već počela da sijedi, kad ga je jednog dana prepoznao neki molusijski agent, prokazao ga kod policije u Penxu koja ga je potom uz oružanu pratnju vratila nazad u Molusiju. Tako se dogodilo da je on, tek što se na ovaj neočekivani način vratio svojoj kući, po hitnom postupku bio odveden tamo gdje je prije trideset godina proveo svoje posljednje minute: to jest na brdo za vješanje; i da se tamo, budući da je njegova egzekucija iziskivala izvjesne pripreme, morao strpiti cijeli jedan sat. No, ne smijemo misliti da se njemu taj sat oduljio, ili da se on, dok je tako tamo stajao, sa omčom iznad sebe i gradom što se sjajio u crvenilu večernjeg sunca ispod sebe, izbezumio u napadu panike. Naprotiv. Kad je ispod sebe ponovo ugledao more krovova koje mu se onomad utisnulo u sjećanje kao posljednja slika svijeta, tad ga je sreća ponovnog viđenja ispunila sa toliko slasti da ga strah zbog toga što će ponovo morati umrijeti nije više mogao nadvladati. I ako krvnikove sluge izvještavaju da je Patonovo lice, kad je naposlijetku ostao klateći se iznad rodnog grada, izgledalo blaženo, tad njihovim riječima možemo povjerovati bez dvoumljenja.
Ibi patria. A da li se osjećaš kod kuće ili ne – to uopće ne zavisi od navodnoga ‘bene’.“[38]
[1] Michael Rohrwasser, Exil, str. 6.
[2] Konrad Paul Liesmann, Günther Anders, str. 169.
[3] Bernhard Fetz, Das unmögliche Ganze, str. 26.
[4] Liessmann, str. 169, Delabar, Exil, str. 11.
[5] Rohrwasser, Exil, str. 5.
[6] GA odgovara, str. 30-31.
[7] Tiposkripti Molusijska katakomba Günthera Andersa i Odgovor na upite o zemlji Molusiji. Oba tiposkripta su, kako izgleda, pisana na Andersovoj pisaćoj mašini, a korekture izvršene njegovim rukopisom.
[8] Tiposkript Molusijska katakomba Günthera Andersa, str. 1.
[9] Molusijska katakomba, str. 7. (prijevod JFP)
[9a] Molusijska katakomba, str. 177. (prijevod JFP)
[10] Molusijska katakomba, str. 317. (prijevod JFP)
[11] Liesmann navodi da je u romanu lako moguće prepoznati ne samo nacionalsocijaliste, već možda i Marksa i komuniste, SSSR kao zemlju ostvarene revolucije ili čak Heideggera kao državnog filozofa.
[12] U navedenom tiposkriptu iz ostavštine stoji da prvi dijelovi romana „datiraju iz vremena neposredno prije izbijanja nacionalsocijalizma, kada više nije bilo moguće direktno govoriti istinu, neskriveno žigosati nakaradnost, otvoreno se zalagati za čovječnost“.
[13] GA odgovara, str. 30.
[14] Slično tomu i Liessmann smatra suvišnim ukazivati na to da mehanizmi laži koji su opisani u romanu imaju važenje i izvan propagandnih mehanizama fašizma. Str. 166.
[15] Za Delabara je Molusijska katakomba „poruka u boci“ koja sadrži pripovijesti i teze „koji ni danas još nisu izgubili ništa od svoje razorne snage, ali isto tako ni od svoje pripovjedačke originalnosti i svježine“. Str.14.
[16] U pomenutom tiposkriptu riječ je čak o osamsto strana koje su nastale u emigraciji, a koje su ‘38. godine reducirane na tristo strana.
[17] Dakako pod pretpostavkom da povjerujemo Andersovim navodima koji se ne čine bezuvjetno tačnim.
[18] Doduše, u zbirki Pogled s tornja mogu se naći modificirane priče iz romana nastale tridesetih godina, kao npr. naslovna priča „Pogled s tornja“.
[19] Sveprisutna Molusija nije doduše jedino mjesto događaja u Andersovom literarnom opusu. U priči Learsi se napr. govori o Topiliji i Bohotiji, a Marš gladi se odigrava u starom Meksiku.
[20] „Funkcija spasa i spasenja, koju je devetnaesto stoljeće priznavalo ženi, toga nije moglo biti u Molusiji drugog milenija prije našeg računanja vremena.“
[21] Ubistvo predaka, Kosmologijska humoreska, str. 272.
[22] Molussic Studies, a Symposion, Princeton 1952. Ili: A Pompeji of the South Seas, III, The Green Traveller Guide, Vol. 261, London 1954.
[23] Tu se kaže: „Jer ni jedna druga stvar danas, u vrijeme općeg izrugivanja duha, organiziranog zaglupljivanja, komandiranog obožavanja, ne zahtijeva tako duboko i istovremeno toliko široko proučavanje koliko borba protiv laži za stvar razuma.“
[24] Ubistvo predaka, KH, str. 244.
[25] „[…] ono što izgleda kao kozmos ovih priča, to su konture jedne imaginarne zemlje koju bismo mogli označiti kao obrnutu Atlantidu.“ Liessmann, str. 168.
Na ovom mjestu nije nevažno primijetiti da je najveći broj modernih anti-utopija proizvod tridesetih i četrdesetih godina, kao npr. roman Georgea Orwella 1984. iz 1948. ili Brave New World Aldousa Huxleyja iz 1932. kao reakcija na svjetske ratove i krize, te na totalitarne državne modele.
[26] Mjesto radnje najstarijih djela pripovjedačke utopijske književnosti je najčešće neko ostrvo koje se nalazi negdje u nedostižnoj daljini.
[27] Fetz: „Anders želi da pronađe jednu – književnu – formu koja bi bila u stanju da pravedno predoči pojmove kao što su historijska istina, tradicija, predaja i zapisivanje povijesti. Ono što bi želio postići na primjeru jedne fingirane ritualne radnje u odori književne pripovijesti, za to mu se teorija čini nedovoljno savitljiva.“ Str. 26.
[28] Liessmann, str. 169.
[29] Ubistvo predaka, KH, str. 264-265.
[30] KH, str. 289: „Karl Andres, Traktat o zbilji, Tübingen 1950.“ ZČ: „Zubčanicima. Iz Molusijskih himni industriji. Prevod na njemački G.A.
[31] U antici je zaista predstavljanje mitova kao izvještaja koji se zasnivaju na činjenicama posve uobičajeno kod mnogih autora. To se na primjer javlja kod grčkog satiričara Lukiana koji je pored ostaloga parodirao pjesnike, kroničare povijesti i lažna filozofska učenja. Sa svojim Istinitim pričama on važi za prethodnika Rabelaisa i Swifta, a kasnije je bio uzor evropskim humanistima i prosvjetiteljima.
[32] Oraić-Tolić: „[…] vakantni citati pokazuju da u sferi intertekstualnosti vlastiti tekst može proći bez stranog teksta, da strani tekst i svi kulturni prethodnici za novi tekst nisu važni ili su važni samo kao negativno polazište. Vakantni citati su najradikalniji oblik intertekstualnog Creatio ex nihilo.“ Str. 35.
[33] Prilikom razlikovanja raznih književno-umjetničkih tipova citata Oraić-Tolić navodi kao drugi tip “autocitate (PT je vlastiti tekst, to je tzv. prepisivanje-od-samog-sebe, ponavljanje-samog-sebe, napr. u lajtmotivima)“. Str. 40.
[34] Rohrwasser: „Taj postupak dakako predstavlja i jedno autorovo snažno stilsko sredstvo kojim opominje čitaoca koji bi razgovore i likove želio shvatiti kao autentične.“ Str. 129. Isto tako i Liessmann, str. 169.
[35] Oraić-Tolić pokazuje na primjeru T.S. Eliota kako citatni signali mogu ukazati na „poznanstvevljivanju“ poezije ili pak estetiziranju ili esejiziranju znanosti. Str. 33.
[36] Ubistvo predaka, KH, str. 285.
[37] Matthias Vorhauer, Istina i laž: Andersova Molusijska katakomba, str. 1.
[38] GA, Dnevnici, Vertigo temporis, str. 19-20, prijevod JFP